Odgojni aspekti

Nastavničke dileme

Nadareni i poniženi

Mirza Herco

04.12.2021

Ilustracija: rad fx / Shutterstock.com

Gledajući film Nadarena (Gifted, 2017) počeo sam razmišljati o tome koliku podršku dajemo našim nadarenim đacima, ali i onim slabijim. 

Osnova radnje filma vezana je za djevojčicu Mary koja je talentovana za matematiku i koju odgaja njen ujak Frank, majstor za opravke glisera, koji joj je skrbnik nakon majčine smrti. Kasnije će se ispostaviti da je on radio kao univerzitetski profesor, a da joj je majka bila genijalna matematičarka. Ujak Frank odbija da djevojčica pohađa školu za napredne đake, ali se umiješala njena ambiciozna baka.

Prisustvujući sjednicama nastavničkog vijeća primijetio sam koliko vremena i energije mi prosvjetni radnici potrošimo raspravljajući o učenicima lošeg vladanja i/ili sa slabim ocjenama i koliko energije i vremena potroše pedagozi, razredne starješine i nastavnice rješavajući probleme koji su uzrokovani neprimjerenim ponašanjem učenika. Nekad se stječe dojam da ti učenici ne brinu za vlastitu budućnost, ponekad čak ismijavajući i omalovažavajući trud prosvjetnih radnika koji im nastoje pomoći. Nerijetko nezainteresovano izgovaraju izlizane rečenice poput: Šta će meni ovo trebat' u životu ili U rudniku će me pitat' padeže? i slično. Kao čovjeka me obuzme osjećaj podijeljen između gnjeva i tuge kada jedan šesnaestogodišnjak kaže za sebe da nije ni za šta jer sebe već tada vidi kako radi teške fizičke poslove do penzije. 

Jedan stariji kolega koji uskoro odlazi u penziju često je te loše učenike nazivao truhlim jabukama napominjući da jedna truhla jabuka uništi veliki dio odjeljenja. On smatra da takvog učenika/učenicu treba odmah isključiti iz škole. Ali, je li to ispravno? 

Tih truhlih jabuka ili mudraca imamo u skoro svakom odjeljenju, ali tamo postoje i učenici koji bi htjeli učiti i raditi i biti dobri drugovi, kao što je nekada davno napisano u Pionirskoj zakletvi. Ponekad pomislim kako je nepravedan raspored pažnje koju posvećujemo dobrim i lošim učenicima, jer ko zna šta smo mogli uraditi da smo trud i energiju i vrijeme koje ulažemo u loše uložili u rad sa nadarenim i odgovornim učenicima. Čini mi se da kroz sistem nismo mnogo učinili za učenike koji žele raditi. Osnovna i srednja škola jesu obavezne i pravo na obrazovanje imaju svi, ali držanje nastave svim učenicima na isti način ne donosi napredak boljim đacima, oni često stagniraju dok i sami ne postanu prosjek. Nastavnici mogu u svojoj 40-časovnoj radnoj sedmici planirati čas dodatne nastave za neke posebno nadarene učenike i učenice, ali mnogi nemaju mjesta za taj čas, a prekovremen rad se ne plaća. U nekim obrazovnim sistemima postoje odjeljenja za nadarene đake, a mi smo najdalje otišli s inkluzivnim obrazovanjem, iako je pitanje kako smo i to uradili. 

Kako uopšte postići ravnotežu i napraviti balans u učionici u vremenu u kome je teško biti i učenik i nastavnik?

Veliki broj djece je od početka školovanja u samoj porodici svjesno ili nesvjesno ubijan u pojam zaključcima i utjehama poput: Nisam ni ja volio matematiku; šta ima veze, ionako ti ne gine rudnik, ili još gore, šta te briga, udat ćeš se... Ali, kolika je u toj degradaciji učenica i učenika naša uloga, nas prosvjetnih radnika? Naime, i mi često, idući linijom manjeg otpora, pružamo prilike samo odlikašima da, recimo, učestvuju u raznim priredbama, a zanemarujemo one slabije i na taj način ih dodatno ponižavamo i vrijeđamo i tako tokom cijelog obrazovanja.

Shvatio sam da dodatni rad s nadarenim ili barem s đacima koji pokazuju interes za oblasti poput novinarstva, filma i kreativnog pisanja donosi rezultate na različitim konkursima i projektima od nivoa kantona do države, a to jača samopouzdanje učenika i svijest o tome da se rad itekako isplati. Istovremeno, učenici koji gaje ambicije prema tehničkim fakultetima samoinicijativno žele ići korak dalje u obradi gradiva iz matematike, fizike, hemije i oni pohađaju dodatnu nastavu ili sami rade zadatke i traže pomoć van časa. S druge strane, rad sa slabim učenicima znao me vratiti na početne tačke – radeći s njima osnovne stvari, kao naprimjer čitki rukopis, shvatio sam da oni požele napredovati, ali je to motivisano samo prolaznom ocjenom, a ne znanjem radi znanja ili ličnog napredovanja. U zbornici se često čuju komentari da skoro uvijek pričamo o slabim đacima, pomalo zanemarujući one bolje, a ja opet često razmišljam o tome jesmo li mi koji radimo u obrazovanju ili prosvjeti toj djeci dovoljno osvijetlili činjenicu da se obrazovanjem ipak može uzdići i voditi ugodan život. Pa korijen riječi prosvjeta znači upravo to – oni koji osvjetljuju! 

Mislim da bismo uključivanjem dodatne nastave ili neke vannastavne aktivnosti u nastavnu normu potaknuli đake koji žele raditi, bez obzira na njihov uspjeh u učenju, jer možda se tu krije motivirajući faktor. Jedini uvjet je da se to ne svede na formalizam, odnosno uredno popunjavanje famoznih sveski dodatne i dopunske nastave, a bez stvarnog rada, kao što je često slučaj. Ali je opet pitanje da li je ispravno odvojiti nadarene od prosječnih i brusiti njihov talenat na dodatnim časovima i na taj način im uskratiti običan život jednog djeteta ili mlade osobe?

Scenario koji slutim je da će ambiciozniji roditelji sve više upisivati svoju djecu u privatne osnovne i srednje škole u kojima nema mjesta za osrednje učenike, držeći ih na taj način podalje od djece kojoj nismo probudili interes za obrazovanje, a javnom obrazovanju će ostati oni koji ili nisu zainteresovani ili ne mogu bolje. Ili ćemo i dalje tražiti srednji put, poput djevojčice iz filma s početka teksta, koja bira i jedno i drugo – školu za nadarene učenice i druženje s običnom djecom, ostajući dijete pored te svoje genijalne strane. No, u našem slučaju pitanje je da li je do djece ili do prosvjetitelja koji ne prosvjećuju dovoljno.

Najnovije

Između visokog obrazovanja i praktičnih, zanatskih vještina

VKV programeri ili korak naprijed, nazad dva

Samir Lemeš

Izgubljeno u printanju

Naučno sljepilo za stvarnost

Irhad Suljić

Izgubljeno u printanju

Nogometologija

Slavko Sušilović

Duplo golo

Dejan Ilić

Šipak državnosti

Nenad Veličković