Nastavnička pitanja

Profesorica Tatjana Jurić, jedna od najboljih sa prostora bivše Jugoslavije

Stereotipi su prvi korak ka netoleranciji

Sandra Josović

30.03.2019

Mnogi prosvjetni radnici sagorjeli su u svom radu i zbog toga su nemotivisani za daljnji rad, jer se često taj dodatni rad i trud uopšte ne cijeni.

Profesorica Tatjana Jurić od 2009. godine u banjalučkoj Gimnaziji predaje latinski jezik i istoriju u IB programu. Međunarodni je ispitivač za istoriju u IB programu od 2012. godine. Osposobljena je za trenera edukacije profesora nakon što je uspješno završila modul Jačanje obrazovanja za demokratiju u okviru Pestaloci programa Savjeta Evrope u Strazburu i Lisabonu 2016. i 2017. godine. Autorka je treninga za nastavnike Duh demokratije, koji je objavljen na sajtu Pestaloci programa Savjeta Evrope. Završila je i Međunarodnu školu holokausta u Memorijalnom centru Jad Vašem u Jerusalimu u Izraelu. Autorka je nastavne jedinice Prepoznavanje stereotipa, koja je 2015. godine pobijedila na međunarodnom konkursu Evropskog udruženja istoričara i koju je predstavila na godišnjoj konferenciji Evropskog udruženja istoričara u martu 2016. godine u Belfastu, u Sjevernoj Irskoj. Bila je nominovana za Globalnu nagradu za najboljeg nastavnika 2015. godine. Krajem 2017. dobila je Evropsku oznaku kvalitete za pokretanje i vođenje online projekta na Etwinning obrazovnoj platformi Talasi tolerancije, u sklopu kojeg su zajedno radili učenici banjalučke Gimnazije sa školama iz Slovenije, Portugala, Malte, Italije i Kipra. Napisala je više nastavnih jedinica o raznim temama iz evropske istorije i kreirala radionice o aktivizmu mladih koje su objavljene u priručniku Aktiviraj se. Sa svojim učenicama i učenicima osmislila je i režirala predstavu na latinskom jeziku Slike iz života Rimljana, te snimila dokumentarac na engleskom jeziku Banjaluka kroz vijekove, koji je korišten u online projektu sa školama iz SAD-a i Poljske. Punopravna je članica Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije i nositeljka titule Najbolji nastavnik bivše Jugoslavije. Trener je British Councila za nastavnike i direktore škola u projektu Škole za 21. vijek.

 

Prije nekoliko godina osvojili ste prvo mjesto na takmičenju Obrazovni izazov: podučavanje osjetljive istorije u podijeljenim društvima u organizaciji Evropskog udruženja nastavnika EUROCLIO. Tada ste osmislili lekciju o stereotipima koju ste prezentovali na konferenciji Udruženja EUROCLIO u Belfastu, a koja je objavljena na sajtu www.historina.eu. Možete li nam opisati pobjedničku lekciju i da li je danas primjenjujete u nastavi?

Ona je sigurno neobična u poređenju s nastavnim jedinicama kakve svakodnevno koristimo. Pomalo je i eksperimentalna i namijenjena je mlađim učenicama i učenicima od 12 do 15 godina. U njoj koristim lična imena, kratka pitanja iz svakodnevnog života o razlikovanju činjenica i mišljenja, fotografije i, na kraju, odlomak iz knjige za djecu Jelene Kojović-Tepić Avanture Trbe i Dugog kako bih pojasnila stereotipe. Strah od drugačijeg je u osnovi svih destruktivnih i agresivnih ponašanja i obrazovni sistem svakako treba da doprinese osposobljavanju mladih ljudi da razumiju, umanje ili savladaju taj strah. To naročito ima važnu ulogu u takozvanim podijeljenim i postkonfliktnim društvima.

 

Koliko je ova lekcija, a i generalno rad na demistifikaciji stereotipa važan u obrazovnim sistemima podijeljenih društava poput Bosne i Hercegovine?

