Nova čitanja

Priča o piratskim izvorima naučnih radova

Aleksandra Elbakian – Robin Hood savremene nauke

Samir Lemeš

24.04.2020

I u prošloj ekonomskoj krizi iz 2008. jedna od mjera štednje bila je da se smanji na minimum nabavka stručne literature. Zar treba očekivati išta pametnije i ovaj put?

Foto: Sci-Hub / Facebook

Slično medijskoj industriji, koja je poslije pojave servisa Napster za dijeljenje sadržaja na internetu krajem dvadesetog stoljeća okrenuta naglavačke i iz temelja promijenila način distribucije i prodaje muzičkih sadržaja, tako je i mlada programerka iz Kazahstana žestoko uzdrmala industriju naučnog izdavaštva. Piratski servis pod imenom sci-hub omogućio je svima skoro neograničen i potpuno besplatan pristup ogromnom broju naučnih radova iz vrhunskih časopisa. Trenutno je preko njega dostupno preko 80 miliona članaka, a za kreiranje tog IT alata, čime je prekršen američki zakon o zaštiti autorskih prava, autorica je osuđena na kaznu od 15 miliona američkih dolara, prijeti joj hapšenje i stoga se danas krije na nepoznatoj lokaciji. U naučnoj javnosti još nema konsenzusa o tome da li je krađa naučnih članaka, bez ikakvog profita i zarade, i njihovo javno dijeljenje zločin ili samo moderni akt u stilu Robina Hooda – uzmi od bogatih da bi dao siromašnima?

Aleksandra Elbakian rođena je 1988. u Kazahstanu, pred sami raspad Sovjetskog Saveza. Nakon diplome iz sigurnosti informacija na Tehničkom univerzitetu u Kazahstanu, radila je u Moskvi na poslovima računarske sigurnosti, a zaradu je iskoristila da se pridruži projektu razvoja interfejsa između računara i ljudskog mozga na Univerzitetu u Freiburgu, u Njemačkoj 2010. godine. Nakon što je (iz drugog pokušaja) dobila studentsku vizu za SAD za učešće na konferenciji o transhumanizmu, preostalo vrijeme iskoristila je za praksu u Georgia Institute of Technology u Atlanti. U Kazahstan se vratila 2011. godine i napravila sci-hub.

 

Šta je sci-hub?

Ko god se pokušao baviti naučnoistraživačkim radom, prva prepreka na koju naiđe je relevantna naučna literatura. U vrijeme prije interneta literatura se tražila u bibliotekama, a istraživački instituti bili su pretplaćeni na naučne časopise u kojima su se objavljivali rezultati istraživanja. Što je časopis kvalitetniji i što ima veći utjecaj na naučnu javnost, to je teže bilo objaviti članak u njemu. Članci prije objavljivanja prolaze strogi proces recenzija na način da ni recenzenti ne znaju ko su autori, niti autori znaju ko su recenzenti. Tako se postiže apsolutna objektivnost i održava visok nivo kvaliteta. Što je naučni i recenzioni odbor jači i što okuplja više autoriteta za datu naučnu oblast, to je vrijednost časopisa veća. Ni danas situacija nije puno drukčija – i dalje postoje naučni časopisi manjeg ili većeg značaja, ali se malo promijenio način na koji se članci u tim časopisima objavljuju.

Autori se prije slanja članka za objavljivanje moraju opredijeliti: da li žele da njihov članak bude javno dostupan svima, ili da bude dostupan samo pretplatnicima i onima koji plate za pristup tom članku. Za otvoreni pristup (open access) autori izdavačima časopisa plaćaju naknadu, koja se kreće od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dolara [1], u zavisnosti od značaja tog časopisa. Izdavači časopisa su naučna udruženja (IEEE, American Chemical Society), univerziteti, istraživački instituti, ali i privatne korporacije koje se bave izdavačkom djelatnošću, kao što su Elsevier, Springer, Thomson Reuters, Wiley. Posebnu kategoriju predstavljaju takozvani predatorski izdavači, ali o njima ovdje neće biti riječi. To su privatne kompanije koje zloupotrebljavaju obavezu akademskog osoblja da za kratko vrijeme objavi publikacije, koje mogu biti i sumnjivog kvaliteta, ali samo plaćanje naknade izdavaču garantuje brzo objavljivanje i ekspresno sticanje referenci za napredovanje akademskog osoblja. O jednom takvom izdavaču Školegijum je pisao u decembru 2019. godine [2].

