Zakon o visokom obrazovanju trebali bi pisati visoko obrazovani ljudi. To bi visoko obrazovanje onda podrazumijevalo da se maternjim jezikom ne služe samo tečno, nego i tačno. Ali na malobrojnim stepenicima kojima se ovdje uspinje na visinu visokog obrazovanja nema takve – na kojoj bi se učilo kako sebi i drugima objasniti značenja riječi i pojmova.

Član 3 (Definicije) Nacrta zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo posljedica je takvog neobrazovanja. Već i sama uvodna rečenica – sljedeći pojmovi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje – poprište je sudara riječi iz istog značenjskog polja: pojam, smisao, značenje.

U smislu ovog zakona je fraza kojoj ovdje nema mjesta, jer se ne zna na kakav se smisao misli. Moguće je da predlagač misli na smisao kao na svrhu, ali je i opet to višak. Bilo je dovoljno reći prosto: u ovom zakonu (još bolje: u ovom nacrtu). Također je nejasno šta bi u uvodnoj rečenici trebali biti pojmovi. Sintagma diploma koju izdaje akreditovana visokoškolska ustanova sigurno nije pojam.

To da pravni akt ima rječnik kojim se preciziraju značenja korištenih riječi i izraza, tamo gdje oni imaju više značenja, ili tamo gdje se koriste u nekom novom, dobra je stvar. Time se isključuju dvosmislenosti i smanjuje manevarski prostor za proizvoljna tumačenja i zloupotrebe.

Prva četiri pojma data su navodnicima, nakon kojih ide glagol „znači“. To je rješenje kakvo ne poznaju postojeća kazala. A da se ne radi o nekom ingenioznom inovativnom rječničkom rješenju, uvjerimo se već kod petog pojma, gdje znači izostaje:  „'bibliotečka djelatnost' – kroz bibliotečku djelatnost Univerzitet podupire temeljnu misiju naučne i obrazovne djelatnosti Univerziteta. Univerzitet razvija jedinstveni bibliotečko-informacijski sistem.“ Osim što je opis onoga šta se kroz šta podupire, objašnjenje je i redundantno – univerzitet podupire djelatnost univerziteta.

Analiza ovog nesretnog pojmovnika puna je smiješnih budalaština pa je teško cijeli nacrt shvatiti ozbiljno. Jedan pojam čije se značenje objašnjava jeste i „dublinski deskriptori“. Na Googleu su to „general statements about the ordinary outcomes that are achieved by students after completing a curriculum of studies and obtaining a qualification“. U ovom pojmovniku ne kaže se šta su, nego šta daju: opis opštih postignuća i sposobnosti na temelju kojih se dodjeljuju diplome na završetku bolonjskog ciklusa.

Pojam je i „izvrsnost sa svrhom“, koja „podrazumijeva princip da je promocija izvrsnosti i sama izvrsnost dio svih 'nagrada' za napore i odanost kvalitetu kako vođstva, tako i svakog pojedinca na visokoškolskoj ustanovi“. S kojom svrhom?

Pojmovi su uvijek dati u navodnicima, ali ni to nije dosljedno provedeno. Tako je moderni pristup kvalitetu ostao bez njih, a znači ovo: „da kvalitet predstavlja multidimenzionalni kompleksni fenomen, te se s toga mjeri na različite načine da bi istakli njegove raznolike dimenzije“. Eto, ko nije znao šta karakterizira taj moderni pristup kvalitetu, sad zna. U smislu ovog zakona: multidimenzionalni kompleksni fenomen. Vau!

Kongruencija je također slaba tačka ovog pojmovnog poduhvata:  tako 'priznata publikacija' (nominativ) u smislu ovog zakona znači naučni časopis ili zbornik naučnih radova (nominativ/akuzativ), odnosno serijsku ili monografsku publikaciju indeksiranu u relevantnim naučnim bazama (akuzativ), kao i publikacija od posebnog društvenog značaja i interesa (nominativ). 

Ako vas zanima šta je relevantna naučna baza, to ima i znači „međunarodna referentna i citatna naučna baza sa sadržajima objavljenim u anonimno recenziranim i indeksiranim publikacijama sa liste utvrđene Smjernicama“. Ako vas zanima šta su Smjernice, to nema, pa cijeli napor da se nešto objasni pada u kiselu vodu. Naravno da nećete saznati ni šta su „publikacije od posebnog društvenog značaja“.

Čitavo je ovo reklo-kazalo amaterska improvizacija, u kojoj se kao nešto objašnjava, a uglavnom se samo dodatno komplikuje, zauzima se prostor i sabotira povjerenje u kompetencije predlagača. 

Jadne jezičke kompetencije na visokom obrazovnom nivou nažalost ne treba da iznenade nikoga. I većinu vjerovatno neće, jer se znanje maternjeg jezika u našim školama stiče i doživljava kao ljubav, a ne kao sposobnost, daleko više emotivna nego kognitivna aktivnost.  Tamo gdje se poezija ne tumači, nego se uči napamet i deklamuje u predorgazmičkom transu i gdje se dnevnik čitanja vodi kao administrativni zapisnik (mjesto radnje, vrijeme radnje, likovi, tema, ideja...) nije čudo da se i javna rasprava o jednom ovako važnom aktu svede na popunjavanje obrasca. Od akademske javnosti se očekuje da obrazac popuni Nazivom organizacione jedinice koja daje prijedloge/primjedbe/komentare, nazivom akta na koji se odnose prijedlozi/primjedbe/komentari, općim zapažanjima, pojedinačnim komentarima, s tačno navedenim poglavljem/članom/stavom, rečenicom, stranom ____ , u kućicama za Komentar, Obrazloženje i za Prijedlog izmjene teksta.

Svrha takvog očekivanja, u smislu ovog zakona, jeste da se javna rasprava spusti na kognitivni nivo njenih predlagača.