Obrazovna politika

Hajrudin Ćuprija, direktor Osnovne škole Fatima Gunić i predsjednik Udruženja direktora osnovnih škola Kantona Sarajevo

Direktori škola trebaju biti dio pregovaračkog tima o kolektivnom ugovoru

Marina Stojaković

20.07.2020

Obrazovanje je kičma društva. To je najmoćnije oružje kojim možete mijenjati svijet. Ne mijenja se svijet tenkovima, nego obrazovanjem budućih generacija.

Foto: Hajrudin Ćuprija / OŠ Fatima Gunić / osfg.edu.ba

Gospodine Ćuprija, bili ste 6. jula na pregovaračkom sastanku za kolektivni ugovor za predškolsko i osnovno obrazovanje – u kom svojstvu?

Tu sam bio kao predsjednik Udruženja direktora sarajevskih osnovnih škola, na inicijativu našeg Udruženja. Logično je da budemo dio pregovaračkog tima na strani Vlade iz prostog razloga što smo mi poslodavci – mi realiziramo kolektivni ugovor, mi ga provodimo, pa stoga treba i da pregovaramo i ne treba kao direktori da budemo u njemu. To je ključ našeg problema. To je anomalija koju sigurno nećete naći niti u susjednim kantonima, ni u zemljama regiona i šire – da plaću direktora određuje sindikat, odnosno da nadređenom plaću određuje podređeni. Tu dolazi do miješanja u nadležnosti. Time direktor gubi autonomiju, ne upravlja niti ljudskim resursima niti zapošljava, ne upravlja u potpunosti finansijama, ne planira i ne vrši monitoring. To su osnovna četiri alata za upravljanje, koje nemamo. Jedan od načina vraćanja sistema jeste da direktori odgovaraju Vladi koja je dala saglasnost za njihovo imenovanje i da Vlada određuje plaću, kako je i u drugim kantonima. Mi sada imamo situaciju da nam sindikat određuje plaću, što je suprotno zakonu. Naša plaća treba da bude u skladu sa Zakonom o plaćama rukovodilaca u Kantonu Sarajevo koji je u Službenim novinama objavljen prije četiri godine. Ja sam na tom sastanku poručio i ministru i premijeru da je apsurdno da trebam nekome da sugerišem da poštuje Zakon. Saslušali i uvažili su naše sugestije i dobio sam čvrsta obećanja da će Vlada donijeti odluku kojom ćemo i mi direktori biti uključeni u pregovarački tim, što je već praksa u drugim kantonima.

 

Kako je onda moguće da su direktori članovi sindikata, šta traže tamo?

Direktori ne mogu biti članovi sindikata. U statutu Sindikata, u članu 86, stoji: Članovi Samostalnog sindikata ne mogu biti poslodavci. Direktorima, poslodavcima i drugim osobama koje imaju radno-pravna i pregovaračka ovlaštenja u odnosu na prava zaposlenika, miruju prava i obaveze po osnovu članstva u Samostalnom sindikatu za vrijeme obavljanja funkcije. Osobe iz prethodnog stava ne mogu biti birane u organe Samostalnog sindikata u periodu 4 godine od prestanka mirovanja prava i obaveza u članstvu Samostalnog sindikata. To je, dakle, jasan član statuta Sindikata. Status onih direktora što su ostali u Sindikatu automatizmom, s obzirom na to da su tu bili članovi kao nastavnici, trebao bi da miruje do povratka u nastavni proces, kada treba ponovo da bude aktiviran. Zašto su ipak tu? Može se tražiti odgovor u činjenici da Sindikat određuje plaću. Prirodno je da će čovjek biti tamo gdje neko vodi brigu o njemu. Trenutno je takva slika da mi jesmo dio Sindikata – nama koeficijent i plaću određuje Sindikat, a to nigdje nećete naći, ni u jednom demokratskom sistemu. A kada se desi da nama plaću određuje Vlada, kao što je slučaj u kulturi, da ne govorim o javnim preduzećima, mijenjat će se i ta slika. Pored Zakona koji je usvojen 2016. godine, Vlada je imala obavezu da usvoji i uredbu o platnim razredima. I to je urađeno za direktore, samo što se ne poštuje. Kolegama ne treba ni zamjeriti što su u Sindikatu, zato što je Vlada to dopustila.

 

Direktori sad žele istupiti iz Sindikata. Može li to biti stoga što je novim Prijedlogom kolektivnog ugovora predviđeno manje novca za direktore u slučajevima kao što su smrt u porodici, bolest i slično?

