Obrazovna politika

Izbijanje iz pojma

Zastava na fasadi Sveučilišta

Svjetlana Nedimović

18.10.2023

Saradnja Sveučilišta s izraelskim akademskim ustanovama uspostavlja se formalno-pravno potpisivanjem memoranduma – s kupcem Aluminija, kompanijom MT Abraham.

Foto: Sveučilište u Mostaru

Hamas je 7. oktobra ove godine izveo vojnu akciju u kojoj je ubijeno preko hiljadu ljudi, mahom Izraelaca, među kojima stotine civila. Jedna od prvih reakcija na ovaj događaj u Bosni i Hercegovini stigla je s visokoobrazovne institucije, tačnije Sveučilišta u Mostaru, koje je istog dana istaklo zastavu Izraela na svojoj glavnoj zgradi. 

Ovako brzo reagovanje jedne akademske institucije dovoljno je iznenađujuće u svjetlu poslovične tromosti akademije, no je iznenađenje tim veće kad se uoči da je Sveučilište osudilo, kako stoji u objavi na društvenoj mreži, teroristički napad – kvalifikacija koju BBC ne samo da nije usvojio olako, nego nije nikako. Ni traga akademiji svojstvenog terminološkog opreza.

Sveučilište u Mostaru se ovdje u javnosti manifestuje kao politički angažovana i artikulisana institucija koja ne dopušta da njenom oku (i displeju) promaknu zbivanja i fenomeni od značaja za savremeni svijet. No istom tom Sveučilištu godinama nisu bile vidljive ulice u njegovom neposrednom okruženju nazvane po fašističkim ideolozima i ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata poput Mile Budaka i Jure Francetića. Baš kao ni redovno macolanje Partizanskog groblja u Mostaru i najavljeni spomenik braniteljima na lokalitetu nekadašnjeg koncentracionog logora pod vlašću iste te braniteljske vojske. 

Može li se ovo objasniti akademskim elitizmom? Da li možemo pretpostaviti da je u pitanju ustanova svjetske širine kojoj lokalna društveno-politička zbilja nije na radaru, budući da ni akademsku godinu ne počinje nekom prozaičnom internom proslavom nego katoličkom misom? Možda moramo smatrati visokoobrazovne institucije mjestima komunikacije s misterijama univerzuma, kojima ne priliči da se bavi tricama i kučinama poput lokalnog veličanja lokalnih razbijača dječijih lobanja? 

Možda – da nije prokletstva koincidencije koja to nije.

 

Igre gada i kapitala

Prije dvije godine su (zapadno)mostarske ulice, svojevremeno imenovane u slavu ustaških čelnika, preimenovane gotovo preko noći. A godinama su odolijevale pokušajima s raznih strana da se ta odluka ukine. Odluka o preimenovanju je koincidirala s preuzimanjem propalog mostarskog Aluminija koje je izvela izraelska kompanija MT Abraham, spasivši tako hercegovačku političku elitu vjerovatno najjačeg talasa narodnog bunta koji je prijetio da sruši cijelu političku armaturu uspostavljenu tokom rata i poraća. A vlasnik MT Abrahama je inače i glavni sponzor Nogometnog kluba Zrinjski. I predsjednik Židovske općine Mostar. I glavni zainteresovani za mostarski aerodrom.

Zahvalnost političke elite ne poznaje granice. Otud i naprasni odmak od dotad slavljenih fašista, rasista i antisemita. Reklo bi se da je prodat Aluminij – a kupljen praktično svako od političke težine u tom dijelu zemlje. 

Otkud Sveučilište u ovoj priči o trgovanju političkim uvjerenjima ili bar javnom manifestovanju tih uvjerenja? Moglo bi se pretpostaviti da je u pitanju povinovanje političkim direktivama, ni slučajno ekscesno u našoj demokratizovanoj stvarnosti. Da nije bizarnog tona objave Sveučilišta koja prati isticanje zastave Izraela: Sveučilište pruža punu podršku svojim akademskim partnerima u Izraelu. Imajući u vidu povod, ali i duh akademskih odnosa, formulacija zvuči suhoparno i službeno. Štaviše, poslovno. Umjesto duha solidarnosti objavom dominira duh poslovne transakcije, ekonomičnost, ali i šturost izraza, distanciranost i čudan leksički odabir – partneri. Ne kolege, ne saradnici, nego partneri.

No izbor je čudan samo ako se prenebregne činjenica da veze između Sveučilišta u Mostaru i akademskih institucija u Izraelu nisu uspostavljane organski, uobičajenim (trnovitim) stazama međunarodne akademije. Naime, saradnja Sveučilišta s izraelskim akademskim ustanovama uspostavlja se formalno-pravno potpisivanjem memoranduma – s kupcem Aluminija, kompanijom MT Abraham. 