Stereotipi su prisutni u svim društvima. Kod nas je uobičajeno mišljenje da su oni bezazleni i bezopasni. Nerijetko su sastavni dio mnogih šala. Međutim, u literaturi se stereotipi definišu kao forma diskriminacije koja podstiče predrasude, negira individualnost i kulturnu raznovrsnost i često su u osnovi mnogih slučajeva nepoštovanja ljudskih prava, koji vode do zločina, poput rasizma ili seksizma. Stereotipi su prvi korak ka netoleranciji koja može da dovede do veoma ozbiljnih posljedica. Na primjer, odnos prema ženama na Balkanu može da ilustruje poznata stereotipna rečenica Duga kosa, kratka pamet, koja na prvi pogled nekome može da djeluje bezopasno ili čak duhovito, ali ako proučite statistike i broj žena koje trpe verbalno i fizičko nasilje, broj žena koje su ubili njihovi supružnici i partneri, onda zapravo shvatite koliko je poruka te rečenice opasna, jer žene predstavlja kao manje vrijedne, pametne, sposobne, i samim tim indirektno podupire situaciju u kojoj je prihvatljivo vršiti nasilje nad pripadnicama ženskog pola. Pravo pitanje je koliko profesora i nastavnika u ovoj zemlji ima predviđenu lekciju o podučavanju stereotipa u nastavnom planu i programu, te da li ima dovoljno vremena i materijala da može da održi takve časove. Koliko ishoda postoji u nastavnim planovima raznih predmeta koji pomažu učenicima da prihvate ili razumiju drugačije mišljenje, stavove, kulture i običaje ili osobe suprotnog pola, druge nacije, vjere ili boje kože? Vrednovanje kulturne raznolikosti, empatija, otvorenost ka drugim kulturama, drugačijim uvjerenjima, pogledima na svijet i praksama, poštovanje, odgovornost i tolerancija su vrijednosti, vještine i stavovi koji se mogu razvijati u obrazovnim sistemima, ali se to ne može raditi predavanjima ex cathedra, odnosno frontalnim tipom časa, koji, čini mi se, dominira u našim školama. To je veliki problem.

 

Koje su to mane našeg obrazovnog sistema i na koji način ih prevazići i unaprijediti postojeće stanje?

Naš obrazovni sistem još uvijek ima više karakteristika tradicionalnog, nego progresivnog. Dominacija memorisanja podataka, učenje usmjereno na sadržaj, isti nastavni plan i program za sve učenike, strogo podijeljeni predmeti, akademska postignuća, učitelj, nastavnik, profesor u centru učenja, nacionalna perspektiva, jesu karakteristike tradicionalnog obrazovnog sistema, koji je IB program počeo da mijenja još davne 1968. godine. Sve ostale razvijene zemlje Evrope i svijeta provele su obrazovne reforme od 70-ih do 90-ih godina 20. vijeka, kada se dogodila svojevrsna prosvjetna revolucija. Svi su preispitivali način rada u školama i zapitali se u kojoj mjeri pripremaju svoju djecu za aktivan i uspješan život u 21. vijeku, dijelom zbog prelaska u novi milenijum, a dijelimično zbog treće industrijske revolucije koja je pokazala da akumulacija informacija više nema smisla, jer se sve informacije mogu pronaći na Internetu. Svijet se ubrzano mijenja, a škole ne prate te promjene i postaju fosilizovana mjesta koja pripremaju djecu za aktivan život u budućnosti. To je paradoks. Mi smo tu prosvjetnu revoluciju propustili, jer kod nas je u to vrijeme trajao rat. Poslije rata izgradili smo porušene škole i puteve i potrudili se da rekonstruišemo sistem koji je u 80-im postojao u SFR Jugoslaviji. Osim manjih kozmetičkih izmjena, pojedinih dobrih projekata, ništa se nije promijenilo na bolje, a u nekim segmentima situacija u obrazovanju je čak i gora nego što je bila prije rata.

 

Koje su osobine progresivnog obrazovnog sistema?

Kritičko razmišljanje i analiziranje, testovi bazirani na razvoju vještina, učenici biraju predmete i nivoe na kojima uče neko gradivo, multidisciplinarni pristup, učenik u centru učenja, obrazovanje kompletne ličnosti, multiperspektivnost u podučavanju. Ako pročitate pravilnike, strategije i ostalu zvaničnu dokumentaciju, primijetićete da se tamo koriste neki od ovih termina, ali osim IB škola u Banjaluci i Sarajevu, te Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru, bojim se da nemamo više primjera progresivnog obrazovanja. Za jednu takvu transformaciju potrebno je smanjiti broj učenika u odjeljenjima, izbaciti mnoge sadržaje iz nastavnih planova i programa, dati nastavnicima veću autonomiju u radu, smanjiti pritisak na nastavnike i rigidan odnos prema njima i obučiti ih da primjenjuju drugačiji način rada. Potrebno je povratiti poštovanje prema učiteljima, nastavnicima i profesorima, nagraditi i pohvaliti najbolje među njima, omogućiti im da napreduju, smanjiti administrativne obaveze kojima su zatrpani i prekovremeni neplaćeni rad. U karijeri prosvjetnog radnika ima puno, puno neplaćenog prekovremenog rada. Da bi se promjene uvele, potrebno je imati razvijenu svijest da su one potrebne i odlučnost da se uvedu. Nakon toga, akcioni plan koji će se provoditi. Toga, nažalost, još uvijek nema.