Ja sam kao predsjednik Udruženja uputio Nacrt kolektivnog ugovora svim direktorima. Imaju određeni period da dostave svoje prijedloge i sugestije. Kada svi budu uručeni – a iz nekoliko općina sam već dobio prijedloge – onda će predsjedništvo sjesti i sve te prijedloge analizirati. Za sada nisam ulazio u suštinu. To ćemo raditi na predsjedništvu, jer ću ja kao pregovarač poštovati stavove predsjedništva koje ćemo usaglasiti sa onima s terena. Nisam ulazio u detalje i o tome ne mogu još donijeti stav jer se predsjedništvo nije još očitovalo o tome.

 

Kako objašnjavate situaciju sa dva sindikata i njihovom reprezentativnošću i velikom razlikom u broju članova?

Ja bih Vas zamolio da tu budem principijelan iz razloga što treba biti jasna nadležnost svih aktera u obrazovnom sistemu. Treba tačno da se zna šta je polje sindikata, šta direktora, a šta ministarstva. Ja principijelno zahtijevam da se sindikat ne miješa u nadležnost direktora. U zakonskim aktima se sve veže za sindikat, njegovu saglasnost i mišljenje. To ne može biti, to je nemoguća situacija. Sindikat treba primarno da se bavi radnopravnim statusom uposlenih. Ne treba da vrši prijem novih stručnih lica, a pogotovo ne da vodi procese oko nastavnih planova i programa. To treba da rade Prosvjetno-pedagoški zavod i Ministarstvo, a sindikat se treba vratiti u svoje okvire. Ja podržavam sindikalnu borbu u njegovoj nadležnosti. Zašto Vam neću govoriti o tome? Zato što bih sad upao u njihovu nadležnost i reprezentativnost. To neka odrede nadležna ministarstva, neka svako radi svoj posao. Ja ne želim da se miješam u odnose dva sindikata.

 

Možete li reći koji dojam na vas ostavlja gospodin Saudin Sivro? Mislite li da možda previše solira, da igra sam?

To je već lična stvar. Mi trebamo voditi saradnju u sistemu. O njegovoj metodologiji i načinu rada neka se izjašnjavaju njegovi članovi. Ja ću uvijek reagovati kada uđe u polje za koje nije nadležan. Svaku drugu sindikalnu borbu, koja je u svrhu poboljšanja statusa uposlenika, ja odobravam. Moj stav o plaćama uposlenika u obrazovanju je taj da su one veoma male. Prosvjetni radnici moraju imati veće plaće. Zbog malih plaća nastavnička profesija nije popularna, nije ugledna, pa se manji broj studenata upisuje na nastavničke fakultete, što dovodi do toga da nema nastavnog kadra. Mi sad nemamo pet struka, dakle nemamo nastavnika matematike, informatike, tehničkog, engleskog i njemačkog jezika na tržištu. Mladi ljudi neće da se opredjeljuju da budu nastavnici jer je plaća veoma mala i ja smatram, a o tome mogu pričati i kao pregovarač, da para ima, samo nisu dobro raspoređene. Treba raditi na tome da se prosvjetnim radnicima u narednom periodu plaće povećaju i do 10% jer oni to zaslužuju. Ako uzmete u obzir težinu posla, prosvjetni radnik mora imati veću plaću.

 

Da li bi prosvjetni radnici trebali biti više uključeni u pregovarački proces oko kolektivnog ugovora?

Dobio sam na sastanku informaciju da je to već realizirano putem Sindikata.

 

Stiče se dojam da nastavni kadar nije zainteresiran za taj proces. Imate li objašnjenje zašto je tako?

Prosvjetni radnici su izuzetno zainteresirani da im se poboljša status.

 

Dobro, ali šta je sa pregovorima? Pitanje ide više u smjeru da li direktorica, odnosno direktor motiviše svoje radnike...

Kao direktor i pregovarač tvrdim da prosvjetni radnik treba imati veću plaću. S ovakvim plaćama nećemo imati ni perspektivu da će se ljudi upisivati na nastavničke fakultete, pa nećemo ni imati nastavnog kadra.

 

Kako bi, po Vašem mišljenju, trebala biti regulisana radna prava direktora?

