Oh! Ne mogu da vjerujem da su me cijelo ovo vrijeme lagali. Ne razumijem. Zašto i dalje držim olovku i uporno pišem?! Boli me glava. Kasno je , a još se morim razmišljanjem. Kada će prestati?! Jedino se mogu osloniti na nastavnika koji se trudi, a ne samo on, nego svi da me nauče korak po korak o životu. Shvatio sam da nemam prijatelja oslonivši se na djecu. To nisu samo djeca. Zapravo..., to su razumni ljudi uključujući i mene kao dijete. Mislio sam da sam se zaljubljen u jednu crvenokosu djevojku, ali to sam samo duboko glavom udario. Htio sam se sprijateljiti s njom, ali slagali su me da je već pronašla par. Morati ću sam kroz život, pa makar bio put tame, da se borim i ostvarimo svoje snove. Uprkos koliko mi prijetili i bili možda čak i ljubomorni, nastavit ću još jače. Što mogu, osim da se trudim. Pokušat ću da budem bolji od ostalih. Vjerujem u sebe. Kada bih pričao o životu i o sebi, pomenuo bih da sam usvojen. Imam dvije mlađe polusestre. Ljubazne su prema svakome i njima mogu vjerovati. Mislio sam, ali zavarao sam se da se majčinska ljubav ne može ničime zamjeniti. Niko ne zna šta proživljavam i niko ne zna moju tajnu stranu. Niko ne zna da noćima ne spavam, pa čak iako zaspim da imam noćne more, da sanjam majku i oca. Kao zovu me, a ruka im bijela. Lice im vedro, a oči uplakane od radosti što me vide. Ja se vraćam iz škole i nosim torbu. Idem im u susret, a oni nestanu poput magle u zoru pa se razvedri nebo. Onda se probudim i shvatim da ih nema i da nije još svanulo jutro. Otac mi je poginuo braneći domovinu, a majka se razboljela i eto..., mlada ode u crnilo. Život me naučio da ne mogu svakome vjerovati. Slažem se da je istina. Je li ja nisam dovoljno proživio i propatio ovo malo svoga života ili da to nazovemo bar dijelom života? Iako su me usvojili ne mogu, ali zaista ih ne mogu smatrati svojim roditeljima. Oni su za mene "stranci". Taj čovjek, gospodin što ga zovem, opet nekako polubabo, možda što sam ja stariji, nako, od dragosti, uputi mi po koju riječ od te neke zafrkancije. Smatraju me sinom. Iako tu samo živim, opet je sve na "meni". Radim kao "hamal", ako se smijem tako izraziti. Imaju oni dosta stoke koju ja vodim na ispašu. Prije par dana me i konj udario. Zamlatio me nogom dok sam mu prilazio da ga odvežem. Navečer, glava mi puca. U ovim nekim danima preskačem večeru jer pišem roman o ljubavi siromaha i klasične, plavokose djevojke na prvi pogled. Možda će ga neko čitati, nekad, ako bude znao da sam postojao. Recimo, da vjerujem u sebe da ću postati poznat. I moram vjerovati. Polažem nadu u sebe. Svi koji me mrze i izostavljaju su me pozvali kod sebe. Te noći je bila proslava godine. Inače se održavala u školskom hodniku. Bio je to jedan, mnogo širi prostor od one, obične učionice. Bili su timovi i oni, koji me provociraju i toliko mrze iz dana u dan, pozvali su me da se pridružim toj večeri i njihovom timu, a ja naivan pristao. Čitavo veče su me samo ismijavali i gledali korist od mene. Izrugivali su me i pričali razne laži da bih mogao napraviti film o tome, da bih mogao napisati cijeli roman o tome. Mislim da bi roman bio najprodavaniji. Ubrzo bih postao poznat. Išao bih kroz čelične zidove. Pišem svoj dnevnik. Možda on može biti nešto kao roman? Napisao bih i drugi roman. Zašto ja ovo sve pišem? Je li vrijedi pisati svoje patnje i snove? Ko će ovo čitati?! Iako bude čitao, hoće li dobiti inspiraciju , kao što sam ja dobio kada sam po prvi put pročitao toliko obojeni roman? I to ne samo roman. Bio je obojen riječima i dosta slikovit. Moram priznati da je bio i tužan u nekim dijelovima, ali se radilo o borbi i uspjehu. Bit će