Odgojni aspekti

Izbijanje iz pojma

Sretan dan sretnih bankara ili treba li djecu voditi u banke

Svjetlana Nedimović

06.11.2023

A da je krajnje vrijeme da se s djecom popriča o ekonomiji signalizira naoko bezazlena fotografija nastala ove jeseni na Ekonomskom fakultetu u Bihaću, nakon radionice s djecom iz OŠ Harmani II. Pobjednici malog takmičenja za osnovce, veseli i nasmijani, uslikali su se s plaketom – na kojoj su novac predstavljale isključivo novčanice eura.

Ilustracija: donfiore / Shutterstock.com

Obilježavanje lokalno, čitaj – nacionalno značajnih datuma u školama je, sasvim očekivano i razumljivo, zgodan prostor za neskriveno slavljenje narativa i poruka koje se inače nešto suptilnije provlače kroz redovnu nastavu. Vjerski i državni praznici su prilika da se jasno i otvoreno iscrtaju granice političke i etičke norme i podanici demokratije podsjete na društveno prihvatljiva uvjerenja – i kletu sudbinu onih koji se tih uvjerenja odreknu. Počevši od odabira datuma i objekata proslava pa do pjesmica na priredbama, svaki detalj je skrivena izvojevana bitka protiv eventualnih naprslina i pukotina u utvrdi dominantnog svjetonazora i poretka. 

Iskoristivi su u tom pogledu i pojedini međunarodni praznici – prije svega Dan rada i Dan žena, što po onom što se kaže – što po onome što se prećuti. Ali ima cijeli niz svjetskih dana koji se čine ideološki nevinim, odnosno daleko manje upotrebljivim kao poligoni za lansiranje disciplinirajućih poruka omladini i, preko nje, društvu. Dani planete, drveća, čistog zraka, rijeka, voda, ovih ili onih životinja, pojedinih zanimanja, ljudskih prava – sve je to nekako benigno. Da se tu, naravno, uvijek provući patriotizma, naročito kad su prirodne vrijednosti u pitanju, ali politička zapaljivost tih tema slaba je i nepouzdana, pa se na tom kantaru odmjeri i napor uložen u obilježavanje.

No, ta usputnost obilježavanja ipak ne uspijeva sasvim neutralisati obrazovni potencijal ovih međunarodnih praznika, utoliko što oni predstavljaju prohodan kanal za prodor sadašnjice u obrazovni sistem uglavnom izmješten iz konkretnog prostora i vremena, osim za potrebe diseminacije političkih poruka. Koliko god banalno bile tretirane pojedine teme kao što su uništavanje prirodnog okoliša ili zagađenje zraka i vode, koliko god prezentacije i panoi bili zapravo najvredniji projekat reciklaže u nas, ipak se tih dana hudni objekti obrazovno-odgojnih procesa bar očešu o svijet u kojem zapravo žive. Štaviše, da im se da naslute u kakvom svijetu će živjeti kad ih jednog dana izbace van strogo kontrolisanih i sterilizovanih prostora starih mapa, nerazumljivih klasifikacija i neumoljivih pravila, pa se nađu na brisanom prostoru društvene stvarnosti, a kako stvari stoje s klimatskom krizom – i u kotlu uzavrele prirode. 

Jedan je praznik u tom pogledu posebno zanimljiv. Ne bi čovjeku tako lako ni palo na um da se širom zemlje Bosne i Hercegovine, vrlo složno, vrijedno i dosljedno, iz godine u godinu, obilježava – Svjetski dan štednje. Doduše, ne bi čovjeku lako palo na um ni da takvo šta postoji. Ali postoji i škole ga vrlo aktivno slave, ako je suditi po rezultatima pretrage članaka na internetu – lista po silini i kvantitetu nalikuje bujičnoj poplavi (Neum, Vitez, Travnik, Banja Luka, Sarajevo, Mostar).

Finansijska pismenost – ekonomska nemuštost

Svjetski dan štednje datira iz dvadesetih godina prošlog vijeka i povezuje se s okupljanjem štedioničara. Ustanovljen je radi promovisanja štednje i razvijanja finansijske pismenosti u javnosti. Slavi se i danas u ekonomskom okruženju koje je, ako je suditi po vrtoglavom rastu potrošnje i insistiranju na ekonomiji rasta (npr. populacija SAD-a je za 60% brojnija nego 1970. godine, a potrošnja je porasla za 400%), sve samo ne sklono štednji.

Na taj dan, baš kako i priliči prazniku, škole primaju goste i idu u goste – najčešće se te posjete razmjenjuju s bankama i bankarima, tek tu i tamo s visokoobrazovnim ustanovama koje se bave finansijama i ekonomijom uopšte. 

Ima li u tome šta loše?

U neku ruku, gotovo da i ne. Na primjer, ko bi rekao da od svih ustanova baš banke gledaju djecu i omladinu kao osobe – buduće korisnike kredita i vlasnike računa? I tako ih vrlo otvoreno i tretiraju, poklanjajući reklamne materijale čak i šestogodišnjacima, a i nešto starijim osnovcima; npr. na Dan štednje priča o ekonomiji dosegne čak i vrtićku populaciju. A da je krajnje vrijeme da se s djecom popriča o ekonomiji signalizira naoko bezazlena fotografija nastala ove jeseni na Ekonomskom fakultetu u Bihaću, nakon radionice s djecom iz OŠ Harmani II. Pobjednici malog takmičenja za osnovce, veseli i nasmijani, uslikali su se s plaketom – na kojoj su novac predstavljale isključivo novčanice eura. 