Potpuno Zakonom regulisano. Plaće direktora osnovnih škola u Kantonu Sarajevo moraju se isplaćivati u skladu sa Zakonom o plaćama i naknadama članova organa upravljanja i drugih organa institucija Kantona Sarajevo, kantonalnih javnih preduzeća i javnih ustanova čiji je osnivač Kanton Sarajevo (Sl. novine Kantona Sarajevo, broj 10/16), i to u skladu sa članom 11. koji reguliše pitanja mjesečne plaće direktora javne ustanove, a ne kako je to bio slučaj do sada – da se plaće direktora regulišu kolektivnim ugovorom. Neka se uzme u obzir Zakon o radu (Sl. novine Federacije BiH, 26/16), i to član 27. koji jasno definiše radnopravni status direktora, te naročito stav 4. koji kaže da se na direktore ne primjenjuju odredbe Glave IV-VII i XI ovog zakona. Ističem ovim putem da se Glava VII odnosi na naknade radnika, a isključuje direktore kao poslodavce. Direktori moraju biti plaćeni u skladu sa Zakonom, moraju da provode viziju i misiju. Politika obrazovanja ne odnosi se na politiku neke stranke. Mi direktno trebamo odgovarati Vladi i Ministarstvu, a oni nama da određuju plaću, te da mi provodimo politike. Sada je situacija drugačija. Nama određuje plaću Sindikat kao podređeni, a mi kao nadređeni nemamo osnovne alate, ne upravljamo ljudskim resursima, ne vršimo samu organizaciju finansija, niti vršimo monitoring. Tako rezultati izostaju, a mi insistiramo na uspostavljanje sistema. Kada se uspostavi sistem, a nadležnosti svih aktera u obrazovanju se jasno definišu, sigurno možemo očekivati i iskorake u budućnosti.

 

Pregovarački proces i stagnira zato što nije jasna reprezentativnost dva sindikata. Šta kažete na to?

Tu treba ministarstva uključiti.

 

Koje su posljedice po prosvjetare ukoliko, usljed ove situacije sa pregovorima, ne dođe do potpisivanja kolektivnog ugovora do kraja augusta ove godine, do kada važi aktuelni?

Neće biti nikakvih posljedica, to će ići dalje. Ja sam optimističan da će doći do potpisivanja.

 

Prema dostupnim informacijama, u školama ima dosta mobinga, a najčešće ga vrše direktori. Kako to objašnjavate?

Ja ne znam ni za jedan slučaj. Nisam siguran se to danas dešava, postoje jasni mehanizmi.

 

Trebalo bi da svaka škola ima lice zaduženo za takve slučajeve.

Ima. Ja nisam čuo za slučajeve mobinga. Postoje jasne procedure za takve slučajeve i inspekcije rada. Ja mobing ne odobravam ni u kom slučaju. One osobe koje su tome izložene obavezno trebaju tražiti svoja prava. Ma kakav mobing.

 

Baš je neki dan u Školegijumu izašao članak o tome da je jedan nastavnik bio prisiljen da upiše odličnu zaključnu ocjenu jednom učeniku.

Treba to sankcionisati.

 

Roditelji su zahtijevali da se učeniku promijeni zaključna ocjena, a direktor je odobrio zahtjev.

Tu situaciju imamo zbog neuređenog sistema. Svi ulaze u nečiju nadležnost: roditelji u nadležnost nastavnika, ponekad direktor u nadležnost nastavnika, Sindikat u nadležnost direktora. Prije četiri-pet godina, kada je započeta reforma, desila se rasforma. Ovo je rasformiran sistem. Zato treba jasno precizirati koje su čije nadležnosti. U toku sedam godina nikada nisam doveo u pitanje nijednu ocjenu. To je autonomija nastavnika, ne smijem mu to uzeti. Ne smiju roditelji ulaziti u polje nastavnika, a ne možemo ni mi u neke stvari koje se tiču roditelja. Početak uspostavljanja sistema je da znamo šta je čiji posao.

 

Sve vrijeme je riječ o sistemu općenito, a sistem prave ljudi. Imate li možda nekoga na umu ko je posebno odgovoran za takav sistem?

