Obrazovna politika

Povodom jedne javne debate

Udžbenici iz kojih djeca uče o ratu u BiH

Arifa Isaković

19.05.2022

U njihovoj svijesti je samo moguće da civile muče i ubijaju Srbi, a informacija da su u jednom dijelu BiH muslimani bili saveznici Vojske RS-a ih zbunjuje.

Ilustracija: Školegijum

Danima se na internetskim portalima i na društvenim mrežama nižu reakcije na tekst banjalučkog psihologa Srđana Puhala u kojem on propituje broj ubijene djece u Sarajevu za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sve se odvija u vrijeme kada se na časovima historije u sarajevskim školama izučava opsada Sarajeva po nastavnom materijalu koji je 2018. godine odobrilo tadašnje Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. 

Nastavne jedinice su koncipirane tako da se od učenika traži da samostalno istražuju o događajima i kritički analiziraju različite vrste historijskih izvora. Kada je tema obrazovni sistem, onda se na internetskim portalima i društvenim mrežama može pročitati da djecu treba podučavati kritičkom mišljenju te da ne trebaju učiti nepotrebne podatke. Nažalost, niko od hajkača na Srđana Puhala neće se zapitati kako bi učenicima devetog razreda osnovne škole zvučao sporni tekst u svjetlu informacija koje im o ubijenoj djeci Sarajeva pružaju nastavni sadržaji u dodatku udžbenika za 9. razred osnovne škole, gdje je najviše brojki sa značenjem datuma, ubijenih, zarobljenih i ranjenih. Ako su brojevi nebitni, zašto je nastavni sadržaj o opsadi Sarajeva 1992–1995. godina ispunjen brojevima? Od svih brojki nijedna se ne odnosi na ukupni broj ubijene djece tokom opsade Sarajeva, samo je navedeno da su na spomen-obilježju ubijenoj opkoljenoj djeci Sarajeva 1992–1995. ispisana 524 imena i prezimena. Ako đaci imaju podatak da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete, trebaju li onima od njih koji kritički misle nastavnici zabraniti pitanja tipa: Zašto su na spomen-obilježju ispisana samo 524 imena, a zna se da je ubijeno 1601 dijete? Ako se zna da je 1601 dijete ubijeno, kako se ne znaju imena? Trebaju li se nastavnici nakon ove hajke na Srđana Puhala plašiti predavati o opsadi Sarajeva na način kako im je predloženo u metodičkom priručniku? Istina, Puhalo na neprimjeren način propituje broj ubijene djece u Sarajevu, ali su isto tako neprimjerene i reakcije nekih medija, javnih ličnosti i građana. 

Ako toliko vodimo računa o djeci, zašto ne učinimo ovu zemlju poželjnim mjestom za život, a ne da nam omladina već u školskim klupama počinje vršiti pripreme za odlazak u neku od evropskih država? Ne možemo se pohvaliti kritičkom sviješću, ne možemo biti učitelji svojoj djeci ako nam je problem što psiholog iz Banje Luke propituje broj ubijene djece u Sarajevu, a nije nam problem što djeca u Sarajevu od 2018. godine u školama uče o opsadi Sarajeva u periodu od 1992. do 1995. godine i genocidu u Srebrenici, a te teme nisu zastupljene u školskim nastavnim planovima i programima u drugim dijelovima BiH. Slabe su bile reakcije i na vijest o promociji dodatka udžbeniku historije za deveti razred devetogodišnje osnovne škole u kojem se obrađuje period Bosne i Hercegovine od 1992. godine do kraja 20. vijeka. Pristup izučavanju događaja iz ovog perioda razlikuje se od pristupa u nastavnom materijalu o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici koji se koristi u sarajevskim školama! Mnogo više štete bošnjačkom narodu nanose ovako neujednačeni kantonalni dodaci udžbenicima historije nego izjave Srđana Puhala. Sad nemamo tri nacionalne historije, već pet, a ne možemo ih više nazvati nacionalnim, tačnije bi bilo nazvati ih regionalnim. Kuda nas vodi ovakva obrazovna politika? Koje ratne teme i na koji način će se izučavati u školama u Srednjobosanskom i Unsko-sanskom kantonu? U Srednjoj Bosni je bio sukob između Bošnjaka i Hrvata, a u Krajini su se Hrvati sa jednim dijelom Bošnjaka borili protiv drugog dijela Bošnjaka i Srba, a o tim događajima sarajevski učenik ne zna ništa!? Od 2018. godine, otkako su teme o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici inkorporirane u nastavni plani i program historije za 9. razred u Kantonu Sarajevo, sve sam više uvjerena da obrazovni sistem očito nije poligon na kojem će se odvijati proces pomirenja naroda. Naprotiv, sa ovakvim pristupom izučavanja rata u BiH 1992–1995 godine, sa etnički podijeljenim obrazovnim sistemom i jednonacionalnim razrednim odjeljenjima nastava historije samo doprinosi daljnjoj podjeli društva. Indoktrinacija djece počinje već u porodicama, a onda preko medija, pa dok dođu do 9. razreda djeca uglavnom imaju formirane stavove koje teško mijenja i najvještija nastavnica historije. Nastavnici historije su nemoćni pred podijeljenom politikom, medijima i pred historičarima koji su postali instrument politike, a koji pišu udžbenike historije na način da kod mladih ljudi podstiču nacionalizam, strah od drugog i želju za osvetom.

