Obrazovna politika

Interna javna rasprava

Agencija za mužu studenata

Nenad Veličković

17.10.2023

Šta ne piše u Nacrtu pravilnika o dualnom obrazovanju na Univerzitetu u Sarajevu?

Foto: Školegijum

Sredinom oktobra zaposlenici Univerziteta u Sarajevu dobili su Nacrt pravilnika o dualnom obrazovanju. Iako nedavno usvojeni zakon ne predviđa izričito postojanje ovakvog dokumenta, akutna birokratizacija univerziteta prilježno nastavlja da zatrpava akademske inbokse tzv. javnim raspravama (koje nisu ništa drugo nego pokrivanje pojedinačnih ambicija kolektivnom odgovornošću).

Pravilnikom se nastoje urediti odnosi između fakulteta, studenta i poslovnog subjektaposlodavca, u okviru jednog studijskog programa, na prvom ili drugom ciklusu studija. Nastava na tako zamišljenom studijskom programu uključuje teorijski dio na fakultetu i praktičnu obuku kod poslodavca, na kojoj student/studentica "usavršava, odnosno izgrađuje znanja, vještine i kompetencije u skladu sa studijskim programom i standardom kvalifikacije". Poslodavac studentu određuje mentora, koji odgovara za uspješnu realizaciju programa i sticanje kvalifikacija. Predlagači vjeruju da će ovaj vid studija, između ostalog, osigurati lakše zapošljavanje i "svijesti o važnosti saradnje javnih institucija i potreba tržišta rada". Sve to moraće biti precizirano kroz tri vrste ugovora – studenta sa fakultetom, fakulteta sa poslodavcem i poslodavca sa studentom. 

Pravilnik, u najkraćem, propisuje odnose između studenata, fakulteta i poslodavaca, na način ponižavajući za univerzitet. Iz najmanje dva razloga.

Prvi, manji, tiče se javnog priznanja da programi koje UNSA nudi ne vrijede puno. Studenti koji žele da nauče posao od kojeg mogu živjeti treba da slušaju neku teoriju na fakultetu, a znanje koje se pika na tržištu rada da stiču kod privatnika. Klanjanje univerziteta tom famoznom tržištu i gledanje na ljude kao na resurse najzad će dovesti do toga da se mladi pitaju zašto bi uopšte studirali, osim ako im ne treba zdravstveno osiguranje, i par godina produženog djetinjstva.

Drugi razlog je zanimljiviji. Pravilnik ne kaže jasno hoće li studenti za svoj rad biti plaćeni. U vrijeme tržišta na kojem univerzitet nije parazitirao, takvo se školovanje zvalo šegrtovanje. Odnos između majstora i šegrta stajao je na zdravoj uzajamnoj koristi. Znanje se plaćalo radom, a rad poučavanjem, hranom i krevetom. (Vidi Čehov, Vanjka, ili Ćorović, Stojan Mutikaša.)

Sad, sa profesorskom kastom koja sebe ne vidi kao majstora nego kao agenciju za trgovanje intelektualnim resursima, šegrtovanje se malo iskomplikovalo. Agencija primi studente, od njih ili od države za njihovo školovanje primi novac, ali pošto zauzvrat ne pruža znanje za tržište rada nego diplomu za zid, onda pod povoljnim uslovima za sebe iznajmljuje studente poslodavcima. 

Poslodavcima se to isplati, jer dobijaju zaposlenike kojima ne moraju plaćati doprinose, a prema Nacrtu pravilnika ni platu. (Mogu, ali ne moraju, isplatiti naknadu za rad ili školarinu. Sic! Misli se na stipendiju?)

Studenti zaposlenici su, kao i svi internšipci, u početku teret. Vrzmaju se okolo po firmi i smetaju, ali pametan šegrt uvijek sebi nađe posla, i eto sretnog kraja! 

Univerzitetska diploma, za šegrte, tako ostaje backup-varijanta. Ako se na poslu pokažu loše, ako ispadnu nesposobni za tržište rada, onda se još uvijek s diplomom mogu zaposliti na tržištu budžetskih mjesta. Ili, ko zna, možda i na fakultetu. Zar nije poenta dualnog obrazovanja da za rad na fakultetu ne treba biti majstor? 

Dualni studij, piše u Pravilniku, "znači ciklični oblik studija koji se realizuje u saradnji s privrednim društvima/poslovnim subjektima, kao i sa vladinim i nevladinim organizacijama. U okviru ovog tipa studijskog programa izvođenje nastavnog procesa je podijeljeno između univerziteta i privrednih društava/poslovnih subjekata, vladinih i nevladinih organizacija." I još: "Obim sati učenja praktičnom obukom radom treba da bude minimalno 30%, a maksimalno 60% ukupnog fonda sati predviđenog studijskim programom." Pravilnik ne samo da izbjegava definisati novčanu stranu praktične obuke radom nego zamućuje ovaj trafiking i neprevođenjem trajanja te obuke u ECTS bodove. Trogodišnji studij (prvi ciklus) vrijedi 180 bodova, 60% od toga je 108. Preračunato u vrijeme (1 ECTS = 25 sati), to je 2.700 radnih sati. Podijeljeno sa 84 sedmice (koliko traje nastava u šest semestara), to je 32 sata sedmično. ITD. Ali u kampanji za dualno obrazovanje retorika se nije oslanjala na matematiku. Nego na fraze. Nešto nalik ovome:

Činjenica da vi sada možete i raditi i studirati i dograđivati svoje vještine, da poslodavci imaju mogućnost da zajedno sa visokoškolskim institucijama kreiraju fleksibilne, brze programe koji njima omogućavaju da dobiju visokoškolsku radnu snagu koja im je potrebna je nešto što je od neprocjenjive važnosti...

Zar činjenice ipak ne bi trebale biti procjenjive?

Možda javna rasprava, ako se bude vodila izvan dostavljenih formulara, odgovori i na još jedno pitanje: otkuda među akademskim radnicima tolika fascinacija sintagmom tržište rada? Ako zaista u tome vidi sreću, zašto se i sami ne izlože prednostima života izvan budžeta?

Najnovije

Asistenti u nastavi u Tuzlanskom kantonu

Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse

Anisa Mahmutović

Prijedlog pedagoških standarda i normativa za osnovni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Ne sam, SAFER-e

Savka Skarić

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pitanja bez odgovora ili kako je uzurpirana reforma obrazovanja

Uz dokument U susret SAFER učenju

Postnormalna nauka i halal Harari

Samir Lemeš

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima

Lamija Tanović