Iz dječije perspektive

Povratak djece u škole u Kantonu Sarajevo

Prosvjetari naglašavaju da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili mentalno zdravlje

Rubina Čengić

05.03.2021

Psiholozi upozoravaju da su ranije svi govorili kako djeca previše vremena provode ispred računara, dok je sada takvo ponašanje prihvatljivo, a to ne može biti dobro.

Ilustracija: David Tadevosian / Shutterstock.com

Utvrdili smo da djeca nisu prenosioci zaraze i treba ih vratiti u školu ako ne budemo imali enorman porast broja zaraženih, izjavio je Haris Vranić, ministar zdravstva u Vladi Kantona Sarajevo, gostujući krajem februara u jednoj TV-emisiji, i najavio otvaranje svih škola početkom marta 2021. godine.

Među roditeljima i prosvjetnim radnicima od početka drugog polugodišta traje debata treba li djecu vratiti u učionice. Dok u Kantonu Sarajevu najveći dio osnovaca nastavu pohađa online, u drugim kantonima FBiH i u RS-u djeca idu u školu, s tim da imaju skraćene časove i da su odjeljenja s većim brojem đaka podijeljena u manje grupe. Ministrica osnovnog i srednjeg obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović kaže da zdušno podržava i dijeli želje roditelja da se učenici i učenice vrate u školske klupe. Ističe kako predano radi na tome, jer je svjesna da nastava od kuće ne može odgovoriti na mnoge uloge škole i da niko ne treba stručno mišljenje da to zaključi. Ipak, smatra da u doba pandemije treba poštovati epidemiološke mjere.

Vijeće roditelja Kantona Sarajevo pred početak školske 2020/21. godine anketiralo je roditelje o povratku djece u klupe i rezultat je bio podijeljen, tako da nisu pokretali nikakvu inicijativu, kaže Adnan Jabučar iz Upravnog odbora Vijeća.

Vjerujemo da bi sada većina roditelja bila za, ali epidemiološka situacija u Sarajevu ponovo je pogoršana i mi smatramo da bi sada svaka naša inicijativa bila pritisak na struku, kaže Jabučar.

Njima se obratila i majka mlađe osnovke Marina Kavaz-Siručić sa inicijativom da traže od Kriznog štaba KS-a i Ministarstva obrazovanja da svoju odluku o održavanju nastave putem online platformi provjere i, ako ostaju istog mišljenja, to potkrijepe argumentima.

Smatram da je 12 mjeseci tokom kojih je nastava u učionicama obustavljena bilo dovoljno za kreiranje i testiranje modaliteta koji bi, uz strogo pridržavanje epidemioloških mjera, maksimizirali odvijanje nastave u učionicama u različitim epidemiološkim uslovima, kao i za otklanjanje svih u praksi uočenih manjkavosti održavanja nastave izvan učionica. Spremna sam prihvatiti svaku odluku utemeljenu na argumentima, brojčanim pokazateljima i konstruktivnoj raspravi sa svim relevantnim akterima, te vrijeme i energiju uložiti u uvjeravanje ostalih da takve odluke bezuslovno treba slijediti. Jednako tako sam spremna vrijeme, energiju i novac uložiti u utvrđivanje i dokazivanje individualne odgovornosti svih u lancu djelovanja i odlučivanja za štetu koje moje, ali i ostala djeca u Kantonu Sarajevo trpe temeljem neargumentovanih i na znanju neutemeljenih odluka Ministarstva i kriznih štabova, kaže Marina Kavaz-Siručić.

Ali, ona nije jedina koja zagovara promjenu.

Adila Salibašić, profesorica iz sarajevske Druge gimnazije, uz ogradu da nije stručna osoba – epidemiologinja ni psihologinja, ali jeste građanka, majka i profesorica, smatra da svu djecu treba vratiti u školske klupe!

Kafići, restorani, fitnes-klubovi, šoping-centri, privatne škole rade bez problema već mjesecima, i kao društvo šaljemo poruku djeci i mladima da je sve poprilično sigurno, izuzev njihovih škola, i da su upravo oni ti koji zarazu mogu (i hoće) donijeti svojim roditeljima, nanama/bakama i djedovima, što uopće nije tačno. Pritom ne razmišljamo o posljedicama tereta koji stavljamo na njihova pleća, a sve je veći broj naučnih istraživanja koja ukazuju na to da djeca duplo manje obolijevaju i da se virus manje širi među djecom nego među odraslima. Istraživanja pokazuju i da su izložena ogromnom stresu, te da se povećava broj djece i mladih kojima je mentalno zdravlje narušeno. Bojim se da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili kako je i mentalno zdravlje – zdravlje, kaže profesorica Salibašić. Ona svakodnevno primjećuje da u virtuelnim učionicama pažnja i motivacija đaka opada, a nerijetko i oni sami kažu da ne vide svrhu učenja i kako im život uzaludno prolazi.

