Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju predviđena je mogućnost da se časovi redovne nastave produže ili skrate, a to može uraditi direktor/direktorica (Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, član 36, stav 9) i ministar/ministrica (Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, član 36, stav 10). Zakon je naveo slučajeve i okolnosti u kojima se to može uraditi, a zajedničko im je da moraju biti izuzetni. Pošto primjeri takvih slučajeva nisu navedeni u Zakonu, ja ću navesti situacije kad su ova prava korištena.
1. Okolnosti koje su za ministra/ministricu izuzetne pa ih koristi kao povod za skraćenje časova su:
- Dan uoči vjerskih praznika (bajrami, božići, Uskrs i Vaskrs)
- Dan uoči 25. novembra (Dan državnosti)
- Dan dječije radosti 31. 12.
- Dan uoči 1. marta (Dan nezavisnosti)
- Ove godine je to i 15 dana ramazana (samo u drugoj smjeni)...
2. Slučajevi koji su za direktore bili i bit će izuzetni, kao i povod za skraćenje časova su:
- Prvi dan škole (prijem prvačića)
- Dan uoči 5. oktobra (Dan učitelja)
- Dan uoči dana škole
- Dan uoči dana općine
- Dan uoči Dana žena
- Dan uoči maturske večeri...
Navedeni dani nisu ni po čemu izuzetni, a zajedničko im je to što se nalaze ispred svečarskih ili prazničnih dana, od kojih se neki čak i ne rade.
Po stavu 11 člana 33 Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, ministar je dužan utvrditi i objaviti školski kalendar, a u tom školskom kalendaru i njegovom prilogu navedeno je puno više dana koji su rezervisani za obilježavanje nečega, a onaj ko ne vjeruje nek pogleda. Čak je predviđeno koji utorak će biti u ponedeljak i koji će četvrtak biti u utorak. Međutim, nema ni riječi o danima koji su uoči navedenih u kalendaru, a baš se uoči tih dana najčešće skraćuje nastava. Oni koji realizuju časove saznaju za skraćenje dan prije putem medija ili školskog razglasa, a nekad se obavještenje okači na internet-stranicu škole, pošalje putem elektronske pošte, Viber grupe, Facebooka.
U stavovima 1 i 3 člana 27 navedenog Zakona spominje se godišnji program rada škole čiji nacrt priprema direktor, a kao prijedlog za školski odbor usvaja nastavničko vijeće svake godine i svake osnovne škole. Ni u tom dokumentu koji je transparentan i dostupan javnosti nema ni slova o skraćenju, odnosno skraćenjima, pa čak ni u fusnotama.
Ove godine nastava je bila skraćena 1. septembra, 4. oktobra, 24. novembra, 24. decembra, 31. decembra, 29. februara, i 15 dana za Ramazan.... Praksa je da se čas skrati za deset minuta i u tom slučaju traje 35 minuta, a nastava u prvoj smjeni završava 60 minuta ranije, u 12:10, a pošto je prva smjena završila ranije, ranije počinje i druga smjena, a to je oko 13 sati, da bi na kraju druga smjena završila oko 17 sati.
Sudeći po ovome, ministrica i direktori zloupotrebljavaju svoje ovlasti, jer niti jedan od navedenih dana u kalendaru nije izvanredan. Svi dolaze predviđenim redom. Objasnit ću kasnije zašto ministrica i direktori ne da koriste rupe u zakonu, nego ih buše debelom burgijom.
Da ponovimo,
- nastava se skraćuje u prvoj smjeni, a to znači da je poremećen ustaljeni način rada učenika i nastavnika;
- početak nastave u drugoj smjeni pomjeren je za jedan sat, a to znači da je poremećen ustaljeni način rada učenika, nastavnika i roditelja;
- nastava u drugoj smjeni je skraćena, a to znači da je opet poremećen ustaljeni način rada učenika i nastavnika;
- efekti skraćenja su: 60 minuta uštede u prvoj smjeni, 120 minuta uštede u drugoj smjeni.
Sad se postavlja pitanje kome treba tih 60, odnosno 120 minuta. Učenicima, roditeljima ili nastavnicima/učiteljima. Razmislite i odgovorite sebi, prihvatam sve odgovore kao tačne.
Šta je rezultat tih skraćenja, osim što je narušena rutina i poremećen tajming svim učesnicima odgojno-obrazovnog procesa. Šta u praksi to znači?