 

Kako Vi obrađujete posljednji rat u BiH?

U IB program je prije nekoliko godina uvrštena tema Balkanski ratovi 90-ih, kao primjer za građanski rat, ali je ja ne obrađujem jer ne predajem građanske ratove. U programu postoje primjeri za četiri vrste ratova i sami birate koje ćete obrađivati. Ne znam tačno koje izvore upotrebljavaju za obradu te teme, jer nisam imala priliku da vidim udžbenik, ali sam sigurna da koriste multiperspektivni pristup.

 

Često čujemo da istoriju pišu pobjednici. Šta mislite koliko je ova izreka tačna?

Da, to se često ponavlja, ali se s tom tvrdnjom ne bih složila. Mislim da suviše pojednostavljuje veoma kompleksne i važne istraživačke procese. Često se citira i misao Džorža Orvela: Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost. Činjenica je da se nije lako baviti istorijom, naročito u području koje ima tako burnu prošlost kao što je Balkan. Jasno je da sve vladajuće strukture mogu da utiču (i često to rade) na razumijevanje i istraživanje istorije i njeno podučavanje, za to postoji mnogo primjera, ali bih rekla da, osim toga, postoje i druge prepreke za istraživanje istorijskih događaja. Nepostojanje istorijskih instituta, nedovoljno grantova i finansijske podrške za istraživače, istorijska distanca i nedostupnost važnih istorijskih izvora u određenom vremenskom intervalu značajno utiče na objektivnu rekonstrukciju istorijskih događaja. Takođe, činjenica je da odgovore na mnoga važna pitanja iz prošlosti još uvijek ne znamo. Ne zna se ko je bio Džek Trbosjek, ko je zapalio Rajhstag 27. februara 1933. godine i tako dalje.

 

U vrijeme Jugoslavije imali smo jednu istoriju i jednu državu. Danas imamo jednu državu, dva entiteta i deset kantona. Sadržaj udžbenika istorije razlikuje se zavisno od entiteta i kantona. Kako komentarišete te razlike i kako one generalno utiču na razvoj društva i učenike koji će sutra biti lideri tog društva?

U Jugoslaviji smo imali jednu interpretaciju istorije, ali obrazovni sistem nije bio centralizovan. Bivše socijalističke republike i autonomne pokrajine bile su veoma autonomne i imale su svoje obrazovne sisteme. Na kraju, sve se raspalo u vrtlogu krvavih ratova. U Švajcarskoj i Belgiji takođe imate autonomne obrazovne sisteme, pa čak i u SAD-u se razlikuju od države do države, pa se te države još nisu raspale i funkcionišu duže vrijeme na taj način. Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Vrijeme će pokazati kako će se razvijati društvo u entitetima i kantonima i na koji način će nastava istorije uticati na to. Mislim da to u ovom trenutku niko ne može predvidjeti.

 

Kada je riječ o postkonfliktnim državama, poput Bosne i Hercegovine, na koji način obrazovanje može da pomogne u prevazilaženju konflikta i prosperitetu?

Kada je riječ o uticaju obrazovanja na prosperitet, najbolje je proučiti primjere drugih zemalja koje su uvodile promjene u obrazovni sistem kako bi reformisale ekonomiju. Finska, Japan, Kina, Singapur samo su neke od tih zemalja. Njihove su vlade donijele odluku da će obrazovanje biti pokretač cjelokupnog napretka u društvu i uložile rad, trud i novac da ga reformišu. U svim tim zemljama trud se isplatio. Dobili su kvalifikovanu radnu snagu, povećanjem bazne i digitalne pismenosti povećava se broj uspješnih investicija, a neke od njih, kao na primjer Finska, sada prodaju svoj sistem obrazovanja kao brend. Predsjednik Francuske Emanuel Makron 2017. godine donio je odluku da broj učenika u odjeljenjima ne smije biti veći od 12, jer se na taj način žele podići obrazovni standardi i povećati kompetencije učenika i njihova mogućnost za zapošljavanje, naročito u školama iz siromašnih krajeva zemlje. To je bila reakcija na informaciju da Francuska, prema globalnoj listi OECD-a po kvalitetu obrazovanja, zauzima 27. mjesto i time se očigledno planira promijeniti taj rezultat. To je još jedan primjer kako države pokušavaju popraviti kvalitet obrazovanja da bi uticale na prosperitet društva.