Svi smo mi odgovorni za ovakav sistem. Mi u Kantonu Sarajevo nismo u stanju uspostaviti sistem. Evo najavljuje se da će opet biti online nastava. Zašto ne napraviti neku zajedničku platformu? Mi uvijek govorimo o spuštanju obrazovanja na lokalnu zajednicu. Kantoni su nam države postale. Nedavno sam uspio uvezati sedam kantona, sedam predstavnika udruženja, odnosno aktiva. Obradovali su se mom pozivu. Mi čekamo vas u Sarajevu, kažu. Zašto se ne bi mogli unificirati nastavni planovi i programi – evo govorim o kurikularnoj reformi – da se završi ta reforma? Mi imamo takvu situaciju da je lakše upisati u sarajevsku školu dijete koje dođe iz Njemačke nego iz Kiseljaka ili iz Visokog. Hajmo poraditi na pedagoškim standardima, nastavničkim normama i udžbeničkoj politici i pokušati što više unificirati obrazovanje zbog fluktuacije učenika. Negdje postoji eksterna maturu, a negdje ne, dolaze u Sarajevo da polažu i to im je stres. Ovako mala država, a deset kantona, entitet, Brčko distrikt, 12 različitih zakona o obrazovanju. A gleda se u nas u Sarajevu. Hajmo da pokušamo mi to da pokrenemo. A i mi sami evo imamo loše rezultate na PISA istraživanju. Svi su odgovorni, a odgovorni su i ovi sada i oni koji budu dolazili ako ne budu imali namjeru da popravljaju stanje. Ne želim lično da govorim, da pravim dublju analizu kada je sve počelo i ko je sve kriv. Smatram da smo svi odgovorni. Trebamo popraviti stanje. Nije bitno ko je kriv. Uredimo legislativu nadležnosti, potrudimo se da institut profunkcioniše. Nama sedam godina niko od stručnih tijela nije ušao u škole da vrši monitoring nastavnog procesa. Te ljude u Prosvjetno-pedagoškom zavodu ne treba kriviti. Kako je ko odlazio u penziju, mjesta su ostajala prazna, a nedostaje ogroman broj ljudi. Ne može se ni njima adresirati krivica ako neko nije imao namjeru da te pozicije popuni kvalitetnim ljudima. Ljudski resursi su svedeni na minimum. Treba, po Zakonu, popuniti pozicije najboljim savjetnicima. Ja sam za popravljanje stanja. Šta imamo od toga da pričamo ko je kriv.

 

Sve u svemu – djelujete optimistično...

Moram da budem. Ja zaista smatram da je obrazovanje kičma društva. To je najmoćnije oružje kojim možete mijenjati svijet. Ne mijenja se svijet tenkovima, nego se obrazovanjem mijenja svijest naših budućih generacija. Mi trebamo djecu učiti vrijednostima, posebno u osnovnim školama, odgajati ih da imaju široke poglede. Od nas se očekuje da napravimo da reforma i zaživi i da imamo kvalitetne ishode. Djecu smo opteretili nastavnim jedinicama. Postali su nam fajlovi u koje pohranjujemo informacije koje mogu izguglati gdje god hoće. Nije to ni teško popraviti. Svjetska banka putem evropskih institucija vrši ispitivanje u Bosni i Hercegovini u javnom sektoru, sa akcentom poboljšanja stanja u oblasti obrazovanja. Ta pitanja na koja mi treba da odgovorimo – a mi težimo EU – tako su sugestivna da mnoge stvari samo treba da primijenimo. Šta treba uraditi? Treba staviti preambulu Evropska unija. Okači se tamo gdje je nagrada. Stvari se prema tom upitniku mogu normirati. Šta je ono što nudimo i šta se očekuje od nas? Samo je pitanje hoćemo li mi... Da li nam odgovara sistem, hoćemo li mi to uraditi. Naravno da ću biti optimističan, ako ne budem – hvala lijepo, neka drugi to radi. Vjerujte da mi imamo resurse. Imate samo u osnovnim školama preko 37.000 učenika. Zar nam to nije resurs? Od 3.000 do 4.000 nastavnika – zar nam to nije resurs? Imamo nastavničke fakultete – zar nam to nije resurs? Treba samo htijenje da to sve poredamo, da svako radi svoj posao i da kažemo koji nam je cilj: dijete. Mi svi kažemo da je dijete u prvom planu, a nisam siguran da jeste tako. Da nam je dijete u prvom planu, vjerovatno bismo se okretali prema njemu. Nedavno smo imali jednu akciju, jedan ciklus u kojem sam pokušao da stavim akcent na odgojnu komponentu. Planirali smo mnogo projekata koji se tiču odgojnih komponenti, pa smo obradili različitosti. Mi smo škola koja ima 15 nacionalnosti i ja sam presretan zbog toga, nema odakle nas nema. To je ljepota. Bili smo humani, naša djeca su išla u kuhinje, dijelila hranu migrantima. Najvažnije je da naučimo dijete da bude čovjek. On će kasnije sebe obrazovati. Naše škole sve manje govore o odgojnom aspektu, sve se svelo na obrazovanje. Imamo mogućnost da to popravljamo.

Najnovije

Svjetski mediji o obrazovanju

Nazad u školske klupe prepolovljene pilama (CNN)

Merima Dervišić

Darovita djeca trebaju podršku

Više od 50% đaka s natprosječnim sposobnostima ne prolazi dobro u školi

Maksuda Muratović

Mjesec dana do isteka kolektivnog ugovora radnika u obrazovanju Kantona Sarajevo nema sporazuma ni na vidiku.

Višak šaka za stolom za obaranje ruku

Nenad Veličković

Kad PISA postane pitanje od vitalnog interesa za RS

Vitalno postihnuće

Nenad Veličković

Dok čekamo da korona odluči kako će izgledati nova školska godina

Dragi roditelji, pedijatri, ministri...

Maksuda Muratović