Nastavnička pitanja

Stručni ispit za samostalan rad nastavnika

Antigona, Sokolo i postojanje smisla

Almira Topić

05.04.2021

Ne znam kako je u drugim kantonima, ali u Unsko-sanskom je pripravnicima dozvoljeno polaganje stručnog ispita u Republici Srpskoj.

Ilustracija: Chinnapong / Shutterstock.com

Evo jedne istinite anegdote iz Unsko-sanskog kantona: inžinjer je polagao stručni ispit u školi u Velikoj Kladuši i kolege ga, pred vratima sale u kojoj je polagao, uzbuđeno pitaju šta ga je prvo savjetnik pitao. Imate li uplatnicu?, reče im on. Stručni ispiti za nastavnike, koji bi trebali pokazati da li su pojedinci ili pojedinke spremne samostalno ući u razred, pretvaraju se u lakrdiju jer ne postoje jasna pravila koliko puta neko može polagati, koje greške su nedopustive ili bilo koji drugi kriterij koji bi onemogućio zloupotrebu tog ispita.

Prema članu 145. Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju Unsko-sanskog kantona, škole mogu osobama bez radnog iskustva pružiti obuku za polaganje pripravničkog ispita, a da ih pritom ne zaposle. U Pravilniku o polaganju stručnog ispita nastavnika i stručnih saradnika (član 12) stoji da su pripravnici obavezni prisustvovati nastavnim satima mentora najmanje 30 sati, te samostalno održati 10 nastavnih sati uz prisustvo mentora.

U obrazovanju radim 30 godina i za to vrijeme bila sam mentorica četirima pripravnicama, od kojih su tri bile bivše učenice naše Gimnazije, a jedna je završila Srednju ekonomsku školu. Pritom je jedna od njih završila Filozofski fakultet u Sarajevu, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost, a ostale kandidatkinje završile su Pedagošku akademiju u Bihaću, na Odsjeku za bosanski jezik. Bilo je interesantno to iskustvo, i svaki put drugačije, jer su mlade profesorice došle sa različitim predispozicijama i afinitetima – neke su više voljele književnost, druge gramatiku, neke su patile od užasne treme, a druge je krasilo potpuno odsustvo svake napetosti, karakteristične za početnice, a za mene nepojmljivo. Ali ljudi su različiti.

Kad pristaneš biti mentorica i raditi s pripravnicima, jer to nije obaveza, nego slobodna volja nastavnice, onda se i nivo pripremanja za časove automatski podiže. Ne znam da li je kod svih tako, ali ja sam osjećala moralnu i ljudsku i stručnu obavezu da pokažem mladim koleginicama kako treba raditi u gimnaziji čiji je program književnosti izuzetno zahtjevan. S obzirom na to da se mentorstvo ne plaća, a da pripravnička obuka traje dva do tri mjeseca, to je golem i uglavnom humanitaran rad. (Samo jedna kandidatkinja mi je platila usluge mentorstva jer nije bila zaposlena u školi i sama je snosila troškove obuke, a sada bih nekako voljela da ni njoj nisam ništa naplatila, da sam širokogrudo rekla da častim, ali je vjerovatno prevladala neka tekuća finansijska obaveza koju je trebalo podmiriti.)

Sve moje pripravnice polagale su stručni ispit u Gimnaziji u Bihaću i sve su položile u prvom roku, osim jedne koja je pala ne na izvedbi časa, nego na usmenom dijelu ispita koji se odnosio na poznavanje Zakona o radu srednjih škola.

Jedne godine je Ministarstvo prosvjete u Unsko-sanskom kantonu odlučilo da se stručni ispiti za bosanski jezik i književnost održe u Gimnaziji u Cazinu umjesto u Bihaću, kako je to uobičajeno. Zadatak mojih koleginica i moj bio je da odaberemo nastavne jedinice koje će kandidatkinje obrađivati na času i da odredimo datum polaganja. Meni su dodijelili tri kandidatkinje i vrlo sam pažljivo birala nastavne teme da bi im bilo lakše pripremiti se za taj važni događaj. Jedna je dobila priloge, druga Mračajskog protu Petra Kočića, a treća Sofoklovu Antigonu.

