Dragi dnevniče,
poprilično je kasno, kazaljke su se davno poklopile. Mislim da si navikao da pišem u poznim satima. Nisam umjetnik pa da kažem da tada imam najveću inspiraciju, već samo je količina obaveza tokom jednog dana zaista velika da bih našla vremena pisati dnevnik. Možda je to tužno i nije za pohvalu, ali živim(o) izuzetno brzim tempom života. Svi negdje žurimo i sve nam je preče od nas samih. Kao da na kraju dana neko misli o nama, ostajemo sami sa sobom..I svojim dnevnikom, kao ja trenutno.
Škola je danas bila poprilično naporna, 7 časova, od toga dva testa. Uskoro se bliži kraj i moja matura, pa ću se potruditi da iskoristim ostatak škole da poboljšam svoj prosjek. Moram upisati državni fakultet, a ako ne budem imala dobre ocjene, mogu zaboraviti na to. Profesorica nam je poslala prijavu za pripremnu nastavu za prijemni, upravo sam se prijavila. U tri mjeseca, moram odabrati i upisati fakultet, uraditi maturski rad, odabrati haljinu za maturu, zadržati dobar prosjek. Bit će to zanimljiv period.
Mama još uvijek nije naučila koristiti mobilno bankarstvo niti mu vjeruje, pa sam svratila do pošte i platila račune. Kako mami da objasnim da joj niko neće uzeti sve pare sa računa ako upiše isti da bi nešto online platila?! Slična je situacija i sa društvenim mrežama. Jučer je objavila moju sliku kad sam upisala osnovnu školu. Mama! Grozan outfit, naravno da sam izbrisala objavu. Ali, ima i gorih stvari od objave iz djetinjstva na maminom profilu, kao na primjer vozački ispit. Prošlo je 6 mjeseci od mog 18. rođendana, a uspjela sam dva puta pasti vozački ispit. Pa svi moji vršnjaci već voze automobil, a ja nemam ni vozačke. Da bar ne moram polagati taj vozački. Uostalom, šta fali sarajevskim tramvajima? Još su i novi. Bilo bi mnogo pametnija da sam novac koji sam uložila u polaganje vozačkog ispita uložila u novi iPhone. Kako je moćan iPhone 16! Mada, ne mogu reći da je i ovaj moj loš, funkcioniše sasvim okej. Razmislit ću još o toj opciji, treba pametno trošiti novac. Ali, priznajem da mi to nekad i ne polazi za rukom. Ona jeans jakna je toliko lijepa da sam je morala kupiti, iako mi je otac rekao da imam sličnu i da mi ne treba. Hahah, otac i nije najbolji savjetnik za modu. Pa on ne razlikuje rozu i crvenu boju, a ne nijanse plave. Nisam se mnogo nasekirala zbog njegove kritike na račun jakne koje je nevjerovatna. Nisam znala, ali prijateljica mi je rekla da jedna blogerka ima potpuno istu. Valjda to znači da imam dobar ukus. To je ista ona blogerka koja je uvijek vrhunski našminkana i u zavidnoj fizičkoj formi. Treniram više od godinu dana, ali nisam uopšte u formi, a ne da mi neko zavidi na istoj.
Moj otac nema nekog ukusa za modu, ali je u kasnim godinama postao odličan informatičar. Radi posla, trebao je naučiti programirati kako bi učestvovao na određenim naučnim skupovima. Nakon radnog vremena, išao je na kurs u jednu privatnu školu. Vikendima je obično učio, znala sam mu pomoći u tome. Napokon je danas završio sve obuke, pa se može maksimalno posvetiti poslu.
Ja sam isto prilično dobra u IT-u. To je budućnost! Iako je književnost moja velika ljubav, kako ću se zaposliti nakon tog fakulteta?! A i lakše je napisati 500 linija koda, nego pročitati toliko knjiga. Uostalom, knjige mogu čitati i pored fakulteta, kao što je jedna IT poduzetnica rekla. Pratim rad te poduzetnice, super je. Rekla je da moramo raditi mnogo više nego njena generacija jer nam prijeti umjetna inteligencija. Da li će nas zamijeniti ti roboti? Pa i njih neko treba napraviti i programirati, zar ne?
Ups, već je 2h poslije ponoći. Sve u svemu, sretna sam u ovom periodu…Ili nisam? Sada, čitam sve ovo što sam napisala, uopšte ne pišem o onom što me čini sretnom. Serviraju nam se lažne vrijednost. Danas je cool je biti sretan, iako nisi. Materijalne stvari postale su mjerilo ljudske vrijednosti. A, rekla bih da je najveća laž koju smo prihvatili jeste da ima vremena da radimo ono što volimo, da živimo. Na kraju dana, sve ono što volimo ostavljamo za sutra. Iako sam mlada i tek sam zagrabila po površini svijeta odraslih, plašim se da živim u vremenu lažnih vrijednosti, ili je cijeli ovaj svijet laž? Kao djevojčica mislila sam da je laž kada me boli stomak pa ne odem u školu. Danas bih bila mnogo sretna da je to jedina laž koja me okružuje. Nekad se zaista zapitam zašto ne bit' običan, voljet' male stvari, zašto svako mora biti glavni. Šta to lijepo ima obraz zakrpljen sa flekom i zašto sa tugom gledam za čovjekom?