Zanimljivo je da izdavači zahtijevaju od autora da plate naknadu za objavljivanje naučnog rada, čime se pokrivaju troškovi objavljivanja, ali ni autori ni recenzenti nisu plaćeni za svoj trud. Autor tako mora naći sredstva i za troškove istraživanja i za troškove objavljivanja, recenzent uloži svoje vrijeme bez ikakve naknade, a sav profit od pretplata i naknada za pristup radovima koji nisu javno dostupni zadržava izdavač. Naravno da izdavačka djelatnost ima i svoje troškove, ali oni nikad nisu transparentni, jer se radi o privatnim korporacijama i nemoguće je utvrditi jesu li poslovali s gubitkom ili profitom, odnosno da li je naknada koju plaćaju čitaoci ili autori opravdana i realna.

Kako je za neko ozbiljno istraživanje potrebno pročitati desetine naučnih radova, a za svaki (osim ako nije open access ili ako institucija u kojoj naučnik radi nije pretplatnica na sve te časopise) treba izdvojiti oko 30 američkih dolara, naučnici širom svijeta snalaze se da dođu do tih radova. Za najskuplje časopise (iz oblasti medicine i farmacije) kao sponzori se pojavljuju farmaceutske kompanije, ali za druge oblasti takvi sponzori su rijetkost. Tako se pojavio hashtag #ICanHazPDF kojim naučnici na Twitteru ili drugim društvenim mrežama objave da im treba neki članak, a onda im članak pošalje neko ko ima pristup u instituciji u kojoj je zaposlen. Često se naučnici znaju obratiti i e-mailom autorima, koji u najvećem broju slučajeva pošalju svoj članak e-mailom, zaobilazeći tako plaćanje izdavačkim kućama.

Projekat sci-hub nastao je kao želja da se taj proces automatizira. Server sci-hub nije repozitorij naučnih radova, nego služi samo kao neka vrsta pretraživačkog servisa koji je spojen na nepoznat broj proxy servera na institucijama koje plaćaju pretplatu za naučne časopise. Mnogi naučnici su na sci-hubu podijelili svoje korisničke podatke i šifre za pristup repozitorijima naučnih radova, tako da se na taj način zaobilazi plaćanje pristupa. To je kao kad od komšije dobijete šifru za Wi-Fi i onda besplatno koristite uslugu koju je on već platio. Sam pretraživački servis i nije baš funkcionalan, pretraživanje po autoru ili po naslovu članka slabo radi, pa korisnici obično pronađu članak na drugim servisima (Google Scholar ili neka od indeksnih baza podataka), pa onda koristeći DOI (Digital Object Identifier) tog članka na sci-hubu mogu doći do kompletnog teksta.

 

Imperija uzvraća udarac

Kad su veliki izdavači saznali za sci-hub, bili su svjesni da će ovakav način dijeljenja sadržaja koji oni inače prodaju ugroziti njihovo poslovanje i pokrenuli su sudske procese protiv tog servisa. To nije prvi takav slučaj. Pored Edwarda Snowdena i njegovog WikiLeaksa, najpoznatiji je slučaj Aarona Swartza, koji je 2013. godine izvršio samoubistvo jer je bio osuđen na kaznu od milion dolara i 35 godina zatvora za kršenje autorskih prava nakon što je učinio javno dostupnim hiljade naučnih članaka iz baze podataka JSTOR. Aaron Swartz poznat je i po tome što je jedan od autora RSS, Creative Commons i Reddit, i posthumno je uključen u Internet Hall of Fame [3] kao jedan od najzaslužnijih pojedinaca za razvoj interneta, rame uz rame s imenima kao što su Richard Stallman, Tim Berners Lee, Linus Torvalds, ili Philip Zimmermann.