 

Vaši časovi u Gimnaziji su interaktivni i učenicima predstavljate gradivo na inovativan i kreativan način. Šta to zapravo znači i zbog čega ova metoda ima puno više uspjeha od klasičnog predavanja lekcije iz knjige?

Moj put intenzivnog profesionalnog usavršavanja počeo je prije deset godina, kada sam počela da predajem istoriju u program Međunarodne mature. To podrazumijeva mnogo novina u radu – pridružujete se Online kurikulum centru, dobijete plan i program, primjere lekcija, testova i shvatite da morate da radite prema programu po kojem se niste školovali. Da biste bili u stanju da zadovoljite postavljene standarde, morate za to biti spremni i kompetentni, što znači da dane i noći provodite učeći i pripremajući časove. Treba reći da se u Republici Srpskoj rad nastavnika u IB programu još uvijek vrednuje i plaća kao rad u nastavi u nacionalnom programu, što nije u redu i nije pravedno, naročito kada uzmete u obzir da rad u ovom programu zahtijeva veću pripremu, predaje se na engleskom jeziku i veća je odgovornost profesora, jer se radi o programu (jedinom u našoj zemlji) koji se eksterno ocjenjuje širom svijeta.

 

Kako izgleda takva nastava?

Na časovima istorije učenici se obučavaju da razmišljaju kao istoričari, istražuju i analiziraju istorijske izvore kao pravi naučnici. Mogu da biraju dva nivoa, samim tim i uži ili širi obim gradiva i četiri ili šest časova sedmično. Proučavaju se samo određene teme. Na primjer ako obrađujemo temu Ratovi u 20. vijeku – biramo i detaljno obrađujemo nekoliko ratova: uzroci, povodi, početak, istoriografija rata, frontovi i tok rata, propaganda, nove tehnologije i tehnike ratovanja, završetak rata, mirovne konferencije, rezultati i posljedice. Časovi se uvijek održavaju u bloku – dva časa po 45 minuta u kojima se koriste raznovrsne nastavne metode. Učenje je interesantnije i efektivnije. Ja se trudim da sve vještine i inovativne metode koje sam razvila i naučila u IB programu primijenim i na nastavi latinskog jezika u nacionalnom programu.

 

Jedina ste profesorica iz srednjih škola u RS-u koja je primljena u Asocijaciju najboljih nastavnika bivše Jugoslavije. Koliko Vas priznanja motivišu u budućem radu?

Za sada sam jedina profesorica iz srednjih škola iz čitave BiH koja je nosilac titule Najbolji nastavnik bivše Jugoslavije, jer su ostali nagrađeni – Sanela Jaganjac iz Tuzle, Smilja Mrđa iz Sarajeva i Nedim Šivčević iz Tuzle – zaposleni u osnovnim školama. Na listi najboljih nastavnika još su i koleginice Lejla Hujdur iz Sarajeva, Dragana Arsić iz Foče i nekoliko koleginica i kolega iz Federacije BiH, ali će oni svoja priznanja preuzeti na nekim od budućih konferencija Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije. Mislim da ima još mnogo sjajnih učitelja, nastavnika i profesora koji zaslužuju ovo priznanje, koji svakodnevno ulažu mnogo ljubavi, strpljenja i truda u rad sa učenicima i postižu sjajne rezultate, ali se još uvijek nisu prijavili i popunili aplikaciju. Ovo priznanje mi mnogo znači, jer je prvi put u mojoj karijeri grupa kompetentnih prosvjetnih radnika, lidera u obrazovanju sa sjajnim biografijama, prepoznala, vrednovala i pohvalila, odnosno ovim priznanjem nagradila sve što sam do sada radila. To zaista mnogo znači i veliki je podsticaj za dalji rad.

 

Koliko su vaše moderne metode primjenjive u drugim školama i da li su Vaše kolege zainteresovane za njihovu primjenu u svom radu?

