Iz dječije perspektive

ADHD u BiH

Nema istraživanja, znanja, lijekova, dijagnoza...

Edo Marić

26.10.2020

Ta djeca mogu biti neshvaćena i okarakterisana kao problematična, neposlušna i bezobrazna, koja ne uče i ne paze na času.

Ilustracija: soul kitchen / Shutterstock.com

Niko ne može sa sigurnošću kazati koliko djece u Bosni i Hercegovini ima ADHD ili deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. To je jedan od najčešćih neuropsihijatrijskih poremećaja kod djece sa ili bez intelektualnih poteškoća. Jedno od rijetkih istraživanja provedeno u BiH i dostupno u javnosti pokazuje prisutnost ADHD-a u našoj populaciji od 2,1%, ali je potrebno mnogo više pažnje i istraživanja da bi se mogao donijeti definitivan zaključak o tome koliko ga ima u školstvu. Uz to, naši prosvjetni radnici vjerovatno nisu obučeni da se nose sa njim, pa je potrebna dodatna informiranost i znanje o ovom problemu.

Zbog malog broja ispitivanja, postoji mogućnost da djeca s ADHD-om pate i ne mogu pratiti nastavu jer im nije pružena adekvatna pomoć. Ona su često neshvaćena i okarakterisana kao problematična, neposlušna i bezobrazna, koja ne uče i ne paze na času. Ako su percipirana na taj način, nastavnice i profesori mogu im posvetiti manje pažnje jer nemaju dovoljno iskustva ili znanja da se nose s problemom. Tako nastaje začarani krug, gdje djeca koja ne mogu pratiti nastavu ne dobijaju pažnju jer ne mogu pratiti nastavu!

Zdravstveni radnici za dijagnosticiranje ADHD-a koriste smjernice iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja. Da bi ovaj poremećaj bio dijagnosticiran, djeca do 16 godina moraju pokazivati najmanje 6 simptoma neobaziranja/nepažnje ili hiperaktivnosti/impulsivnosti, a adolescenti i stariji od 17 godina najmanje 5 simptoma.

Simptomi neobaziranja/nepažnje (inattention) podrazumijevaju da osoba često ne uspijeva pažljivo pratiti detalje ili čini neoprezne pogreške u školskim zadacima, na poslu ili drugim aktivnostima; često ima problema sa zadržavanjem pažnje na zadacima ili u toku igre; čini se da ne sluša kada joj se izravno obraćate; ne pridržava se uputa i ne završava školske zadatke, poslove ili dužnosti na radnom mjestu; ima problema sa organizacijom zadataka i aktivnosti; izbjegava, ne voli ili nerado radi zadatke koji zahtijevaju mentalni napor tokom dužeg perioda, poput školskih ili domaćih zadataka; gubi stvari potrebne za zadatke ili aktivnosti, poput školskog materijala, olovaka, knjiga, novčanika, ključeva, papira, naočala, mobilnog telefona i slično; često je lako ometena, zaboravna...

Simptomi hiperaktivnosti/impulsivnosti su: osoba se često vrpolji, tapka rukama ili nogama ili se migolji u sjedalu; često napušta sjedala u situacijama kada je sjedenje očekivano; trči ili se penje u situacijama kada to nije prikladno, ali kod adolescenata i odraslih to može biti ograničeno na osjećaj nemira; ne može se mirno igrati ili tiho učestvovati u slobodnim aktivnostima; često se kreće ponašajući se kao da je pokreće motor; često pretjerano govori; odgovara prije nego je pitanje dovršeno; ima problema sa čekanjem da dođe na red; prekida ili se uključuje u razgovore ili igre u kojima ne sudjeluje.

 

 

Djeca sa ADHD-om trebaju posebnu pažnju. U nekim državama idu u odjeljenja skrojena prema njihovim potrebama, a u Americi spadaju u grupu s posebnim potrebama zbog specifičnih smetnji u učenju. Da bi se ona mogla nositi s ovim poremećajem, Američki centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) prosvjetnim radnicima preporučuje više vremena za testove, upute i zadatke koji su po mjeri njihovih mogućnosti, više podupiranja i davanje povratnih informacija, korištenje tehnologije pri izvođenju zadataka, dozvoljavanje pauza, ustajanja i hodanja, te mijenjanje učionice, što bi smanjilo mogućnost odvlačenja pažnje i bilo dodatna pomoć djetetu da ostane organizovano.

