Iz dječije perspektive

OSCE i UN objavili radove mladih iz BiH o tome kako vide mir i kako ga grade

Neće biti djece za rat

Marko Ban

22.09.2022

Nizama Husetić piše da je važno jačati želju za obrazovanjem jer „Za uništenje jednog naroda je dovoljno dopustiti studentima da varaju na ispitima.“

Foto: Sulejman Omerbašić

Povodom Svjetskog dana mira, 21. septembra, OSCE i UN u BiH objavili su zbirku 27 tekstova mladih aktivistica i aktivista „Mir kako ga mladi ljudi vide u BiH“. Svi oni su izabrani na konkursu UN-a i OSCE-a i pisali su, u formi pjesama, kratkih priča i eseja, kako vide mir u ovih prvih 25 godina, pojasnila je recenzentica publikacije Sandra Zlotrg. 

Put mira predstavlja put kojim trebamo svi ići, graditi i živjeti mir. Zato ne treba da čekamo promjene, treba da počnemo od sebe, napisala je u svom radu Sunčica Đukanović, jedna od autorica. 

Knjiga je napisana dvojezično, a na engleskom naslov je „The Peace Young People Wish to Build in Bosnia and Herzegovina“. 

„Dobro je da u naslovu imamo i to kako mladi 'vide' i kako 'grade' mir jer je knjiga upravo o tome – o njihovoj viziji za budućnost i o tome šta oni sada rade na izgradnji mira“, rekla je Zlotrg, a svojim radovima autori i autorice su potvrdile riječi autorice Dijale Hasanbegović koja u naslovnoj pjesmi zbirke piše „Neće biti djece za rat“. 

Zbirku odlikuje raznovrsnost žanrova i stilova (književnoumjetnički, naučni, esejistički); perspektiva (neki tekstovi su iz vlastite, a neki iz perspektive djeda, majke, vojnika itd.); različita su vremena kazivanja (neki su o prošlosti, neki govore iz budućnosti)… 

„Autori i autorice su mladi ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, a njihova šarolikost najbolje se oslikava upravo na naslovnoj fotografiji na kojoj vidimo ozarenu grupicu mladih kako poziraju za slikanje. Jedna djevojka viri jesu li svi zažmirili kako su se dogovorili i tačno možemo čuti njihov zarazni smijeh. Stoga ima smisla urednička odluka da u sadržaju stoje samo abecedno poredana imena autora i autorica, bez naslova njihovih radova, dok svi na svoj način obrađuju jedinstvenu temu – mir“, pojašnjava recenzentica Zlotrg i kaže da je i sama, kao i neki od autorica i autora u knjizi, provela djetinjstvo u ratu.

„Za razliku od većine, rata se i predobro sjećam. Zato sam svoju priču prije nekoliko mjeseci podijelila u Muzeju ratnog djetinjstva. Kako se ispostavilo, najvažnija poruka koju sam imala na kraju videosvjedočenja bila je o oprostu. Ja sam oprostila. Zato sam i ja ambasadorica mira. Ili, kako kaže Dijana Živković – pobjednica: Pobjednici su samo oni koji su spremni oprostiti i krenuti dalje, a mi mladi moramo biti vođe na tom putu“, kaže Zlotrg. 

O miru u ovoj knjizi moguće je čitati teoretski, iz eseja, i lično, iz pjesama i priča. Svi radovi demonstriraju empatiju (kao stav), nenasilje (kao ponašanje) i kreativnost (da bi se premostili sukobljeni ciljevi) za šta Damjan Jugović u svom radu kaže da su elementi održivog rješenja konflikta. 

„Čitajući ovu knjigu, dobijamo sliku svijeta kakav živimo danas, četvrt vijeka od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Analitički precizno autorice i autori iznose sve probleme koji nas muče. Darko Tusan pjesnički kaže: Od radosti pjeva duh moj, / u ranjenoj slobodi, krhkom miru / i u demokraciji na bosanski način. Imamo razloga pjevati jer živimo u miru, ali taj mir još uvijek nije 'pozitivni mir'. Zato mladi ne pristaju na status quo. Fatima Mahmutović ljutito pita: Zar su živa glava i kora hljeba jedini mir kojem trebamo težiti? A Adna Sušić objašnjava: Nismo se rodili naučeni na ovo, naučili su nas

Zaista, kako se odučiti, kako oprostiti, kako se pokrenuti?“, pitala je Zlotrg citirajući autore i autorice.

Jedno od rješenja mladi ljudi vide u obrazovanju, odnosno, kako sami kažu, u usklađivanju formalnog i neformalnog obrazovanja, uključujući vannastavne aktivnosti i volontiranje u raznim organizacijama. Nizama Husetić daje recept za izgradnju države – jačanje svijesti o znanju i buđenjem kod mladih želje za obrazovanjem: Za uništenje jednog naroda nije potrebno oružje. Dovoljno je dopustiti studentima da varaju na ispitima.