U oktobru 2015. Elsevier je dobio sudski proces protiv servisa sci-hub, a 2017. presuđena je šteta od 15 miliona USD za kršenje američkog zakona o autorskim pravima. U novembru 2015. sudskom naredbom ugašen je domen sci-hub.org, ali je nastavio da živi po raznim drugim domenama. Zanimljivo je da se danas može naći i pod nacionalnom domenom Slovenije: sci-hub.si.

Autoricu sci-hub servisa optužili su i da je koristila phishing e-mail poruke kako bi na prevaru došla do korisničkih podataka za pristup naučnim časopisima, ali je ona to negirala. Njen odgovor na optužbu korporacije Elsevier može se naći na internetu [4].

 

Treba li Bosancima i Hercegovcima sci-hub?

U Prijedlogu budžeta Kantona Sarajevo za 2020. godinu, pod stavkom Fond za baze planirano je 360.000 KM, od čega Kanton daje 10.000, a ostalo se obezbjeđuje iz vlastitih prihoda Univerziteta u Sarajevu. To znači da država sama po sebi ne finansira pristup naučnim izvorima, ali dozvoljava Univerzitetu da ono što zaradi naplaćivanjem školarina, naknada i usluga potroši u te svrhe. Na web-stranici Univerziteta u Sarajevu [5] navedena je lista naučnih baza podataka za koje je obezbijeđen pristup studentima i uposlenicima Univerziteta u Sarajevu. U prethodnim godinama i Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke obezbjeđivalo je sredstva za te namjene, ali zbog neusklađenosti birokratskih procedura (kasno usvajanje budžeta, pa plana utroška, pa plana javnih nabavki, tendera i konačnog plaćanja), plaćanje je moguće izvršiti tek krajem godine, kad je već kasno, a niko se nije sjetio da se plati unaprijed za narednu godinu, tako da se od te prakse odustalo. Sad kad se zbog pandemije planiraju uštede na svim budžetskim stavkama, za ovakve troškove sigurno neće biti sredstava, tako da nam preostaje samo sci-hub kako bismo ostali u toku s aktuelnim svjetskim istraživanjima. I u prošloj ekonomskoj krizi iz 2008. jedna od mjera štednje bila je da se smanji na minimum nabavka stručne literature. Zar treba očekivati išta pametnije i ovaj put?

Pandemija izazvana virusom SARS-CoV-2 dovela je do toga da grupa aktivista-pirata u januaru 2020. godine skupi oko 5000 naučnih članaka pomoću ovog servisa, kako bi se ti članci učinili dostupnim onima koji traže lijek i rješenja za borbu s pandemijom. Priznali su da su svjesni da je to ilegalno, ali da to smatraju moralnim imperativom [6]. Da li je Aleksandra piratica, kriminalac ili avangardna altruistkinja, ostaje na individualnoj procjeni, jer zakoni o autorskim pravima i digitalnom kriminalu možda jesu jasni i nedvosmisleni, ali pitanje je da li su pravedni. O tome će se polemika sigurno još dugo voditi.

 

[1] elsevier.com

[2] Naučna fantastika u službi akademske karijere • Školegijum

[3] Aaron Swartz • Internet Hall of Fame

[4] sci-hub-reply

[5] Pristup bazama podataka • Univerzitet u Sarajevu

[6] 'It’s a Moral Imperative:' Archivists Made a Directory of 5,000 Coronavirus Studies to Bypass Paywalls • Vice

Najnovije

Još malo o udžbenicima, ovim besplatnim

Jesu besplatni, al' džaba vam ih

Arifa Isaković

Kad Ministastvo vodi na usavršavanje

Ugrađivanje u holokaust

Nenad Veličković

Slobodan Divjak o Srbiji govori kao o liberalnom raju

Akademska podvala 

Miloš Janković

Nova tumačenja istorije u izbornoj godini

Štivo nesavladivo đacima kojima je namijenjeno

Melisa Forić Plasto

Neslužbeno brisanje službenog jezika u dvojezičnim školama u Crnoj Gori

Svi su đaci u Ulcinju jednaki, ali su neki nejednakiji

Edona Bakali