Neke od preporuka CDC-a za prosvjetne radnice su: dajite česte povratne informacije i posvetite pažnju pozitivnom ponašanju; budite osjetljive na utjecaj ADHD-a na emocije, npr. na problem samopoštovanja ili poteškoće u kontroli osjećaja; dajte dodatna upozorenja prije prelaza unutar gradiva i promjene rutine; shvatite da djeca sa ADHD-om mogu postati duboko zaokupljena aktivnostima koje ih zanimaju i možda će im trebati dodatna pomoć u preusmjeravanju pažnje; jasno odredite zadatke, dajte mogućnost da dijete izabere one koji mu bolje idu, naprimjer da bira između pisanog eseja, usmenog izlaganja, internetskog kviza ili praktičnih projekata; pazite da zadaci ne budu dugi i da se ne ponavljaju; dopustite pauze, jer dugi periodi fokusiranja mogu biti naporni; dopustite vrijeme za kretanje i vježbanje; smanjite ometanja u učionici, koristite tehnike poput mape za domaću zadaću da biste ograničili broj stvari na koje dijete mora obratiti pažnju; najbitnije je da djeca sa ADHD-om imaju individualni plan – posmatrajte dijete i razgovarajte s njim o tome šta mu pomaže i šta odvlači pažnju, redovno komunicirajte s roditeljima i, ako je potrebno, uključite školskog pedagoga ili psihologa u proces nastave.

Problem su i lijekovi! Zbog kontradiktornih podataka o efektima liječenja, u Bosni i Hercegovini ne praktikuje se davanje psihostimulansa, osim ako je to nužno. Nedovoljno istraživanja i nedostupnost lijekova čini da mnoga djeca s ADHD-om ostaju nedijagnosticirana ili, još gore, neliječena. Da bi dobila lijek, ukoliko ga naruče iz zapadnih zemalja kao što je Kanada ili SAD, po njega moraju otići u susjedne zemlje. Kod nas nije na listi dozvoljenih, najvjerovatnije zbog manjka potražnje. Ovo opet vodi do začaranog kruga kao u obrazovanju: manjak dijagnoza i istraživanja vodi ka nemogućnosti liječenja!

Prvi korak koji bismo trebali poduzeti jeste da više resursa usmjerimo na otkrivanje i dijagnosticiranje ovog poremećaja kod djece u našim školama i vrtićima. Istraživanja bi trebalo provoditi više puta, na više lokacija i na različitim dobnim skupinama, kako bi se ustanovilo imamo li problem s ovim poremećajem i u kojoj mjeri. Ukoliko se ustanovi da postoji veći broj djece – na listi dozvoljenih u BiH trebao bi biti lijek koji bi roditelji mogli legalno nabaviti. Ako je mišljenje struke da je liječenje psihostimulansima kontroverzno, trebalo bi se posvetiti drugim načinima liječenja, naprimjer upotrebom bihevioralne terapije za djecu i roditelje. Edukacija roditelja u vezi s ovim pitanjem gotovo jednako je važna kao i edukacija samog djeteta, naročito kod djece mlađe od 6 godina koja nisu imala kontakta sa psihostimulansima. Lijek bi trebao biti posljednja solucija. Ukoliko je broj djece s ADHD-om normalno rasprostranjen, a to je oko 10%, edukacija učiteljica i nastavnika o ovom problemu također je jako bitna. Pažnja i briga nastavnika prema ovim đacima od velikog je značaja za njihovo normalno funkcionisanje u školi i kasnije u društvu.

 

Literatura:

Najnovije

Loše iskustvo entuzijastične nastavnice

Mikrokosmos zalutao u učionicu

Amna Dervišagić

Zabavna fizika

Za boju čaja odgovorna je difuzija, a za plač od luka syn-Propanethial-S-oxide

Amna Dervišagić

Svjetski dan igre je 3. februara 2021. godine

Igrom djeca stiču kompetencije

Edo Marić

Đaci iz BiH prvi put dio Inspiring Science Education projekta

Eratostenov eksperiment u Živinicama

Maksuda Muratović

O internetskom nasilju ili cyber napadima na djecu

Posljedice mogu biti veće od fizičkog međuvršnjačkog nasilja

Rubina Čengić