Naravno, porodice koje inače ne bi znale kud s djecom u radno vrijeme, nemaju pojma o kakvoj je krizi riječ. Ni one druge porodice, sa sunčane strane ulice, koje djeci mogu priuštiti privatnu poduku i tri zdrava obroka između doručka, ručka i večere, ne vide tu krizu. Ni političari, kojima je svaka kriza, pa i u obrazovanju, smisao karijere. Ni nastavnici, čija je radna kriza deviza: ne mogu me toliko malo platiti koliko puno mogu ne raditi. 

Realno, šta je ta, odakle je ta, da prostiš, kriza obrazovanja? 

Loši udžbenici? Pa šta? Zašto postoji internet? 

Dosadni časovi? Pa šta? Zato su influenseri zabavni. 

Apatični nastavnici? Pa šta? Zato su roditelji nafurani. 

Buling? Pa šta? Postaviće se kamere u dvorište, toalete, hodnike, svlačionice... 

Seminari i stručna usavršavanja su dno. Pa šta? Zato su konferencije i podkasti vrh. 

Đaci ne čitaju knjige! Pa šta? Jedan mobitel govori više od hiljadu knjiga!

Realno, kriza je proizvod histeričnog NGO sektora. Da nije izmislio krizu, ko bi facilitirao reformu? Ako ima krize u obrazovanju, to je samo tamo gdje škola želi naučiti djecu kako da sretno žive. Poenta je u tome da ih treba obučiti kako da spretno prežive. 

Kriza bi bila da su ljudi koji odlučuju o obrazovanju obrazovani, umjesto što su, hvala bogu, snalažljivi. 

Eto, nema boljeg dana od Međunarodnog dana obrazovanja da se na pitanje zašto je obrazovanje u krizi odgovori kontrapitanjem: Koje obrazovanje?