Sve te metode primjenljive su i u drugim školama, mada bi neke od njih bilo lakše primijeniti ako bi broj učenika u odjeljenjima bio manji. Neke kolege su zainteresovane više, a neke manje, zavisi od njihovog entuzijazma, ali i nivoa ličnog sagorijevanja. Mnogi prosvjetni radnici sagorjeli su u svom radu i zbog toga su nemotivisani za daljnji rad, jer se često taj dodatni rad i trud uopšte ne cijeni. Takođe, često se dešava da, svaki put kada se nastavnik nađe u nekom novom projektu, bilo da je riječ o usavršavanju ili radu s učenicima, u tom projektu dodaju mu se nove obaveze na postojeće. Ako idu na seminare i treninge, propuštene časove moraju nadoknaditi. Veoma često moraju ubjeđivati direktore da im daju dozvolu za učenje i napredovanje. Ako se odluče na uvođenje inovacija, ponovo moraju dodatno da rade da bi to realizovali. Za neke predmete nema dovoljno seminara i treninga na kojima bi mogli da nauče nove metode...

 

Postoji li u Bosni i Hercegovini generalno volja za prelaskom sa tradicionalnog načina predavanja na moderne metode učenja?

Odgovorila bih postavljanjem istog pitanja Vama i Vašim čitaocima – šta Vi mislite? Postoji li volja? Dodaću da se u literaturi kao moguće prepreke za uvođenje promjena navode: strah od nepoznatog, dezinformacije, strah od gubitka statusa, strah od gubitka moći, strah od neuspjeha, nedostatak uočene koristi, nedostatak informacija, organizaciona struktura i druge.

 

Gdje nalazite inspiraciju za osmišljavanje nastave?

Vjerujem da je u poslu prosvjetnog radnika neophodno neprekidno učenje. U opisu našeg posla je cjeloživotno učenje. Imala sam sreću da pohađam veoma kvalitetne edukacije u zemlji i inostranstvu, koje su me motivisale, inspirisale i podučavale da unaprijedim svoj rad u nastavi i svoje kompetencije za rad s učenicima i kolegama. Umrežavanje s drugim prosvjetnim radnicima iz drugih škola i zemalja veoma je bitno, kao i obuke, seminari i treninzi. Postoje u posljednje vrijeme i kvalitetni online seminari, blogovi i forumi, na kojima se dijele savjeti, primjeri dobrih praksi ili kompletne nastavne jedinice.

 

Kriterijumi za dobijanje punopravnog članstva u Asocijaciji i dobijanje titule Najboljeg nastavnika jasno su definisani i veoma strogi – morate priložiti dokaze o kreativnosti u svom radu, o korištenju inovativnih nastavnih metoda, o nagradama na lokalnom, državnom i međunarodnom nivou, o učešću u projektima na lokalnom, državnom i međunarodnom nivou, o objavljivanju nastavnih jedinica, stručnih radova, publikacija, udžbenika, držanju seminara i treninga za učenike i kolege prosvjetne radnike, o promociji nastavničke profesije u medijima, saradnji s nevladinim organizacijama... Prvog i drugog marta održana je Prva konferencija Asocijacije najboljih nastavnika bivše Jugoslavije u Skoplju, u Sjevernoj Makedoniji, kojoj su prisustvovali članovi Asocijacije i nagrađeni Najbolji nastavnici iz BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije. Bilo je veoma inspirativno slušati motivaciona predavanja Željane Radojičić-Lukić, koja je s Veselom Bogdanović iz Makedonije osnovala Asocijaciju, i ostalih izuzetnih učitelja, nastavnika i profesora, kao i univerzitetskih profesora, ambasadora Asocijacije. Imala sam priliku i čast da na toj konferenciji govorim o dostupnosti dobre pedagoške prakse. Inače, osnivačice Asocijacije bile su finalistkinje Globalne nagrade za nastavnike, i na upravo završenom Globalnom obrazovnom samitu znanja i vještina u Dubaiju predstavile su njeno osnivanje i buduće planove. Svakako, razmjena ideja, metoda rada, pedagoških praksi i mogućnost zajedničkih projekata i saradnje u budućnosti motiviše nas i inspiriše da i dalje nastojimo da pružimo našim učenicima kvalitetno obrazovanje, kakvo postoji u ostatku svijeta.

Najnovije

Dnevnik nastavnika

Lektira na staklenim nogama

Anes Osmić

Još jedan okrugli sto o obrazovanju, izvještaj

n 4- za 10+

Nenad Veličković

Traže bolji status

Adnan Pečković

Potisnuti incidenti u obrazovanju u Brčkom

Nacionalizam ili samo ljubav prema učiteljici

Adnan Pečković

Fotokopiranje fotokopije fotokopijine fotokopije

Enes Kurtović