Benjamin Nurkić u svom radu o ljudskim pravima i vladavini prava u BiH prepoznaje u zastarjelom načinu obrazovanja budućih pravnica i pravnika. Argumentovano tvrdi da reforme u osnaživanju vladavine prava ne može biti bez suštinske promjene u edukaciji pravnika koji primjenjuju i tumače pravo. A Damjan Jugović upozorava: BiH mora pod hitno krenuti putem oslobađanja obrazovnog sistema od diskriminacije, segregacije i nacionalno obojenih nastavnih sadržaja i programa. Jer, podsjeća nas Hana Efendić na neka istraživanja, Pripadnici sve tri etničke grupe slažu se da su ljudi u Bosni i Hercegovini kroz historiju živjeli u suživotu, a ne u mržnji. Dakle, da se poslužim zaključkom Renke Žunić, Pravi mir će biti kada položimo ispit iz ljudskih prava.

U publikaciji su fotografije murala na kojima su oslikani golub mira, stereotipna slika mira čija simbolika podsjeća da mir uvijek podrazumijeva slobodu, a sloboda se mora osvojiti i to uprkos obrazovnom sistemu i podijeljenim školama, a zahvaljujući, između ostalog, i ovakvim mirovnim projektima – ovi mladi ljudi pokazuju da je to moguće. 

 Danas živim i družim se sa Hrvatima, Srbima, Romima, Bošnjacima, Džedajima – i zaista, zbog svih prethodnih događaja u životu ne gledam predznake. Možda nisam do kraja opušten. Možda sam i oprezan, ali više nisam zbunjen i ne živim u strahu. Za mene je prethodna rečenica najbolja definicija mira, kaže Safet Imamović na kraju svoje priče o odrastanju.

A mir znači i sreću, pa Nermin Delić u jednom trenutku inspirativno uzvikne: Mi ovdje imamo pravo na sreću!

Neke autorice pišu iz sretne budućnosti, zamišljaju kako bi bilo živjeti u pozitivnom miru. Narcisa Hadžajlić je svoj tekst poetično nazvala Moj mali dnevnik divnih dešavanja: nema podijeljenih škola, inkluzija se provodi i u školama i na radnim mjestima, bolnice funkcionišu, hrana je ekološka, turizam cvjeta, uzgaja se bobičasto voće, sadi se drveće, postavljaju solarni paneli, ljudi se vraćaju. Ipak, Ivana Savić se na kraju svog rada pravda: Sve ono što sam zamislila bilo je idealno. ali vjerujem i ostvarljivo. Samo treba neko ili nešto da se pokrene. Možda to budem ja?

 

Slika 1

 

„Hoće. I Adnan, Ajdin, Almedina, Amina, Dženana, Ena, Ilma, Ivan, Lejla, Milica, Mina, Narcisa, Nizama, Svjetlana i autori i autorice murala koje nisam ovdje citirala, s nadom da ćete njihove radove sami pročitati. Sa ovim mladim ljudima, sociolozima i sociologinjama, pravnicama i pravnicima, novinarima i novinarkama, pjesnikinjama i pjesnicima, umjetnicima i umjetnicama, vizionarima i vizionarkama jednom riječju, možda pozitivan mir ima šansi. Ako je mi damo njima“, rekla je Zlotrg na promociji publikacije. 

Zbirka njihovih 27 tekstova nadopunjena je fotografijama živopisnih murala naslikanih tokom 25 godina mira po cijeloj BiH, a u opisu naslovnice Amina Mihaljević daje svoju definiciju mira: jedna od djevojaka na slici je Taiba, rođena 11. jula 1995. godine u Srebrenici, jaka, uspješna, pozitivna: Prkosi nemiru, iako nemir nosi u svojim ranama. Ona je moj mir.

U razgovoru nakon promocije nekoliko autorica i autora je govorilo o životu i aktivizmu mladih u Bosni i Hercegovini. Ocijenili su da mladi baš i nisu zainteresovani za mirovne aktivnosti, posebno u malim sredinama, lokalnim zajednicama, te da poseban otpor imaju prema pozivima na akciju u kojima im se kaže da će nešto naučiti ili čuti priče žrtava.

Mladi ne znaju istinu o događajima u BiH, kao što ni ja nisam znala, za to su zaslužni obrazovanje, mediji, lokalne zajednice i zato su važni projekti koji su njima bliski i koji se odvijaju širom Bosne i Hercegovine poput pozorišne predstave i slično jer kultura i umjetnost su ono što pokreće mlade ljude i zadržava ih u BiH, rekla je Kristina Gadže.

Predstavnici OSCE-a i UN-a su im se stavili na raspolaganje pitanjem šta oni mogu učiniti za njih da budu aktivniji u nastavku gradnje i razvoja mira. Sad je na mladima – da kažu šta im treba da nastave da grade mir.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Krenula reforma – sve isto, samo drugačije

Fontoplumo

Izgubljeno u printanju

Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se

Amer Tikveša

Izgubljeno u printanju

U miru sa dnom

Amra Penava

Đački dnevnik iz 2063. godine

Sigurna kota 224

Enes Kurtović, Nenad Veličković

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Super-sak, tako lak

Fontoplumo