Time se akademska saradnja zapravo izmješta iz akademske u komercijalnu sferu i to poslovni ton objave Sveučilišta čini daleko razumljivijim. Nisu ustanove spojene autonomnim istraživačkim interesima i ciljevima, no poslovnim ugovorom i partnerskim odnosom koji usmjerava poslovni subjekt. Reklo bi se, spojene su zajedničkim biznisom. 

 

Radikalna repolitizacija umjesto tržišne depolitizacije

No iščuđavati se ili maliciozno šprdati sa Sveučilištem koje je pohitalo s izrazima podrške nalik poslovnom pismu značilo bi da pravilo smatramo izuzetkom. Odnosno da ne razumijemo da sve jest na kantar, pa i sveučilišno obrazovanje. 

Navikli smo misliti da tek doslovna prodaja diploma svodi obrazovanje na trgovanje. Ali to je samo najočiglednija i najsirovija manifestacija komercijalnog rezona. 

Nije to samo ni spremnost akademske elite da se proda političkim gospodarima – u tome, naime, nema previše novog. 

Radi se o tome da se univerzitet tretira kao bilo koje drugo polje obrtanja kapitala – ulaganja i generisanja profita. Mjere se časovi, studenti, važu veze s privrednim subjektima, privlače sponzori, prodaju projekti, određuju kvote studenata. Sve je na kantaru i sve je vrijedno u onoj mjeri u kojoj generiše finansijsku vrijednost. Pa i spomenuta međunarodna solidarnost (tj. podrška) i priklanjanje određenim političkim vrijednostima i projektima (npr. Izraelu nasuprot Palestini), baš kao i ignorisanje neisplativog društvenog angažmana (npr. oko kućnih fašista). 

Zapravo se desilo ono što se gorljivo prizivalo iz demokratizatorskih krugova u našem postsocijalističkom razdoblju – univerzitet je depolitizovan. Ne doduše tako da je ograničen uticaj stranačkih klanova i centara političke moći, taj loz još uvijek igra i dobija. Nego sistematskim pretvaranjem obrazovanja u proizvod, a obrazovnih ustanova u poslovne subjekte koji grade poslovnu reputaciju, kreditni rejting i sl. 

Stranačka kontrola radi na ideološkoj homogenizaciji, ali finansijski rezon je taj koji univerzitetu tupi oštricu. Univerzitet se na tržištu, naime, mora prodati – svojim vezama, svojim projektima, svojim programima. Mora se prodati državi, donatorima, studentima, biznisima – dakle, mora biti opšteprihvatljiv. Što nije pomirljivo s beskompromisnom kritikom poretka, radikalnim preispitivanjem društvene norme i odbijanjem konformizma – a to je put kojim su univerziteti u jednom trenutku svoje istorije uspjeli da krenu. Da se otmu namijenjenim im ulogama. 

Sprega stranačkih elita i neoliberalne financijalizacije obrazovanja polako i drugdje ubija univerzitet kao poprište političkih i ideoloških borbi, kakvim su ga učinili studentski pokreti širom svijeta sredinom 20. vijeka. Pokazalo se da dominantna politika tržišta daleko učinkovitije razara otpor nego autoritarni, pa i represivni režimi.

Za intelektualnu reanimaciju univerziteta bi politika bila daleko manje štetna od biznisa. Zapravo bi bila i korisna. Ali politika u duhu radikalne repolitizacije univerzitetskih tokova koja bi podrazumijevala neumorno preispitivanje društva i režima u samom korijenu, ludo smiono, avangardno, revolucionarno čak. 

Tako politizovan univerzitet ne bi bježao od konfrontacije s mjesnim fašizmima. I ne bi bio oglasna ploča bogatih biznisa.

A možda bi čak, umjesto npr. servisnih centara po željama vlasti i međunarodnih donatora (za nekakve transparentne politike, što je obično ime odmilja za otimanje demokratije od demosa), pravio radničke političke škole, žestoke javne debate, subverzivne novine, proteste, blokade, štrajkove.

Najnovije

Asistenti u nastavi u Tuzlanskom kantonu

Ministarstvo: Za broj angažovanih prebrojte konkurse

Anisa Mahmutović

Prijedlog pedagoških standarda i normativa za osnovni odgoj i obrazovanje u Kantonu Sarajevo

Ne sam, SAFER-e

Savka Skarić

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pitanja bez odgovora ili kako je uzurpirana reforma obrazovanja

Uz dokument U susret SAFER učenju

Postnormalna nauka i halal Harari

Samir Lemeš

Povodom dokumenta U susret SAFER učenju

Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima

Lamija Tanović