Obrazovna politika

Idealni obrazovni sistem u BiH

Čekajući Godoa

Maksuda Muratović

29.09.2021

Godinama pričamo o našim prioritetima i planovima u obrazovanju, a treba prestati čekati i pričati i zasukati rukave jer – moramo sami i moramo početi.

Ilustracija: tomertu / Shutterstock.com

Kao što u romanu Semjuela Beketa Čekajući Godoa Gogo i Didi čekaju Godoa koji će, kako se nadaju, njihov život promijeniti nabolje, tako i prosvjetni radnici i radnice u BiH čekaju idealni obrazovni sistem. Ali, čini se da one koji čekaju možemo podijeliti na dvije grupe: one koji čekaju da se desi čudo i one koji sami prave čudo, kreiraju promjene i teže ka boljem obrazovnom sistemu.

Naime, u prosvjeti imamo nastavnice i nastavnike koji su nezadovoljni, bezvoljni, beznadežni, koji sjede skrštenih ruku, dosađuju se, kukaju, ne žele nastaviti jer je put ispred njih zamagljen, koji niz desetljeća iščekuju čudo ili reformu obrazovanja, da neko kaže šta i kako da se radi. Oni su pravi čekači, kao i likovi u romanu Čekajući Godoaizgubljeni, žive u beznađu i besmislu, dane provode jednoznačno, ne radeći ništa posebno osim čuđenja i razgovora i pokoje pomisli da odu van zemlje. Dijalog među njima čine besmislene i isprazne riječi i fraze, ogovaranja, neutemeljene ocjene, žalbe... Čekaju da im se dogodi život, da im smisao odnekud padne u krilo.

Druga grupa su nastavnice i nastavnici koji se trude da unesu promjene u nastavni proces, uvode nove metode i tehnike, idu ukorak s tehnologijom, pokreću đake, bore se, traže način da motivišu sebe, kolege i učenike, unose kreativnost. Oni u svojim razgovorima otkrivaju probleme važne za reformu obrazovanja, ukazuju na ono što treba promijeniti u školama, unijeti u nastavni proces, i to polako unose, mijenjaju okoštalo tkivo obrazovanja u BiH.

A šta treba uraditi, odnosno šta se već polako događa kod pojedinaca u učionicama?

 

  • Tradicionalne metode podučavanja u kojima nastavnik stoji ispred učenika i predaje treba zamijeniti metodom biti usmjeren na dijete, koja podučavanje usmjerava na užitak i dobrobit učenika, a postala je popularna 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka.
  • Učenice treba usmjeriti da rade u malim grupama, međusobno raspravljaju o problemima i da izražavaju svoja mišljenja. Akcenat je na održavanju njihove uključenosti i interesa tako što im se dopusti da uče jedne od drugih umjesto da informacije preuzimaju isključivo od nastavnika.
  • Omogućiti učenicima da rade i uče vlastitim tempom i sami dođu do raznih otkrića, neovisno o nastavnicama. To ih čini jako sretnim i raduju se ići u školu. Nastavnica bi trebala samo otvoriti problem na početku časa – tako postiže motivaciju i uključenost učenika.
  • Umjesto da nastavnik postavlja pitanja i čeka odgovore učenica, što ne vodi aktivnom učenju, od njih treba tražiti da dopune njegovu rečenicu – to potiče kreativno razmišljanje i vodi kvalitetnijem učenju i kritičkom razmišljanju.
  • Nastava bi se trebala odvijati na primjerima iz svakodnevnice i međupredmetnoj relaciji, baš kao što to traži PISA, jer su zadaci za taj test bazirani na primjerima i problemima iz stvarnog svijeta i svakodnevnog života.
  • Moramo promijeniti odnos društva prema obrazovanju i spriječiti politiku: kada ne može riješiti ekonomske probleme u zemlji, kreće u reformu obrazovanja i povećati izdvajanja za obrazovanje. Primjeri Estonije ili Finske pokazuju da je za razvoj zemlje nužno ulaganje u obrazovanje.
  • Nastavnicima treba omogućiti puno više slobode nego što je imaju; sada je previše pravilnika i ograda koje guše i kreativnu i ljudsku i prosvjetiteljsku slobodu.
  • Iz nastavnih planova i programa izbaciti nepotrebne sadržaje – eksperti za pojedine oblasti procjenjuju da je to i do trideset posto gradiva.
  • Izbaciti i nepotrebne predmete, uvesti više ogleda, istraživanja...
  • U trećem i četvrtom razredu gimnazije ostaviti samo nekoliko obaveznih predmeta (bosanski jezik, engleski jezik, matematiku, informatiku, psihologiju), a ostale đaci trebaju birati u skladu s onim što žele studirati.
  • Učenicama i učenicima omogućiti obavljanje eksperimenata i istraživanja u dobro opremljenim radionicama ili laboratorijima.

 

Tako bi mogao izgledati idealni obrazovni sistem i ne bi trebalo biti komplikovano. Trebalo bi poboljšati saradnju ili interakciju između škola, pedagoških zavoda i ministarstava obrazovanja, uspostaviti saradnju i komunikaciju između osnovnih i srednjih škola, više ulagati u opremu i pribor u školama da bi učenici mogli obavljati praksu, omogućiti profesionalno usavršavanje nastavnica i nastavnika. Neophodni su nam savremeni udžbenici i, recimo, fondacija koja će ulagati sredstva u naučni rad i međunarodna istraživanja. Neophodno je povezati obrazovni sistem sa tržištem rada i potrebama poslodavaca. Da bi nastavnice i nastavnici bili motivisani i postizali bolje rezultate, neophodno je uvesti sistem vrednovanja nastavničkog rada. O svemu ovom godinama pričamo kao o našim prioritetima i planovima u obrazovanju, što znači da samo treba prestati čekati i pričati i zasukati rukave jer – niko neće doći, moramo sami i moramo početi.

Najnovije

Novi prilozi za istoriju uhljebluka

Hokoš-bokoš

Nenad Veličković

Univerzitet u Sarajevu i Uredba o zapošljavanju boračkih populacija

Inspekcija upozorava, Senat zapošljava, kandidati tuže...

Rubina Čengić

Radni angažman i plate prosvjetara u Bosni i Hercegovini u odnosu na svijet

Čestitka je stigla, još se čeka stvarno priznanje rada i truda

Arifa Isaković

Kad komisija ima diskreciono pravo

Nula bodova za rad u trinaest škola

Nakon izmjena Zakona o visokom obrazovanju

Lubrikacija privremenih odluka naspram sistemskog rješenja

Hana Vranac