Prvomajski praznicizam

Nenad Veličković

06.05.2024
IMG 9923
Foto: Omnibus
Iz ugla roditelja

Prvomajski praznicizam

Do kada će predškolski odgoj u Kantonu Sarajevo preživljavati na milostinji političkih elita? Koliko vrijedi najbolji interes djeteta na tržištu nekretnina?

U jednom sarajevskom vrtiću, i po svoj prilici ne jedinom, internacionalni praznik (rada, Prvi maj) nije obilježen. Prošao je gluho, za razliku od nedavnog Bajrama, kad su djeca dan ranije pozvana da se pripreme, svečano obuku i kad je za sve vrtićke grupe bila organizovana predstava. Unutar nekoliko sedmica prije i poslije, Uskrs/Vaskrs nisu dobili takvu pažnju.

Šta će se obilježavati/proslavljati u Javnoj ustanovi Djeca Sarajeva (ili u bilo kojem drugom vrtiću, bilo gdje u svijetu!) ne bi trebalo zavisiti od toga šta odgajatelji slave kao svoj praznik, niti šta glavni baja u vrtiću slavi, niti šta direktorica ustanove slavi, niti šta slave ministrica obrazovanja i šef njene stranke.

O tome šta se u vrtićima obilježava/slavi, tj. koje se vrijednosti u vrtićima njeguju trebalo bi da odlučuje širi krug, uključujući roditelje, pravnike, stručnu javnost, a sve njih samo pod uslovom da svoj doprinos odlučivanju mogu obrazložiti djetetovim najboljim interesom. Tako barem u članu 8. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju piše, u kojem također stoji i to da su u osnovi pedagoškog rada savremena naučna dostignuća.

U istom zakonu stoji da roditelji imaju pravo i obavezu da preko svojih predstavnika u predškolskim ustanovama i tijelima i putem svojih asocijacija, u interesu svoje djece, učestvuju u odlučivanju na svim nivoima o pitanjima značajnim za rad predškolske ustanove i funkcionisanje predškolskog odgoja i obrazovanja.

To pravo je nama, a po svojoj prilici ne samo nama, uskraćeno: niko nas ni na koji način nije uključio u pitanja značajna za rad predškolske ustanove. Nismo bili uključeni u godišnje paniranje rada vrtića i vjerujemo da nismo stoga što je ono prepušteno inerciji i improvizaciji. Na stranici ustanove, gdje u rubrici Interni dokumenti 5. maja 2024. godine stoje fajlovi – Analiza programskih rezultata izvršenja budžeta za period 01.01.-31.12.2021. godine, Finansijski izvjestaj JU “Djeca Sarajeva” za period 01.01.-31.12.2019.godine i Finansijski plan iz 2020-e godine – nema ni godišnjeg plana ni kalendara rada. Nema, jer u nejasnoj podjeli odgovornosti između ministrice obrazovanja i direktorice Javne ustanove sav teret rada, planiranja, postizanja ciljeva i poštivanja principa nose odgajateljice. Zato propust da se obilježi Praznik rada (svi roditelji rade, ali svi ne slave vjerske praznike) nije njihov, nego je rezultat dugogodišnje zapuštenosti predškolskog odgoja i obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koji se umjesto ulaganjem održava izrabljivanjem. Nepojmljivo je koliko se odgoju djece uzrasta od 6 mjeseci do polaska u školu (6 ili sedam godina) posvećuje malo brige, iako sva savremena (naučna) saznanja govore o tome da je za uspjeh djeteta u školi upravo predškolski period ključan. Umjesto da na rad s djecom najmlađeg uzrasta gleda kao na kapitalno ulaganje, vlast unazad tri decenije podnosi svoju obavezu preuzetu i definisanu zakonom kao visok trošak i neželjen teret.

Prema standardima iz 2016. (trenutno važećim, dostupnim na stranici Ministarstva za odgoj i obrazovanje KS), na grupu od 27 djece (optimalno je 21, ali zbog malog broja vrtića upis je napregnut do maksimuma!) raspoređena su dva odgajatelja. Na 10-11 sati dnevnog rada to praktično znači da većinu vremena s tom grupom djece provede jedna stručna osoba, u prvoj ili drugoj smjeni. Ako je jedna na odmoru ili na bolovanju, djeca, cijela grupa, pridružuju se drugoj grupi, drugog uzrasta. Često se izmještaju iz svoje prostorije u tuđu. Vanredne situacije prihvataju se kao redovne i normalne i postaju izgovor za svakodnevno kršenje standarda, koji očigledno nisu dobri i kad je sve u najboljem redu. Nema najboljeg interesa djeteta u tome što dijete plačući ide u vrtić kao na odsluženje nezaslužene kazne, poslije tri godine u istom vrtiću, u nepoznat prostor kod tuđeg odgajatelja. Nije u interesu djeteta njegovu nesposobnost da verbalizuje nezadovoljstvo zbog grešaka u sistemu osuđivati kao neprimjereno ponašanje.