Mnogi već pokazuju strah od eventualnog povratka u škole, i kada ih pitam boje li se zaraze, obično se smiju i kažu da o tome ni ne misle. Zabrinuti su jer ne znaju hoće li biti sposobni vratiti se u normalno okruženje, kako će to izgledati, na koji način će komunikacija s vršnjacima i profesorima teći i da li će im biti pružena prilika da se adaptiraju. Svjesni su i učenici i profesorice velikih propusta u znanju i razvoju vještina uzrokovanih online nastavom, i niko ne zna kako taj jaz prevazići. Sve to dovodi do povećanja anksioznosti, a određeni broj djece i roditelja već traži stručnu pomoć. Pitam se koliki će procenat onih manjeg uzrasta imati separacijske strahove kada se napokon vrati u škole, i ko će im biti ruka podrške. Da li će se to opet svesti na stručnost i ljubav nastavnica i nastavnika, pa šta koga zapadne? Ili ćemo se ozbiljno pripremiti za ono što slijedi?, pita se Adila Salibašić i podsjeća kako je pojedinoj djeci škola bila i svojevrsno utočište od problema u porodici, nerijetko i od zlostavljača.

Već godinu ova djeca su prepuštena sama sebi i zatvorena sa svojim problemima koji neće nestati. Naprotiv, vrlo vjerovatno je da će se ti problemi usložnjavati. Samo se nadam da neće biti tragičnih ishoda, zaključuje profesorica.

Psihologinja Sandra Muratović istog je mišljenja i podsjeća da su ranije svi stalno govorili kako djeca previše vremena provode ispred računara, dok je sada odjednom takvo ponašanje prihvatljivo, pa naglašava da to ne može biti dobro.

Jako je važno da djeca svih uzrasta idu u školu, i to ne samo zbog obrazovanja, nego da izlaze iz kuće i provode vrijeme s vršnjacima. Treba im direktna interakcija s njima u nekom rutinskom okruženju, u svakodnevnici, jer na taj način razvijaju vještine, samoregulaciju, kontrolu emocija. Bez toga pati njihov socio-emocionalni razvoj i čini mi se da su već upala u apatiju. U Drugu gimnaziju, gdje ja radim, djeca se polako vraćaju i sjede s maskama na licu, kao da im je neko zapušio usta. Sada su već godinu dana online, i to okruženje za njih je nenormalno. Mi, nastavnici, pokrećemo inicijative, otvaramo pitanja, ali niko se sistemski i sistematično ne bavi djecom i njihovim mentalnim zdravljem, time kako se ona nose sa situacijama kroz koje prolaze. U brojnim porodicama nije pitanje samo online nastave, nego se pojavljuju i drugi problemi jer ljudi ostaju bez posla i otvaraju se pitanja na koja sistem ne traži odgovore, kaže Sandra Muratović. Pretpostavlja da će ovaj period ostaviti dugoročne posljedice, teško je odrediti kakve, jer nikada do sada nije zabilježena slična situacija u kojoj sve funkcioniše, a djeca sjede kući.

Dobro je da djeca provode kvalitetno vrijeme s roditeljima, ali njima trebaju vršnjaci i da sama odlučuju i uče o životu iz vlastitih iskustava, naglašava psihologinja Muratović.

I psihologinja Senija Tahirović smatra da je krajnje vrijeme da se djeca vrate u klupe jer škola nije mjesto samo za učenje, nego za psihosocijalni razvoj.

Prije svega, djeca trebaju razumjeti značaj svojih obaveza i učenja, a sada teže savladavaju zahtjevnije predmete jer je i podučavanje pojednostavljeno, ne druže se, i sve to vodi ka usporenom razvoju njihovih komunikacijskih vještina i sporijem rješavanju problema. Čini mi se da im to postaje sasvim prihvatljivo, da nemaju potrebu da se druže i komuniciraju, da provode vrijeme zajedno, mišljenja je Senija Tahirović.

Važno je da se struka sluša kada se donose epidemiološke mjere, ali mislim da je dovoljno da u učionicama bude manji broj djece, da je odmor skraćen i da nose maske, ako treba i na času, dodaje ona.

Ministrica Hota-Muminović kaže kako je povratak u učionice goruće pitanje i veliki izazov, koji zahtjeva stalnu budnost donosilaca odluka, ali i svih aktera, profesionalaca u obrazovanju, pa i roditelja.

