Iz dječije perspektive

Instruktivna nastava

Pomoć djeci ili izraz nepovjerenja

Maksuda Muratović

29.01.2021

Đaci misle da, ako idu na instrukcije, moraju dobiti prolaznu ocjenu jer su tamo nekome platili da ih nauči. To često podvlače i roditelji.

Ilustracija: rawiwano / Shutterstock.com

U Javnoj ustanovi Gimnazija Živinice đaci koji pohađaju izbornu nastavu iz matematike i fizike su, da bi pomogli drugarima, ali i unaprijedili vlastito znanje, sami organizovali dodatne časove. S njima je radio jedan student elektrotehnike, bivši učenik naše škole, koji je želio pomoći u pripremama za eksternu maturu i za prijemne ispite na fakultetima. Učenici su se međusobno organizovali i, nakon što su dogovorili termine, zamolili su direktora da im dozvoli da koriste neku od učionica. Dobili su veliku podršku i direktora i predmetnih nastavnica. Imali su dva termina sedmično, ukupno pet časova, a svake druge sedmice jedan čas koristili su kao mini test sa oblastima koje su dotad prošli. Kao nastavnica izborne nastave fizike osjetila sam veliki napredak u znanju i motivaciji učenica, a i sama sam ih bodrila i tražila dodatne zadatke i testove.

Međutim, često slušam od učenika, kolegica i roditelja da su đacima potrebne instrukcije i da se potreba za tom dodatnom, plaćenom nastavom uglavnom javlja od sedmog razreda osnovne škole, kada djeca dobiju još nekoliko predmeta, poput fizike i hemije koje nisu ranije izučavali, ali i ranije – kao podrška za bolje razumijevanje prvenstveno stranog jezika i matematike. Objašnjenje je da učenik ima teškoće s pojedinim predmetima, a roditelji nemaju vremena da pomognu ili ne znaju, pa se potraži pomoć. Roditelji kažu da je cijena instruktivnog časa najmanje 5 KM, pa do 25 KM i više, što zavisi od instruktora, težine nastavne jedinice i predmeta koji je u pitanju.

Istraživanja pokazuju da je svaki drugi instruktor nastavnik, ali je nepoznat broj onih koji daju instrukcije djeci iz svoje škole. Problematično je kad se nastavnici i nastavnice iz kolektiva međusobno preporučuju roditeljima. Razredne starješine često govore đacima i roditeljima da djeca ne mogu ići na instrukcije kod nastavnika koji im predaju jer je to etički neprihvatljivo.

Prema razumijevanju nekih kolega, instrukcije predstavljaju jednu vrstu nepovjerenja korisnika u obrazovni sistem jer ukazuju na slabosti i manjkavosti nastave i odgojno-obrazovnog sistema. Stoga se neminovno otvaraju pitanja da li su instrukcije postale trend ili potreba učenika da se savlada nastavno gradivo, i da li učenice idu na instrukcije da bi dobile samo prolaznu ocjenu ili da usvoje što više znanja.

Pojedini roditelji traže instrukcije za svoje dijete čim počne školska godina, neki ih traže kada dijete nareda puno negativnih ocjena, a ima i onih koji traže pomoć pred zaključivanje ocjena. Naravno, ima i ambicioznih roditelja koji plaćaju instrukcije gotovo iz svih predmeta (osim muzičkog i tjelesnog), pa takvi đaci ne postaju samostalni u učenju jer traže instruktora i za pisanje domaćih zadaća, ne razmišljajući da ih instruktivna nastava može ohrabriti da ne uče ništa i da se samo žale na nastavnice.

Često razgovaram s djecom koja idu na instrukcije. Ona postaju pasivna na redovnoj nastavi jer znaju da će im roditelji platiti instrukcije da bi došla do prolazne ocjene. Učenici misle da, ako idu na instrukcije, moraju dobiti prolaznu ocjenu jer su tamo nekome platili da ih nauči. To nam često podvlače i roditelji na roditeljskim sastancima: djecu šalju na privatne časove, pa je nemoguće da dobiju slabe ocjene. Iz toga zaključujemo da je njima cilj da djeca u što kraćem vremenu dobiju prolaznu ocjenu. Na instrukcijama se, kažu đaci koji pohađaju te dodatne časove, ne traži od učenika da razumije gradivo, ne traži se logičko zaključivanje i ne potiče se na samostalno učenje, ali to previše ne brine ni njih ni roditelje.