U standardima iz 2016. godine piše da je odgajatelj kao osnovni činilac i kreator unutar odgojne grupe, uzor i model u procesu učenja i formiranja ličnosti djeteta u predškolskom uzrastu. Iz ovog razloga poslu odgajatelja se daje posebni društveni značaj i obavezuje na pažijiv odabir stručnog kadra, dobar programirani sistem obrazovanja i stalnog stručnog usavršavanja stručnog kadra. Ličnost odgajatelja, njegovi ljudski i stručni kvaliteti su uvjet uspješnog odgojno-obrazovnog rada. Zbog svega toga pedagoški standardi definiraju i posebne stavke koje su značajne za odgajatelja: odgajatelj mora biti mentalno i fizički zdrava ličnost s razvijenom sposobnošću empatije, životnim optimizmom i sposobnostima poštovanja i uvažavanjima ličnosti djeteta i saradnika.

Vrhunska je podvala izglasati ovo i objaviti ovo u Službenim novinama (46/16) a pri tome posao od posebnog društvenog značaja plaćati duplo manje nego poslanički.

Drsko je opravdavati kršenje standarda nedostatkom kadra. Odgajatelja nedostaje već dvije decenije; zašto se, uz povećanje plaća njima, ne stipendiraju najbolji studenti za taj poziv?

Neodgovorno je nedostatak prostornih kapaciteta rješavati sadakom roditeljima za privatne vrtiće, dok istovremeno još ima neobnovljenih zgrada, a u tibrama, miljackama, bulevarima i avenijama ne zidaju se nove. I dok se one iza rata prodate ambasadama ne vraćaju Javnoj ustanovi!

Podlo je garantovati svoj djeci jednake prilike, a dopuštati bogatijim roditeljima da novcem i privilegijima kupuju bolje prostore i odgajatelje.

Ako su zaista prava djece iznad svih drugih prava, kao što je to izjavila nedavno ministrica svih sarajevskih vrtića i škola, onda i novca za ta prava mora biti prije svih drugih. Cinizam je pozivati se na prava djece i njihov najbolji interes, a odgajateljima u okviru 40-časovne radne sedmice planirati 15 minuta za stručno usavršavanje! Cinizam je ostaviti im 15 minuta dnevno za saradnju s roditeljima: manje od minute po roditelju!

Praznike, i vjerske i nevjerske, fala bogu, možemo s djecom obilježavati i kod kuće, neradni su dani. Pitanje u koje želimo biti uključeni jeste šta ćemo s njima obilježavati u radne, u ustanovi koja formira njihove ličnosti i njihov odnos prema zajednici.

Najnovije

 
Četrdesetosatna radna sedmica
Aiša Isaković
16.05.2024
O pravilima takmičenja iz Bosanskog jezika i književnosti
Sandra Zlotrg
14.05.2024
Pedeset nijansi smeđe
Nenad Veličković
13.05.2024
O plivanju, davljenju i smrti logičkog razmišljanja
Andrej Madunić
11.05.2024
Vraćanje laboratorija u život
Sumeja Buljugija
09.05.2024
Već viđeno, a neprovodivo, i k tome nepotrebno
Aiša Isaković
07.05.2024
Predizborno pompanje
Marko Ban
04.05.2024
Studeni u svibnju
Nenad Veličković
29.04.2024
Komunikacija, matematika i kvalitet života
Nenad Veličković
18.04.2024
Ujarmi pa ujagmi
Nenad Veličković
03.04.2024
Sve u ime djece, pa ko koga prevari
Marko Ban
01.04.2024
Zagadi pa vladaj
Nenad Veličković
01.04.2024
U funkciji stvarnih potreba građana/ki
Nenad Veličković
13.02.2024
Prvo nije bilo crvenog mesa, a onda je nestalo bijelog
Marko Ban
01.02.2024
Glava u pijesku
Savka Skarić
29.01.2024
Četiri škole pod jednim krovom – solarnim
Nenad Veličković
23.01.2024
Ne sam, SAFER-e
Savka Skarić
22.01.2024
Pokušaji poboljšanja našeg obrazovanja se rade pogrešnim putevima
Lamija Tanović
11.01.2024
Ako neće škola u PISA-u, hoće SIPA u školu
06.01.2024
Usudite se znati i osloboditi se autoriteta
Smiljana Vovna
30.12.2023
Lud, zbunjen, postnormalan
Nenad Veličković
29.12.2023
U eri e-dnevnika, pišimo olovkom
Smiljana Vovna
13.12.2023
Djeca s teškoćama sada nemaju ni obrazovanje ni rehabilitaciju
Nura Varcar
11.12.2023
Prodavanje golog (studentskog) života
Svjetlana Nedimović
08.12.2023
Medijska nepismenost medija
Nenad Veličković
05.12.2023