Nova čitanja

Zašto je propao Step by Step metod rada

Pobijedila je konzervativna struja u obrazovanju i strah od novog, ali i više posla

Ismeta Kulenović

31.08.2021

Dok traje rasprava o novim kurikulumima u Kantonu Sarajevo, prisjećamo se metodologije Step by Step, čiji elementi se naziru u predloženim rješenjima.

Ilustracija: Dzelaluddin / Shutterstock.com

Iako Step by Step, metodologija rada s djecom u vrtićima i nižim razredima osnovnih škola koju je u Bosnu i Hercegovinu donio ili uveo Centar za obrazovne inicijative Step by Step pod pokroviteljstvom Otvorenog društva, zvanično više ne postoji kao način rada, mnogi učitelji i učiteljice koriste znanja i iskustva stečena tokom obuka u okviru priprema za primjenu tog programa. Step by Step je imao mnogo prednosti u odnosu na klasični pristup podučavanju koji koristimo u školama, ali ga više ne primjenjujemo, iako niko nikada nije uporedio znanje i vještine učenika stečene u radu tom metodologijom i one kod uobičajenog načina rada u školi.

U razredima koji su radili po ovoj metodologiji nastava se odvijala samo u prvoj smjeni, bez zvona. Radili smo četiri i po sata dnevno, što je više nego u standardnim razredima. Dan je počinjao jutarnjim sastankom na kojem su djeca mogla pokazati svoju individualnost i posebna znanja ili vještine i ispričati nešto o sebi, ali su imala i pravo da, ukoliko se ne osjećaju dobro, odu u neki mirni dio učionice i budu sama. Tako i ona lakše bolesna nisu izostajala. Na jutarnjem sastanku počinjali smo nastavnu jedinicu i saznavali sve što je ključno za tu nju metodom razgovora demonstracije, a poslije tu temu/nastavnu jedinicu razrađivali kroz centre. U centrima su djeca sjedila u grupama po pet/šest đaka okrenutih jedni drugima, pa se za jednim stolom pisalo i čitalo, za drugim crtalo, za trećim gradilo, za četvrtim rješavali matematički problemi, i sve sa određenim zadacima na temu. Na taj način se znanje produbljivalo i proširivalo, a djeca su mogla da, kada završe zadatak u jednom centru, pređu u drugi centar. Mogla su bez pitanja ustati i šetati po učionici od centra do centra i vidjeti šta drugi đaci rade ili otići u toalet, pod uslovom da ne uznemiravaju druge. Ovakav odnos od izuzetne je važnosti za šestogodišnje dijete koje nerijetko u školu dolazi s predrasudama i puno straha od nepoznatog jer su, ruku na srce, mnogi roditelji plašili djecu školom riječima sad će tebe u školi srediti i slično. Vrlo je važno da se dijete u novoj sredini zbog komunikacije sa učiteljicama i vršnjacima osjeća slobodnim. Dijete oslobođeno straha je opuštenije, spontanije.

Bez obzira na novu metodologiju, nastavni program je bio isti kao i za druge razrede i imao je iste ciljeve i zadatke – naučiti čitanje, pisanje, računanje, naučiti osnovne pojmove o okolini (priroda i društvo), utvrđivati i provjeravati nivoe usvojenosti nastavnih sadržaja. Đaci su na ovaj način učili saradnju u postizanju jednog cilja, čime se od najranijih dana njegovao timski rad; uviđali su šta mogu, a šta ne mogu i sticali realnu sliku o sebi u odnosu na druge. Osim toga, ova metodologija razvija i podstiče kreativnost, maštovitost i samoinicijativnost, djeca uče kako da samostalno rješavaju probleme, uče kritičkom promišljanju, toleranciji i uvažavanju drugačijeg rješavanja problema i dolaženja do cilja. Jednostavno – aktivna su u procesu učenja. Kako su učenice prelazile u naredni razred, metodologija se prilagođavala nastavnim sadržajima koji su obavezujući. Najveći izazov u radu po ovoj metodologiji bio je postići rezultate u učenju, odnosno utvrditi ishode. Učenici su sticali mnogo opšteg znanja, ali sadržaje iz Nastavnog plana i programa trebalo je naučiti i primijeniti stečeno znanje prilikom provjere usvojenosti gradiva. U ovakvim situacijama napuštala se metodologija i koristile su se oprobane metode rada, a u starijim razredima razredne nastave učitelji su mogli da uklope programirano i problemsko učenje, čime đaci stiču funkcionalno znanje.

Ovakav način rada bio je mnogo zahtjevniji za nastavnice – nastavne sadržaje smo vrlo pažljivo planirale, povezujući ih tako da se tematska cjelina prožima kroz sve predmete, gdje god je to moguće... Ali su nastavnice mogle da rade zajedno, da zajedno pripremaju materijale za časove, da pozovu roditelje u pomoć...

