Iz dječije perspektive

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Krenula reforma – sve isto, samo drugačije

Fontoplumo

30.11.2022

U reformiranom obrazovanju đacima bi bilo dozvoljeno da pomirišu, vide i dodirnu svijet za koji ih škola sprema.

Ilustracija: Anna Kraynova / Shutterstock.com

Ne razumijem se previše u obrazovanje, samo sam mama, ali imam neku predstavu čemu bi ono trebalo služiti. No, možda promjene i idu u tom pravcu, pomislim dok čitam i slušam vijesti kako je u našem kantonu počela reforma: novi zakoni, novi kurikulumi, besplatni udžbenici... Reformatori ulažu u obrazovanje, mediji nemalo i vrijedno izvještavaju. Pomislim da sam možda prekritična...

- Je li u ovoj školskoj godini išta drugačije nego u prethodnoj?, pitam kćer da subjektivno procijeni. Mislim, pozvanija je od mene da o školstvu sudi.

- Jeste, i to baš – ispaljuje spremno, bez imalo razmišljanja – više niko ne spominje koronu.

Reformirati obrazovanje je kao iskopati bunar šibicom. Da je živ, potvrdio bi to i Stipe Šuvar, posljednji veliki obrazovni reformator na prostoru između Save i Jadrana. Prošlo je od tada mnogo vremena, pa s naknadnom (nego kakvom drugom) pameću Šuvarovu srednjoškolsku reformu danas uglavnom navode kao primjer neuspješne, iako je u nju ulupano puno više htijenja i znanja nego što je današnjim reformatorima raspoloživo. Zašto je reforma obrazovanja uporediva s kopanjem bunara šibicom, te ako je uzaludna kao što zvuči, čemu je onda provoditi? 

Moguće je da su svi naši obrazovni reformatori makar jednom gandijevski pomislili: biću promjena koju želite vidjeti. Zasukaću rukave i pospremiti obrazovni sistem, jer budući naraštaji to zaslužuju. U svijetu u kojem su informacije dostupne na klik, reformatori tako, na primjer, konačno prestanu toviti đake podacima o tome koliko Australija izvozi ovaca, a Brazil kafe, pa udžbenik Prirode i društva napune domaćom industrijom, među ostalom i duhanskom. I taman uhodaju priču, a ono sve domaće fabrike duhana zatvorene. Ili, nauče djecu u osnovnoj školi tehničkom pismu i kotiranju, a onda otkriju da se u takvim crtaćim rabotama olovka i papir gotovo i ne koriste, već neki tamo AutoCad. Popeglaju kurikulume za armije budućih ekonomista, politologa i pravnika na biroima, a tržište rada traži sistem integratore, projekt developere, key account menadžere. I kvalifikovane zanatlije pride. Analiziraju i zaključe da ne mora svaki školski čas trajati 45 minuta, ali kako napraviti asimetričan raspored? Skockaju pravilnike i planove, ali njima prosvjetare pretvore u izvještače i statističare, uzevši im vrijeme da se posvete osnovnom zadatku – podučavanju. Poslože ishode učenja, kreiraju radne grupe, uključe i roditelje, ali rezultata nema, pa nema. Kao da skupljaju perje što ispada iz kamiona u pokretu ili, daleko bilo, kopaju bunar šibicom.

 

Pročitajte i prethodni tekst mame Fontoplumo: Super-sak, tako lak

 

Reforma obrazovanja nije jalov, već beskonačan posao. A obrazovanje toliko važan, da važniji ne mogu zamisliti. Sjeme reforme ne niče tamo gdje je znanje sāmo sebi svrha, ma koliko ga njegovali i zalijevali. A ništa drugo ne vidim kad pogledam naše (reformirano) obrazovanje.

Da se ja pitam, u prva dva razreda osnovne škole đaci bi većinu vremena bili napolju, i to po svim vremenskim uslovima, jer nema lošeg vremena, samo neadekvatne odjeće, kažu Skandinavci. U proljeće bi tučke i prašnike sami tražili po livadi, u jesen bi svojim očima gledali gdje je nestao hlorofil. O preživarima bi im pričali u najbližim štalama, kućne ljubimce bi dovodili i o njima govorili đaci koji ih imaju. Relacije bi naučili upoređujući predmete u prirodi, geometrijske oblike dok piju sok iz tetrapaka i šutiraju loptu. Skupove bi savladali uz pomoć kamenčića u parkovima. Ritam udarajući rukama po koljenima i klupama. Vodili bi ih ulicama gradova u kojima žive i pričali o ljudima po kojima su dobili ime. Koje treba pisati velikim slovom. Bilo bi im dozvoljeno da pomirišu, vide i dodirnu svijet za koji ih škola sprema. Nerijetko bi bili zadihani i isprljani. Učiteljice i učitelji bi ih stalno nešto zapitkivali. I djeca njih. Smišljali bi situacije koje valja prevazići zajedničkim mućkanjem glava. Svaki bi pokušaj bio pohvaljen, svaki neuspjeh bio bi prilika za novi pokušaj. Okoliš bi bio didaktička riznica. Po povratku u učionice crtali bi i pričali o tome šta su vidjeli, čuli, radili. Učili bi slušati druge dok govore. Učitelji i učiteljice bi to smisleno i kratko bilježili, po modelu što bi polučio mozaik interesa i vještina svakog djeteta, koji bi djecu usmjeravao dok god se školuju. U školu bi se išlo samo prijepodne. Ocjenjivanje bi, ako je već neizbježno, bilo obostrano.

Do kraja razredne nastave đaci bi bili više izvan nego unutar učionica, nadograđujući samo upotrebljiva znanja, razvijajući sve vještine. Znatiželja bi im bila trajno raspaljena, glad za takvim učenjem često neutaživa. U 6. razredu bi u kabinetu za tehničko birali hoće li rezati ili lijepiti. Pilati ili turpijati. Ne bi svi radili makete i kućice za ptice koje bi im roditelji kod kuće dovršavali. U 8. razredu bi na časovima biologije mnogo razgovarali o promjenama na i u njihovim tijelima, jer ih citologija biljaka ne interesuje. Iz informatike, o sigurnosti u cyber prostoru, jer su ostalo naučili sami i izvan škole. Arhimedov zakon bi se vratio u kadu, Njutnovi pod drvo. Na kraju osnovnog obrazovanja svi bi znali odrediti strane svijeta, ušiti dugme, utješiti drugog, zaštititi se od ljudskih predatora... Vrlo vjerovatno bi utemeljeno znali i za šta su rođeni. Šta im okupira pažnju, izaziva zadovoljstvo. Zvuči vam kao utopija? Postoje takve škole. Sumnjičavi ste i mislite da bi iz takvih i sličnih škola djeca izlazila osakaćenog, redukovanog znanja? Ako je odgovor da, pomislite koliko su znanja u našim školama praktična, a djeca u njima samopouzdana.

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Djeca, izbori i biranje

Fontoplumo

Dok se BiH bori s duhovima

Đaci šampioni u Sarajevu, Banjoj Luci, Bosanskom Novom... Part 2.0

Marko Ban

Dok se BiH bori s duhovima

Đaci šampioni u Sarajevu, Banjoj Luci, Bosanskom Novom...

Marko Ban

Izgubljeno u printanju

Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se

Amer Tikveša

Izgubljeno u printanju

U miru sa dnom

Amra Penava