 

Pročitajte također — Nova tumačenja istorije u izbornoj godini: Štivo nesavladivo đacima kojima je namijenjeno 

 

Iz iskustva rada s učenicima i učenicama

Neobično je i zbunjujuće predavati historiju u sarajevskim školama ako ste proveli rat u nekom drugom dijelu BiH, a ne u Sarajevu, ili ako niste iz Istočne Bosne. Đaci me uvijek pitaju kakva su moja ratna iskustva, a kada im ispričam o periodu rata provedenom u Bužimu teško prihvataju činjenicu da se Armija BiH morala boriti protiv udruženih vojnih snaga Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koja je politička tvorevina uglavnom velikokladuških muslimana Bošnjaka.

U dodatku udžbenika samo piše: Bihać je bio pod blokadom od ljeta 1992. godine do početka avgusta 1995. godine. Peti korpus Armije BiH uspio je da se održi, iako su bili okruženi sa svih strana od Vojske RS-a i njihovih saveznika – vojske Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, a kasnije pređe u protuofanzivu i oslobođenje teritorije. Budući da autori nisu objasnili šta je predstavljala Autonomna pokrajina Zapadna Bosna, bolje bi bilo da je nisu spomenuli, jer neizbježno je da učenici shvate da je to isto bila srpska politička tvorevina. Đaci me slušaju s nevjericom, a ja se osjećam kao da pričam o dešavanjima u nekoj drugoj državi i kao da se radi o tuđoj prošlosti, a ne o mojoj. U njihovoj svijesti je samo moguće da civile muče i ubijaju Srbi, a informacija da su u jednom dijelu BiH muslimani bili saveznici Vojske RS-a ih zbunjuje. Nakon ovog saznanja obično su i pomirljiviji i više spremni prihvatiti da ni svi Srbi nisu zločinci. Mediji, političari, a i neki historičari zastupaju tezu da razvijamo kulturu sjećanja na žrtve rata da se zločin ne bi ponovio, i to od istog zločinca, a takav način razmišljanja o ratu ne vodi koheziji društva. 

Događaji u Krajini u toku rata primjer su da se historija ne ponavlja – nikad se u povijesti ove zemlje nije dogodilo da muslimani ratuju jedni protiv drugih, a činjenica je da se to dogodilo! Činjenica je da je i Fikret Abdić osuđen za ratni zločin protiv civilnog bošnjačkog stanovništva i ratnih zarobljenika Armije BiH, ali se to ni u jednom u dodatku udžbenika ne spominje. 

U Krajini se smanjila napetost, rodbina i prijatelji su se izmirili, a sudeći po tome što Krajišnici često odlaze i u Banju Luku – da se zaključiti i da popušta napetost prema Srbima. Svjedočila sam posjeti srednjoškolaca iz Bužima Narodnom pozorištu u Banjoj Luci, a godinama svjedočim zaziranju sarajevskih škola od posjeta gradovima u Republici Srpskoj. Kako objasniti da školi iz jednog jednonacionalnog Bužima nije problem organizirati posjetu đaka pozorištu u Banjoj Luci, a školama iz multietničkog Sarajeva je problem i proputovanje kroz teritoriju Republike Srpske?

Najnovije

Počela provedba kurikularne reforme

Nastavni plan i program izgubljen u reformskom vihoru

Arifa Isaković

Autonomija univerziteta

Puno verbalizma i nejasnih formulacija

Lamija Tanović

Neophodno je popraviti visoko obrazovanje u BiH

Nekontrolisana privatizacija visokog obrazovanja značajno je snizila kvalitet 

Lamija Tanović

Pred početak nove školske godine

Besplatni udžbenici i neostvareni ciljevi

Arifa Isaković

Pravilnik o prijemu u radni odnos za osnovne i srednje škole Unsko-sanskog kantona

Osnova za cvjetanje korupcije i nepotizma, ali i krađa budućnosti djece

Amna Dervišagić