Roditelji su u ovom načinu rada dobili novu ulogu u školi. To više nije bila samo saradnja, već partnerstvo u nastavnom procesu u odgoju i obrazovanju djece.

Roditeljima su se nudile različite teme i obuke, ali su i oni mogli predlagati i davati svoje ideje za teme koje ih zanimaju za naše radionice. Planirali smo i realizirali radionice za djecu i roditelje zajedno. Evo jedna anegdota iz tog početnog perioda. Jednom je učiteljica poslala poziv roditeljima da dođu na radionicu. Došli su u zakazano vrijeme noseći sa sobom alatke, bušilice, pile, čekiće. Ušli su u razred gdje se održavao skup i odmah s vrata pitali učiteljicu: Šta treba raditi, šta treba popraviti? Svi su se trudili da daju doprinos da svima bude bolje u učenju – djeci, roditeljima i prosvjetnim radnicama. Bilo je nekog izazova u toj inovaciji, slobodi ponašanja i predlaganja, ali i upotrebi mašte u svakom danu i novoj nastavnoj jedinici. Cijeli taj novi pristup je te prve godine bilo vrijeme motiviranosti i učenika i učitelja, a i roditelja, i pritom su roditelji mogli steći pravu sliku o svom djetetu.

U radu s učiteljima bili su angažovani asistenti, što je učiteljima umnogome olakšavalo rad. To su uglavnom bili studenti završnih godina ili učitelji s biroa koji su tako dobili priliku da uče rad sa djecom neposredno u nastavi. Te prve godine smo svi imali novčanu nadoknadu za svoj rad, što je također bio dobar motiv, a rezultati tog načina rada bili su odlični, bar iz mog iskustva i mojih kolegica i praćenjem te djece kroz kasnije školovanje.

Druge godine su se u rad po ovoj metodologiji uključile još neke gradske škole, projekat se kasnije širio i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, učiteljice su imale stalne edukacije i seminare, dobivali smo priručnike i potrebnu literaturu za rad, a uporedo je trajala obuka nastavnika za certificirane trenere koju je pohađalo sve više nastavnika željnih rada i inovacija, sve pod pokroviteljstvom Centra za obrazovanje.

Centar je imao saradnju s Ministarstvom obrazovanja, Prosvjetno-pedagoškim zavodom i Pedagoškim fakultetom, ali mislim da nije imao i punu i stvarnu podršku, već samo deklarativnu- Oni su pasivno gledali i čekali da vide kuda to ide, šta će se dogoditi u školi koja primjenjuje novu metodologiju koja razbija tradicionalni način rada. S Pedagoškog fakulteta su kritikovali određene segmente metodologije ne nudeći prijedlog izmjena ili način da se ispravi to što nije bilo dobro. Bili su zbunjeni i skeptični prema školi u kojoj djeca u krugu sjede na tepihu, gdje neki učenik može da se odvoji i legne na jastuk da čita ili razgleda slikovnicu, a nastavnici kojima se sve to nije sviđalo postavljali su pitanja: kakva je to škola u kojoj se ne radi na zvono, u kojoj đaci mogu slobodno izaći iz učionice, ako imaju potrebu za toaletom, bez pitanja i skretanja pažnje na sebe... Polako je među učiteljima došlo do podjela – jedni su podržavali ovakav način rada i oduševljeno pričali svoja iskustva i uspjehe, a drugi su ga omalovažavali, nalazili mane, kritikovali kvalitet znanja učenika... Konzervativna struja u prosvjeti tu metodologiju smatrala je neozbiljnom, neobavezujućom, jer nije imala klasičnu strogoću, red, rad i disciplinu, te se pojavila teza da učenici takvim radom ne mogu usvojiti nikakvo znanje. Širile su se glasine kako se ova metodologija primjenjuje u Americi isključivo u radu s migrantima i doseljenicima koji dobivaju samo minimalna znanja, tek toliko da se opismene. Protivnici su bili sve glasniji, ističući samo nedostatke koji su se prvenstveno odnosili na liberalni pristup, izostanak kazne i prisile kao u tradicionalnoj školi. U ovom segmentu svakako je nedostajala pomoć Ministarstva za obrazovanje i Prosvjetno-pedagoškog zavoda, koji bi testovima i ispitima egzaktno utvrdili koliko su djeca zaista naučila i stekla novog gradiva po novoj metodi, u odnosu na klasičnu nastavu. Na osnovu ovoga dalo bi se zaključiti da nijedna reforma koja nudi nova rješenja neće biti provedena, te da ćemo se stalno vraćati klasičnom načinu podučavanja. Međutim, to je samo dojam. Od uvođenja metodologije Step by Step bilo je mnogo pokušaja uvođenja reformi koje nisu propale, već su se zadržale i nadograđivane su, prilagođavane... Primjer jedne takve reforme je inkluzija u obrazovanju, koja se iz godine u godinu razvija i unapređuje, svjedoci smo toga.