Možda bi upravo iz tog razloga čak trebalo pozdraviti te bankarske izlete i gostovanja. Jer, iz obrazovanja je dobrim dijelom doslovno prognana upravo ekonomija – koja najvećim dijelom strukturira živote te djece ne samo u tako ranom dobu, nego od rođenja, pa i prije no što su rođena (Privatni ginekolog ili jedva državni? Mama koja, otečenih nogu i bolnih leđa, mora da radi u granapu do poroda? Peć na ugalj koju loži trudnica?). Na koncu, koja nerijetko određuje i da li će biti rođena. 

Baš kao vila Grdana, koju ne pozovu na proslavu rođenja Trnoružice, ekonomija sa svojim nikad jednoznačnim i nerijetko neželjenim darovima prati dijete od najranijih dana, oblikujući sve, od dnevnog jelovnika, plaćenih instruktora – ili njihovog odsustva, preko rođendanskih proslava i sportskih aktivnosti, do odabira obrazovnog puta. Upravo ekonomiju, međutim, obrazovni sistem drži podalje od nastavnih planova i programa, skriva je kao neuglednog rođaka loših manira i pušta tek dozirano u lekcije o prirodnim resursima i zastupljenosti privrednih grana ili istorijskom razvoju privrednih djelatnosti (pa nam tako djeca bolje razumiju robovlasništvo ili feudalizam nego savremeni kapitalizam). Na ekonomiju izravno nabasaju tek u stručnim školama ili kao društvenjaci u gimnazijama. 

Nasuprot tom zavjetu šutnje, banke im na Dan štednje vrlo rado i entuzijastično pričaju kao da su veliki – o novcu, tankoj, a čelično jakoj pređi i jave i sna odraslih. O karticama koje kupuju svijet. O računima na kojima njihov džeparac kvasa i buja kao sam od sebe, da jednog dana kupi sve što srce ište. 

Problem?

Problem je u tome što to nije ekonomija koju djeca i njihove porodice žive. 

Baloni i simpatične maskote ne otkrivaju kako funkcionišu krediti i dugovi, a to je supstanca bankarstva. 

Posjeta bankama nikako nije isto što i posjeta nekoj tvornici ili rudniku (a toga praktično više i nema). Kad se djeci pokazuje kako se prave keksi i čokolade, priča se o sastojcima, tehnologiji, mašinama, radnicima, ambalaži, distribuciji. Ali u bankama ne pokazuju kako i od čega oni prave svoje proizvode – od zlatnog praha reklama i obećanja kojima obilato posipaju neumoljive naplate skupih kredita, sve do zapljene imovine. Ne govori se o tome da se potreba za kreditima hrani visokim troškovima života i nepravičnim platama, pa se ljudi zadužuju da bi imali krov nad glavom ili platili liječenje. A sasvim sigurno se ne zalazi u mutne vode globalnog finansijskog sistema koji se dobrano zatresao 2008. godine kad je postalo jasno da su se banke uvukle u kojekakve špekulacije, napozajmljivale fiktivnog novca i naisplaćivale bonusa menadžerima i tako dogurale na rub bankrota. Strmoglava propast zapadnjačkih banaka tada je zaustavljena vrlo stvarnim javnim novcem – novcem iz državnih budžeta koji svojim radom pune ljudi nalik roditeljima naših školaraca, isti oni koji tavore pod teretom kredita, a za čije potrebe u budžetima uvijek nekako manjka novca. 

Neće školarci čuti ni o savremenim trendovima bankarstva u razvijenim ekonomijama kao što je SAD – naprasnom zatvaranju računa korisnika bez objašnjenja ako banka uoči riskantno postupanje klijenta, a uočava ga zahvaljujući nadzoru totalitarnih razmjera i filteru koji sve što odstupa od matrice dobrog ponašanja, npr. štednju van bankarske mašinerije ili prijašnji sukob sa zakonom ili etničko porijeklo koje klijenta povezuje s tim nekim sumnjivim dijelom svijeta, klasifikuje kao rizik. Neće čuti ni to da banka tako efektivno stigmatizuje neke ljude i onesposobljava ih za nesmetano privređivanje u sistemu koji su po svojoj mjeri skrojile upravo banke.

Ništa se od toga ne priča na Dan štednje. Baš kao u filmu Mary Poppins, sve završava na tome da veseli bankari s dječicom veselo puštaju šarene zmajeve u parku, što se danas zove PR i marketing. A početak se ne spominje. Na početku je manipulisanje novcem i potrebama drugih radi generisanja basnoslovnih profita za banke i bankare, ne za one koji su novac zaradili odvajajući ničim nadoknadivo vrijeme svojih života. 

I, treba li djecu voditi u banke? Obavezno! Kako veli jedna bankarska reklama, to je iskustvo – neprocjenjivo. Ali samo pod uslovom da im se ispriča barem toliko da namjena banaka nije štednja, nego cijeđenje profita iz njihove budućnosti u kojoj će novac stvoren igrom brojki u računarima vraćati stvarnim, tragično stvarnim vremenom svojih života i trošenjem svojih tijela. Da su oni i njihov rad zapravo resursi banaka, sirovinska baza – nikakvi cijenjeni klijenti. 

Da Dan štednje zapravo slavi sistem koji ne štedi ljude. 

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

3C + 4S = 0

Fontoplumo

Uloga Vijeća roditelja u promjenama u obrazovanju

Glava u pijesku

Savka Skarić

Uz novogodišnju čestitku maturantima

Usudite se znati i osloboditi se autoriteta

Smiljana Vovna

Šta fali dresuri

Ja hoću život, pseći život...

Amer Tikveša

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Nasilje nad ženama i Okvirni nastavni plan i program za devetogodišnju školu u FBiH

Fontoplumo