Sve tri su me zvale više puta, jedna je dolazila s pitanjima šta škola ima od informatičke opreme, kakvi su đaci, koliko ih ima u razredu, može li se o zid okačiti neki pano i slično. Kad sam ih uvjerila da ćemo pripremiti sve što im bude potrebno za taj čas, nisu se više javljale. Doduše, dolazila je koleginica koje je dobila Petra Kočića i pitala da li da čita cijelu priču na času ili da se osloni na to da su je đaci pročitali. Na moje uvjeravanje da bi joj čitanje tako dugog teksta oduzelo gotovo pola časa i da će ga oni sigurno pročitati ranije, bar većina, što je dovoljno za dobru interpretaciju, sumnjičavo me gledala i govorila da se ne usuđuje analizirati priču bez čitanja na času. To je malo čudno jer čitanjem dugačke Kočićeve priče ostaje manje vremena za interpretaciju i za eventualne pogreške, ali sam se nadala da zna šta radi.

E, sad moram napraviti malu vremensku petlju: davne 1991, kada sam ja polagala stručni ispit za nastavnicu srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika i književnosti, savjetnik u Prosvjetno-pedagoškom zavodu u Bihaću bio je stariji ugledni profesor Dž., razrednik mog tate u Učiteljskoj školi. Imala sam ogromnu tremu kad je čas počeo: profesor, moja mentorica, pedagogica, direktor škole i ja, peti razred, zadatak je narodna bajka Djevojka cara nadmudrila, a u zbornici sve pripremljeno za proslavu – meza, pite, kolači, sokovi, kafa... Savjetnik me gleda preko naočala i ukazuje na pravopisnu grešku u pripremi – neda umjesto ne da. Stid me, sto puta sam provjerila i opet se potkrala greška, ali idemo dalje.

Zaključak časa bio je da i oni slabiji, kakva je djevojka iz priče, mogu pobijediti jače i nadmoćnije kao što je car, samo ako su dovoljno mudri i snalažljivi. Čas je bio dobar, dječica vesela, u razredu je više od 30 đaka i dok svaki od njih nešto kaže – zvoni. Koji minut pred zvono mališan iz predzadnje klupe diže ruku, na moje usplahireno izvoli, jer sam se plašila da će nešto pogrešno reći i pokvariti cjelokupni dojam o uspješnom času, kaže: Tako i u crtanom Džeri uvijek pobijedi Toma. Savjetnik se smije, meni kamen pada sa srca i nikad ljepši zvuk zvona u životu nisam čula. Položila sam! U zbornici se proslavilo, a ja sam bila sigurna da sam odabrala posao koji volim i znam raditi. To mislim i danas.

Vraćamo se u sadašnjost. Na zakazani termin za polaganje stručnog ispita iz Ministarstva stiže savjetnica za srednje obrazovanje, koleginica po struci, i mladi pravnik netom zaposlen u Ministarstvu. Savjetnica je vrlo ugodna starija gospođa, bila mi jednom davno na času, u aprilu 1993, i kaže da se još uvijek sjeća – radila sam Goranovu Jamu, razgovarali smo o odnosu žrtve prema zločinu i zločincima, o ljepoti umjetnosti koja taj proživljeni užas sabija u savršene stihove i tako potvrđuje pjesnikovu misao da je umjetnost jača od svakog zla. Sjedila je u posljednjoj klupi i, prema svjedočenju djece nakon časa, sve vrijeme se javljala da i ona nešto kaže, ali ja je nisam vidjela i nisam joj dala priliku da učestvuje u diskusiji. Naime, tad sam napravila kardinalnu grešku – sve vrijeme sam sjedila za katedrom jer me noge od straha jednostavno nisu držale. Ona je došla nenajavljeno u kontrolu i samo mi u zbornici rekla da ide sa mnom na čas. Nije mi zamjerila što je nisam vidjela, čas je bio odličan, to su bili maturanti koje je te iste godine čekao odlazak u rat. Nisu bila vremena za zamjeranje, a nisu bila ni vremena za iznenadne kontrole nastavnica i za na prepad pohađanje tuđih časova. Ali eto, preturi se svašta preko prosvjetarske glave.

Sve tri kandidatkinje bile su vidno uzbuđene, učenice i učenici pripremljeni za nesvakidašnje časove, i rad je mogao početi. Prve dvije kandidatkinje bile su dobre, i prilozi i priča obrađeni su korektno, s tim da je Mračajski proto, zbog dužine priče i čitanja, urađen kao u osnovnoj školi, bez ukazivanja na protin psihološki profil i na jaku simboliku prirode, tako karakteristične za Kočićevo pripovijedanje.