Odgovorno tvrdim da se reforme ne treba plašiti, ali za ozbiljnu provedbu potrebno je da se pripreme svi – država, ministarstva, pedagoški zavodi, razne organizacije koje pružaju podršku, ali i prosvjetne radnice koje treba educirati, pripremiti i pomoći im. Čvrsto vjerujem u novu generaciju prosvjetara koji su, po mom iskustvu, vrlo kompetentni i uvijek spremni za nove izazove.

Osnovni nedostatak metodologije Step by Step u osnovnim školama je taj što se činila neobavezujućom u odnosu na nastavne sadržaje koje učitelj mora realizovati, a učenik naučiti. Činilo se da djeca ne uče ništa, nego se igraju. To se moglo dešavati samo kod neiskusnih učitelja koji su primjenjivali ovu metodologiju nevješto i u centre rada uključivali nastavne sadržaje bez mogućnosti provjere kako su učenice usvojile zadate nastavne sadržaje. Iskusni učitelji su vrlo brzo shvatili da ovu metodologiju ne mogu primjenjivati u cijelosti, te su koristili i druge metode. Mnogima je bilo teško i zahtjevno realizirati određenu nastavnu jedinicu po zahtjevima metodologije u trećem i četvrtom razredu, kada je trebalo da se nauče i usvoje malo kompleksniji sadržaji. Nije se mogao odbaciti ni frontalni oblik rada u određenim situacijama koje su zahtijevale takav rad (obrada slova, pisanje čitanje). Učitelji su sami uzimali iz metodologije što im je prihvatljivo, a odbacivali i mijenjali što nije moglo da se primijeni. No, Step by Step pokazuje koliko je značajno i kakav je učitelj, koliko je široko obrazovan, odgojen, kreativan, koliko je otvoren za učenje u svom radnom vijeku, koliko je spreman da uči.

Prema mojim saznanjima, nije vršeno nikakvo testiranje znanja đaka i poređenje sa znanjem učenika u kontrolnim razredima koji nisu primjenjivali metodologiju. Ako je vršeno testiranje, ti rezultati nisu publikovani. Uostalom, ovo je samo metodologija, način rada, a Nastavni plan i program bio je isti kao za druge i obavezujući i za učitelje koji su primjenjivali ovu metodu. U svakom slučaju – mi koji smo radili primjenjujući tu novu metodologiju imamo pozitivna iskustva (prateći napredak i rezultate naših učenika u daljem školovanju). Na kraju svake školske godine u kojoj smo primjenjivali metodu Step by Step đaci su imali dobre rezultate u učenju, pokazali su široko znanje (i više od onoga što se od njih tražilo) jer smo ih učili da istražuju, da pripremaju prezentacije na određene teme. Na školskim aktivima su nastavnici hvalili učenike ocjenjujući da posjeduju puno znanja, da se trude da iznalaze rješenja, ali su se neki i žalili da su preslobodni, te stalno zapitkuju.

No, iz razgovora s kolegicama i kolegama znam da i danas primjenjuju određene segmente te metodologije, koriste različite tehnike rada koje su usvojile na seminarima i ne mogu se tek tako vratiti na predavačku nastavu. Neke tehnike učenja iz metodologije danas primjenjuju i nastavnici predmetne nastave koji rade sa starijim učenicima od šestog do devetog razreda, a unazad nekoliko godina i određeni profesori s fakulteta pokazuju interes i u radu sa studentima primjenjuju tehnike rada koje su imali prilike vidjeti u školama.

Mislim da je danas metodologija Step by Step nestala sama od sebe jer je bilo neophodno nadograditi je i ukloniti njene nedostatke. A tu je i izostanak podrške ministarstva i stručnih službi zbog stava pojedinaca da je ta metodologija igra, a ne ozbiljno učenje, a možda i zbog toga što se pojavila zakonska odredba o obaveznoj predškolskoj godini u vrtićima prije polaska u školu, pa su djeca u školu dolazila spremnija za obaveze i izazove koji ih čekaju.

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija

Povodom Dana učitelja i učiteljica

Moja čestitka

Edina Međić

Filmovi u nastavi

Opće obrazovanje i kultura spavaju s ribama

Mirza Herco

Dossierr Vax Populi

Egon Muljica fon Alchak

Izvještaj žirija

Rezultati konkursa za Nagradu Šukrija Pandžo 2021.

Školegijum redakcija