To znači da se treba dobro pripremiti jer taj dan učenici užurbano ulaze i izlaze u kabinete i učionice, užurbano obavljaju užinu (obično je skraćen i veliki odmor), užurbano odlaze i vraćaju se iz toaleta, užurbano pospremaju stvari, užurbano odlaze iz škole... ako su uopšte došli. Ukratko, svaki taj čas je uništen. Učenike obično savlada slavljenička i neradnička euforija, a nastavnicima ne preostaje ništa drugo osim pristojnog pozdravljanja učenika i pozdravljanja sa učenicima. Čas završi prije nego što počne. Kao na traci. Pripreme u skladu s planom rada ne pomažu, jer se ono što je planirano za 45 minuta ne može se obaviti za 35. Nešto se mora izbaciti, preskočiti, izostaviti. Nešto što je planirano kao potrebno i obavezno, i za šta se dobija plata da bi se uradilo, ne uradi se.
Osnovna organizacijska i mjerna jedinica u odgojno-obrazovnom procesu je čas, nastavni čas, koji s razlogom traje 45 minuta. To nije ni stečeno ni naslijeđeno pravo, to je samo još jedna u nizu obaveza koju trebamo dosljedno izvršavati i stalno preispitivati.
Koja to izuzetna okolnost i izuzetni slučaj može uticati na promjenu trajanja školskog časa. To su po mom shvatanju vanredne i vrlo rijetke situacije kao što su zemljotresi, poplave, oluje, ratovi, klizišta, epidemije, pandemije... Samo to može biti opravdanje za skraćenje nastavnog časa, sve drugo je populizam, a možda i postepena priprema za novi oblik i novi način rada, što je po meni najvjerovatnije.
Koliko košta skraćenje nastave poreske obveznike?
Računica je vrlo jednostavna, ako u kantonu radi 3.000 prosvjetnih radnika (to je moja pretpostavka na koju imam pravo, jer mi aktuelna ministrica nije željela ustupiti te informacije) i ako u prosjeku svaki prosvjetni radnik ima četiri časa dnevno (neko ima dva, neko tri..., a neko šest časova), to znači da svaki nastavnik izgubi 40 minuta dnevno.
Rješenje, 3000 radnika x 40 minuta = 120.000 minuta, odnosno 2000 sati – dnevno, po jednom skraćenju.
Ako pretpostavimo da za 1 sat prosvjetni radnik dobije 20 KM bruto, to znači da šteta nastala skraćenjem iznosi 40.000 KM – dnevno! – jer ja i moje kolege nemamo ništa protiv skraćenja časova dok se oni plaćaju.
Kolika je šteta za učenike i ima li je uopšte?
Šteta za učenike je daleko veća, jer ih ima puno više (po mojoj procjeni oko 30.000 i opet pretpostavljam, jer mi aktuelna ministrica nije ustupila tačne informacije).
Rješenje: 30.000 učenika x 40 minuta = 1.200.000 minuta koje je učenicima uskraćeno, odnosno, izraženo u satima, to je 20.000 sati.
Sat instrukcija iz matematike, fizike, hemije, jezika... koje učenici plaćaju u Sarajevu iznosi 20 KM, tako da šteta po učenika izazvana skraćenjem, a izražena u novcu iznosi oko 400.000KM. Ono što su platili građani kroz budžet, 40.000 KM, nastavnici uzmu sebi, iako nisu to zaradili, a onda da nadoknade duševnu bol zbog uskraćivanja prava na rad naplate od roditelja još 400 hiljada.
Dobro, možda je ova posljednja cifra malo pretjerana, jer nastavnici tehničkog, fizičkog, likovnog... ne daju instrukcije. Opet se vraćamo na onu većinu u zbornici kojoj je svaka ministrica i svaki direktor i svaka reforma obrazovanja dobra, dok ne dirne u njihove privilegije.
Ostao sam dužan objašnjenje (moje) zašto ministrica i direktori buše rupe u zakonu. Evo zašto:
1. Skraćenja se mogu opravdati samo ako će se nastava nadoknaditi. Nadoknada se može planirati, ali to bi onda značilo da se raspusti moraju skratiti. Pošto bi to uznemirilo učenike i javnost, pribjegava se krađi. Najgore od svega, priznaje se da ono što se uči u školi nije bitno. Raspust je važniji od nastave.
2. Prepravljanjem zakona podriva se autoritet prava, a jača samovolja pojedinaca, ministra i direktora. Radnici se ne usuđuju buniti jer znaju da ih zakon neće štititi. Time se pripremaju tereni za novu organizaciju i način rada u svim osnovnim školama Kantona Sarajevo. Smanjen broj učenika i prosvjetnih radnika idealna su prilika za uvođenje cjelodnevnog boravka u školi i osmočasovnog radnog vremena, u školi, za prosvjetare, samo je pitanje da li će im pauza od jednog sata biti uračunata u rad ili ne.