Učenice i učenici kažu da najviše uzimaju instrukcije jer na času ne shvate nastavnu jedinicu, ne vježbaju i ne uče redovno, nisu disciplinovani, nastavnica ne može svakom učeniku ponaosob objasniti gradivo, plan i program je preopširan, nastavnik ne zna da prenese znanje koje posjeduje, manjak časova, a obimno gradivo.

U Gimnaziji Živinice većina nastavnika daje sve od sebe, ostaju i nakon nastave, na dopunskim časovima i individualnim razgovorima s učenicima, ali na tu nastavu oni slabo koriste. Nastavnica matematike kaže da je svakog petka u sedam sati ujutro organizovala dopunsku nastavu, ali da neće da dolaze, a ne zna iz kojih razloga. Sluti da je to zbog stida od druge djece ili zbog lijenosti – radije će ići na instrukcije nego na dopunsku. 

Potražnja za instrukcijama postala je intenzivnija od početka pandemije jer je promijenjen način odvijanja nastavnog procesa. Roditelji bez imalo ustručavanja i stida traže da im naprimjer nastavnice matematike urade test koji će njihovo dijete dobiti na platformi ili da nastavnica bosanskog jezika napiše pismenu vježbu kako bi djeca to podmetnula predmetnoj nastavnici, a za uslugu nude poklone – važno je da prosjek bude 5, bez obzira na to što je ta petica tuđe znanje. Naravno da kolegice koje ne žele učestvovati u tim prljavim igrama osuđuju takvo ponašanje, ali ovakvim činom roditelji pokazuju da nemaju poštovanja prema prosvjetnim radnicama, a i djeci daju loš primjer. Ima i onih prosvjetnih radnika kojima takvi poslovi i podučavanje predstavljaju dobar izvor zarade, pa su se prilagodili i nude i online instrukcije putem Zooma, WhatsAppa i Vibera.

Na osnovu člana 119 Zakona o srednjem obrazovanju i odgoju Tuzlanskog kantona, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta donosi Pravilnik o lakšim i težim povredama radnih dužnosti, prema kojem je teža povreda radnih dužnosti držanje instrukcija svojim učenicima s ciljem ostvarivanja materijalne dobiti.

Dešavalo se da nastavnici koji drže instrukcije svojim đacima budu prijavljeni direktorima škola, ali se, prema dostupnim informacijama, sve završavalo razgovorom između direktora i radnika, bez ikakvih sankcija. Čak bi i Ministarstvo obrazovanja slalo dopis i upozoravalo školu o zabranama držanja instrukcija, ali to je uvijek ostajalo samo mrtvo slovo na papiru. Ova pitanja regulisana su i školskim Etičkim kodeksom, gdje piše da je zabranjeno držanje instrukcija trećim licima u školskim prostorijama i držanje instrukcija učenicima kojima nastavnik predaje u redovnoj nastavi. Što se tiče kazni, disciplinski postupak sigurno bi se morao voditi, ali niko to ne želi.

Najbolje rješenje bilo bi da imamo nastavu organizovanu tako da učeniku koji ne može pratiti pojedine predmete zadatom dinamikom ili istim tempom kao ostatak razreda, prvenstveno matematiku, fiziku ili strani jezik, osiguramo pomoć na način da ima individualan rad u manjoj grupi. To je jedan od najefikasnijih modela u zemljama koje su u vrhu PISA-ine ljestvice. Tada bi instrukcije bile potrebne samo onima koji žele unaprijediti svoje znanje.

Najnovije

Povratak djece u škole u Kantonu Sarajevo

Prosvjetari naglašavaju da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili mentalno zdravlje

Rubina Čengić

U njihovim cipelama

Škola mišljenja i linija slaganja

Edina Međić

Nastavničke dileme

Nezainteresovanost đaka za takmičenja

Amna Dervišagić

Može i ovako

Drvo problema protiv lošeg uspjeha

Maksuda Muratović

U njihovim cipelama

Heroji pandemije

Edina Međić