Ali, šećer je došao na kraju i sve zagorčio. Treća koleginica počela je s prezentacijom o antičkim tragedijama i o Sofoklu. Crvena slova na crnoj pozadini, ništa se ne vidi pročitati, more pravopisnih grešaka na slajdovima, ona tiho govori i ništa je ne čuju iz zadnjih klupa, lista prezentaciju brzinom munje, niko ništa ne stiže zapisati. Mene hvata panika, gledam značajno u nju ne bih li joj očima dala znak da uspori, ali ona me ne gleda, ni mene ni djecu. Onda uzima knjigu i ķaže da će pročitati odlomak iz drame Antigona koju je napisao Sokolo. Djeca se zbunjeno zgledaju, savjetnici se nekako čudno mijenja boja lica... Buduća profesorica nastavlja govoriti o Antigoni i kaže da je Sokolo uveo trećeg glumca u svoje tragedije. Shvatam šta se događa: na prezentaciji je pisalo Sofoklo, ali ona nije pročitala prezentaciju! U grlu mi se stisnulo, pa ne znam bih li se smijala ili plakala.

Nije položila tada, ni sljedeći put, s tim da se ne sjećam gdje je tada griješila, ali treći put je savjetnica predložila da je ipak pustimo jer nema smisla više da je vraćamo. Složila sam se – samo da prestane taj cirkus od polaganja stručnog ispita. Ta kandidatkinja danas ne radi u prosvjeti, nego u zdravstvu, i usuđujem se kazati da je tako možda najbolje.

Ne znam kako je u drugim kantonima, ali u Unsko-sanskom je pripravnicima dozvoljeno polaganje stručnog ispita u Republici Srpskoj, tako da su mnogi mladi profesori, među njima i neke od mojih kolega, svoj stručni ispit polagali u Banjoj Luci. Potvrda koju oni donesu je validna, ali meni je uvijek bila čudna činjenica da neko zapuca u Banju Luku i tamo drži čas i polaže stručni ispit, ako mu je Bihać pred nosom. Jedino logično objašnjenje je da su tamo ispiti drugačije organizirani, da se kandidatkinje ne moraju ozbiljno pripremati i da je proces jednostavniji, bez prisustva časovima i držanja časova pred mentoricama. Nejasno mi je i zašto Ministarstvo prihvata te potvrde, osim ukoliko ne postoji neka dogovorena suradnja između ministarstava Unsko-sanskog kantona i Republike Srpske.

Ne moram ja, naravno, sve znati, ali šta uraditi da se na stručnom ispitu iz književnosti ne ponovi Sokolo ili da na kraju ne kažemo da nekog treba pustiti. Jer, ako ćemo tako, čemu trud mentora i cijeli dugački, zahtjevni proces, ako neće zaštititi profesionalnu etiku i osjećaj odgovornosti spram posla kojim se bavimo.

Mislim da, prije svega, profesorice koje nisu spremne za rudarski posao mentorica to ne bi trebale ni prihvatati, koliko god je lijepo u personalnom dosjeu imati zabilješku o mentorstvu, što, uz određena napredovanja u struci, za sobom povlači i povećanje plaće. Ali, prosvjetni nadzor, što mu samo ime kaže, mora zorno pratiti rad prosvjetara, a ne zatvarati oči pred činjenicom da su stručni ispiti samo formalnost. Oni u koje svi gledamo i koji su, u konačnici, plaćeni da provode slovo zakona u djelo, dakle savjetnici i inspektori, glavni su krivci za nesređeno stanje u prosvjeti i za prihvatanje procedure u kojoj je dovoljno skoknuti u susjedni entitet i steći potvrdu da ste stručnjak za rad sa djecom, i to do penzije.

Najnovije

Pred izbor novog rektora/ke Univerziteta u Beogradu

Samoupravljanje i ugled Univerziteta

Miloš Janković

Izazovi rada u školi

Kada u razredu imamo ožalošćeno dijete

Amna Dervišagić

I nastavnice uče

U JU Gimnazija Živinice koriste nekonferencije

Maksuda Muratović

Reforma osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo

Prvo riješiti postojeće probleme

Arifa Isaković

Zarazne bolesti u obrazovanju

Osim pandemije, postoje i epidemije, ali djeca ne uče o tome

Arifa Isaković