Dva mjeseca
Sačuvao sam ga i sada ponovo otvaram: Dnevnik metodičke prakse koji sam kao student Pedagoške akademije u Tuzli morao uredno voditi. Pronađoh tamo pripremu za prvi čas koji sam održao još kao student, a tema je bila Motori sa unutrašnjim sagorijevanjem.
Pamtim to kao da je bilo danas, a bilo je 29. 4. 1991. godine. Obrazac od osam stranica, uredno popunjen. Plan ploče (table), pitanja i odgovori za uvodni dio i isto to za završni dio časa. Oblici i metode rada, djelatnost učenika i djelatnost nastavnika, vremenska artikulacija časa, potrebna nastavna sredstva, popis literature (izvora), nastavna dokumentacija itd., itd. Hajrudin Hadžihasanović je profesor pod čijim nadzorom sam sa kolegama sve ovo radio i uradio.
Za tu pripremu kao studentu trebala su mi dva mjeseca. Radilo se punom parom, istraživalo se i tragalo, prikupljali su se podaci iz različitih izvora, do izražaja je došla i vertikalna i horizontalna korelacija. Svi resursi su korišteni i sve raspoložive snage su angažovane za taj jedan čas, 45-minutni, kojem su prisustvovali prof. Hajrudin Hadžihasanović, pet kolega/ica, 15 učenika/ica i nastavnik tehničke kulture iz osnovne škole uz Pedagošku akademiju u kojoj sam realizovao čas.
Trideset minuta
U OŠ 15 april u Ključu počeo sam raditi 1997/98. godine. Direktor te škole, zlatni ljiljan, RVI, pedagog i učitelj Salko Karajlić od svih nastavnika i učitelja tražio je da se pripremaju za nastavu, a pripreme je imao običaj i pregledati, i to bez najave. Obrazac je bio propisan na nivou škole i svi smo to radili, bilo je to plaćeno, i to dobro (50% na sve održane časove neposrednog odgojno-obrazovnog rada). Iako je to bio obrazac, trebalo je najmanje 30 minuta da se popuni njegov sadržaj kopiran na dvije stranice.
Četiri sata
U tom periodu trebao sam polagati stručni ispit, pa sam po uputama mentora – kolege i nastavnika tehničke kulture Fadila Jakupovića morao uraditi i posebne školske pripreme koje su u cijelosti bile ispisane, po uputama mentora. Ukupno ih je bilo 30 – deset za časove koje sam ja održao i 20 za časove koje je mentor održao, ili je bilo obrnuto, ne sjećam se. Za tih 30 trebalo je 60 sati, najmanje, s tim da sam ih obogatio ilustracijama i tehničkim crtežima za čiju izradu je trebalo sigurno još toliko, a to znači četiri sata za jednu pripremu.
Dvadeset sati
U martu 1998. godine sam u OŠ Prekounje u Bihaću polagao stručni ispit. Priprema i više nego školska, podsjećala me na onaj elaborat nastavne pripreme iz vremena studija, sve planirano: potreban alat i materijal, navedeni izvori, plan table, artikulacija časa, pitanja sa odgovorima u uvodnom dijelu i isto to u završnom dijelu časa, do u detalje razrađen centralni dio časa, djelatnost učenika i djelatnost nastavnika, nastavna dokumentacija, itd., itd. U školu sam, osim pripreme za čas, donio i pribor, alat i materijal potreban za realizaciju časa. OŠ Prekounje u to vrijeme nije imala kabinet za tehničku kulturu, odjeljenje se nije dijelilo na grupe, a ja sam za pripremu i realizaciju praktičnog rada odvojio najmanje 20 sati.
Većinu ovih priprema imam i danas, ali zbog promjena u programu, pa i planu, ne koristim ih. Na kraju – ko još koristi papir kad je sve pretvoreno u 0 i 1, odnosno kad je sve binarno ili digitalizovano, kako vole reći ovi naši IKT stručnjaci.
Nekoliko minuta
Početkom ovog vijeka uveliko sam koristio računar i njegove alate za pisanje, crtanje, sviranje i animiranje, tako da su moje pripreme obogaćene crtežima, slikama, animacijama i zvukom. Koliko mi je samo vremena trebalo da savladam korištenje tih alata. Osim potrošenog vremena, trebalo je i puno novca za plaćanje kurseva i nabavku literature, i onda dođe internet. Sve je postalo lakše, dijelilo se i uzimalo, priprema je bilo i više nego dovoljno. Trebalo je samo upisati datum.
Čak su izdavači, kad su shvatili značaj pripreme, od autora tražili da urade pripreme koje su poslije besplatno dijelili nastavnicima koji koriste, ali i onima koji ne koriste njihove udžbenike. Sve ovo traje preko deset godina i sad je nastavniku za jednu pripremu potrebo nekoliko minuta, odnosno onoliko vremena koliko je potrebno za upisivanje datuma, imena i prezimena i naziva škole, sve ostalo je urađeno i pripremljeno. Čak je priprema vezana za udžbenik crtežima, slikama, tabelama, animacijama, linkovima, pitanjima i odgovorima...
Šta ovo znači u praksi?
To znači da većina nastavnika na svaki održani čas od 45 minuta (piše 60 minuta), a na upisanih 60 minuta dobija još 30 minuta za pripremu tog časa. U prevodu ovo znači da svaki nastavnik održi čas od 45 minuta, priprema se par minuta, a sve to evidentira kao 90 minuta neposrednog odgojno-obrazovnog rada i na kraju sve ovo pomnoži sa 24 bez ikakvog talasanja, onako mirno i tiho jami gotovo 50% ili 17,2 od 36 sati.
Za ovo svi znaju, ali šute, osim ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo koja iz pristojnosti neće da kaže (nama) nastavnicima da smo lažovi (zbog lažnih izvještaja) i lopovi (krademo vrijeme), pa je zbog toga sada meta sindikata.
Istina je da ne moramo krasti i lagati, niko nas ne tjera na to. (Osim možda kredita :-)) Zato bismo trebali imati sindikat koji će se boriti da se vrednuje naš rad, a ne da se štite naše privilegije. Ako mi (nastavnici) sami ne cijenimo svoj rad i ne tražimo da se poštuje i vrednuje znanje koje prenesemo, a ne vrijeme koje ukrademo, na čemu onda gradimo dostojanstvo našeg poziva? I zašto se onda čudimo što nas roditelji sve manje poštuju?
U narednom nastavku Zakidanje na usavršavanju izračunaćemo koliko se plaća stručno usavršavanje.