dobro ako napišem makar jedan roman. Sanjam da postanem poznat i vjerujem u sebe. Od roditelja imam samo sliku. Čuvam je i držim na stolu. Navečer upalim lampu. Sjednem za stol, uzmem pero jedno meni omiljeno, i pišem, pišem roman. Sjedim i pišem tako umotan ili bolje reći ogrnut u ćebe od jagnjeće kože, pa kad pogledam u sliku i sjetim se roditelja, gorko zaplačem. Doslovno se gušim u suzama. Ni hladno mi više ne bude. Oh..., koliko mi samo nedostaju. Koliko bih želio da ih vidim. Pa neka i kiša pada po meni. Nikome ne želim da pričam o ovome. Niko me ne razumije. Shvatam..., nit dijelim s kim o sebi, šta mi se događa, ali mislim, kad malo bolje razmislim, da nisam u pravu. Lažu me i izostavljaju, ali da me niko ne prihvata i da me "svi" lažu..., eh, daleko sam otišao. Znam da čeznem za roditeljima, ali moram malo i ja njima popustiti. Moram i ja malo zbijati šale, da se uklopim s njima pa će mi biti bolje. Imati ću društvo, kome da se obratim, a ne ovako. Osjećat ću toplinu. Možda ću čak imati i prijatelja. Bit će mi dobro. Pomagat ću im ako zatreba. Okrenut ćemo i po koju šalu. Malo ćemo i lagati, ali ne pretjerano. Umjereno. Ma imam i ja priliku za život. Ma imam i ja pravo da budem sretan. Hajde da okrenem novi list. Pa da napokon uživam u svakom trenutku života. Sada vas sigurno zanima moj novi život. Reći ću da je tekao onako kako sam ga i zamislio. Bio sam toliko povezan da su me i po mraku zvali da se pridružim. To se sve događalo dok nije došao totalni preokret. Nije mi preokret promijenio moj "društveni život", ali jeste moj stvarni život koji živim svaki dan. Budući da svoje "strance", ne smatram roditeljima to je itekako utjecalo na njih. Porano sam ustao i krenuo u školu jer sam znao da me čeka društvo. Pronašao sam prijatelja, a to je Hamid. Hamid je bio iz bogatije porodice. Nosio je naočale i dosta je bio potanak. Imao je svoja prava i stalno je izmišljao pravila. Nisam se ljutio jer i to je od prijatelja. Zubi su mu bili krivi, ali što više bio je zanimljiv. Kada se završio i posljednji čas krenuo sam kući. Dogovorio sam se s društvom da ćemo igrati fudbal u timovima. Koji tim pobjedi proslavlja, a ovi koji su dobili poraz, nas časte. Na ulasku u kuću zatekao sam svoga poluoca kako leži bolestan. Majka je plakala, ali to je sve bio mamac. Po prvi put sam ih nazvao roditeljima, dok ih jednu noć nisam pratio. Šunjao sam se i između otoka i vrata je bio samo jedan mali razmak kroz koji sam virio.Otkrio sam njihov plan. Plan im je bio da me se riješe. Posve sam bio normalan. Sutradan je bilo isto. Pozvao me je da sjednem pokraj njega. Ja sjedoh, a on mi reče da ću se morati boriti. Nisam shvatio što je s time htio kazati, ali za tu "borbu" sam bio spreman. Nekoliko dana kasnije sam dobio nagradu za najbolji odlomak moje priče. Nagrada je bila novčana. Skupljao sam novac i nisam ga trošio. Skupio sam baš za jedan mali stan koji sam mogao sebi priuštiti. Za dvije sedmice sam se odlučio da ću ga kupiti. Stan je bio namješten, što mi je olakšalo situaciju. Uselio sam se u taj stan. Naravno imao sam posao. Posao je bio dobro plaćen. Oni me nisu čak ni tražili. Mislili su o svemu kao što je da sam mrtav. U meni se budio novi život. Bio sam najzadovoljniji na svijetu. Jedne večeri sam pogledao u nebo i prisjetio se kada sam razmišljao da postanem naučnik. Te noći sam shvatio da trebam da znam koliko vrijedim. Shvatio sam da me nisu ni smatrali sinom. To je bio njihov izgovor jer su gledali korist od mene. Kod njih sam čak bio i na veoma oskudnoj hrani koja se sastojala o dijela hljeba i sira. Moj vidik je bio još više širi. Važno je cijeniti sebe.