Škola je oduvijek mjesto gdje se susreću i ispunjavaju mnoge potrebe djece. Ne znam šta rade drugi kantoni, ali Kanton Sarajevo ima svoje specifičnosti i treba ih biti svjestan i poštovati. Naredbe i preporuke su tu da ih poštujemo, a ako ćemo ih propitivati, to mora biti uz punu odgovornost. Jedno je imati stavove i mišljenja, a drugo je odlučivati i snositi odgovornost za posljedice koje odluke proizvedu. Znam da je svima teško, ali mi smo i dalje u krizi, u pandemiji. Sve se ovo dešava zato što su ugroženi ljudski životi. Poznavala sam mnogo ljudi, različitih generacija, koji su nas u godini iza nas napustili. COVID-19 nije bezazlena bolest. Iza tih ljudi ostale su njihove porodice i prijatelji, navodi ministrica Hota-Muminović. Podsjeća da je Ministarstvo u januaru najavilo postepenu normalizaciju nastavnog procesa, ali je vrlo važno ispravno pristupiti dinamici vraćanja đaka u školske klupe.

Završen je zimski raspust, a broj novozaraženih već krajem januara bio je u porastu, te se očekivao daljnji rast, što se i desilo. Šta mislite – da smo mi vratili predmetnu nastavu u škole od prvog dana drugog polugodišta, a svjedočimo progresiji broja zaraženih – šta bi bio prvi zaključak? Pa, bio bi da je povratak u školske klupe jedan, a možda i jedini uzrok rasta broja novozaraženih. Ovako s pravom možemo nastaviti planirati povratak još đaka u školske klupe. Naravno, i dalje naglašavam, to su ozbiljne odluke, a pandemija ima svoja pravila igre. Ponekad ih možemo nadmudriti, ali uglavnom moramo igrati po pravilima, kaže Naida Hota-Muminović i naglašava da je imala sastanke s članovima kriznih štabova Kantona Sarajevo i Federacije BiH.

Ja gledam da posao uradim po pravilima struke, po zahtjevima vremena i shodno okolnostima, te u okviru propisanih naredbi i preporuka, kaže ministrica.

U Ministarstvu ne znaju koliko je zaražene djece u kantonima gdje se nastava odvija redovno ili u RS-u, kao ni u Kantonu Sarajevo među djecom koja nastavu pohađaju u učionici.

Mi ne radimo, niti znamo raditi takve epidemiološke analize. Dobijamo dnevni bilten Zavoda za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, koji se objavljuje na internet-stranici Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo. Ponedjeljkom Zavod izrađuje sedmični bilten, gdje postoji pregled oboljelih po dobi. Zaista se ne bih kao ministrica za odgoj i obrazovanje upuštala u ovakva pitanja. To bi stvarno bilo neodgovorno s moje strane, kaže Hota-Muminović.

Marina Kavaz-Siručić smatra kako donosioci odluka stavom da ne mogu preuzeti odgovornost za pretvaranje škola u klastere prećutkuju odgovornost za pad kvaliteta obrazovanja, asocijalizaciju, povećanu anksioznost i deformitete lokomotoričkog sistema djece uzrokovane dugotrajnim neodržavanjem redovne nastave.

Online nastava u ogromnom broju škola nije nastava jer je riječ o učenju na daljinu koje se sastoji od prosljeđivanja preobimnih, situaciji i trajanju časova neprilagođenih nastavnih materijala, uz očekivanja da ih djeca najvećim dijelom usvoje samostalno. Masovniji kontakt djece obustavom nastave u učionicama nije ni spriječen ni minimiziran. Ona idu na treninge, sastaju se u kućama, na ulici, u parkovima, kinima, kafićima i na svim ostalim mjestima društvenog okupljanja, čak i u većem obimu, kompenzirajući time odsustvo socijalizacije koju inače dobijaju u školi. Roditelji su već skoro godinu svojoj djeci i nastavnici, jer predmetna nastava nije sistemski uređena i prilagođena izvođenju izvan učionica, za šta se kompenzacija očekuje upravo od roditelja, kaže Marina Kavaz-Siručić i zaključuje da se u stavu zdravlje je najpreče pod zdravljem podrazumijeva samo odsustvo infekcije, a ne i mentalno i fizičko zdravlje djece koja su primorana na korjenito izmijenjen i neprilagođen način školovanja.

Najnovije

U njihovim cipelama

Eksperimenti u razrednoj nastavi

Edina Međić

Svjetski dan osoba s Daunovim sindromom

Za mene su ovakvi ljudi poklon

Maksuda Muratović

U njihovim cipelama

Škola mišljenja i linija slaganja

Edina Međić

Instruktivna nastava

Pomoć djeci ili izraz nepovjerenja

Maksuda Muratović

Nastavničke dileme

Nezainteresovanost đaka za takmičenja

Amna Dervišagić