Kako znaš da je ono što vidiš istina?
Kako znaš da tvoja ruka nije samo odraz u staklu, lomljiv i nestvaran, i da će ti sigurno uvijek pružiti podršku? Da riječi koje izgovaraš nisu tek odjeci koje ponavljaš, naučene fraze koje su ti drugi ostavili kao naslijeđe koje nikada nisi birao? Možda su sve one samo zamke, laži koje ne možemo dokučiti.
Možeš li ono što je stvarno, istinu, zapravo dotaknuti? Jer sve je napravljeno od riječi.
Tvoje ime? Riječ.
Tvoja prošlost? Riječi koje su ti ponavljali drugi, ili sam sebi, dok ih nisi prihvatio kao istinu.
Tvoja priča? Riječi koje su ti drugi povjerili o tebi.
A sada, dopusti meni da ti ispričam jednu drugu priču:
Na rubu obale beskonačnosti, na prelazu između obmane i istine, živio je čovjek koji je imao viziju, koji je želio znati.
Nosio je uz sebe svijet satkan od snova i mastila, od nada i laži. Govorili su mu da su riječi istina, stoga ih je pažljivo skupljao, slagao, zapisivao. Rekli su mu da su takve rečenice stubovi svijeta, da se pomoću njih može izgraditi nešto nalik sigurnosti. A onda je osjetio njihovu težinu, koja je zapravo njihova nepostojanost. Mijenjale su se. Lomile pod teretom onoga što je ostalo vječno neizgovoreno; nekada iz straha, nekada iz koristi. Kad bi ih izgovorio, i njihov odijek bi se mijenjao, kao da su se okrenule protiv njega. Iz istih rečenica izrastali su suprotni odgovori od pitanja koja su postavljala.
U toj iluziji stvarnosti, pitao se: kada riječi prestaju da budu istina, čak i ako su iskreno započele? Kada postaju zavjese koje prekrivaju ono što ne želimo vidjeti? Kada postaju brodovi napravljeni od papira, krhki, ali puni nade?
I šta se događa kada zaploviš na njima? Postojao je samo jedan način da sazna..
Pravio je brodove.
Od rečenica koje su obećale da će sve biti u redu.
Od obećanja koja su zvučala previše lijepo da bi bila istina.
Od istina koje su se lomile pod prstima čim bi ih dotakao, uvjerenja koja su se uvijala pod težinom onoga što su drugi željeli da vjeruje.
Svaki brod bio je bijel, netaknut, sklopljen pažljivo, savijen sa nadom.
I vjerovao je u njih.
Vjerovao je u riječi koje su mu rekli u školi i u kući: Uči, budi dobar, tako ćeš uspjeti.
Vjerovao je u priče iz udžbenika, u istinu koja ne može biti promijenjena, jer „jednostavno je tako“.
Vjerovao je u roditelje kada su rekli da će uvijek biti tu.
Vjerovao je u prijatelje kada su se zakleli da se nikada neće udaljiti.
Najbitnije, vjerovao je da će ga brod dovesti do surove, ali tražene, istine na drugoj strani obale.
Onda je zaplovio.
Na početku, voda je bila mirna. Površina poput stakla, odsjaj svijetlećeg neba u tamnoplavom prostranstvu. Povremeni vjetrovi milovali su njegova jedra od riječi. Ništa nije narušavalo mir plovidbe, mir istine. Osjećao je sigurnost, onu naivnu sigurnost koju čovjek ima kada još uvijek vjeruje u sve što mu je rečeno.
Istina, nažalost, nije poput mirnog mora.
Istina je ono što dolazi kad se udaljiš od obale. Ona dolazi strpljivo. Provlači se i kroz najsitnije pukotine, nikada ne odustaje. Nije kao oluja, ne udara napadno - ona šapuće. Šapuće vječno, dok se ne usudiš da slušaš.
Što je dublje plovio, to je tišina postajala glasnija. Nalazio se dovoljno daleko da više ne čuje glas onih koji su mu obećali sigurnost. Više nema učitelja koji će podvući tačan odgovor crvenom olovkom, niti ponuditi smjernice. Nema odgovora na pitanja između uredno otkucanih slova knjiga. Više nema poznatih ruku koje će nas zadržati u padu, nema ohrabrujućeg osmijeha.
A onda, kada je horizont bio već daleka linija između njega i svijeta koji je poznavao… približavala se oluja.
Prvo su došli valovi.
Ne odjednom, ne naglo, kao laži koje su se polako skupljale godinama, kao tihe sumnje koje si potiskivao. Kao pukotine koje su bile tu, ali si se pretvarao da ih ne vidiš. Vjetar kao da mu je donio sjećanja; prisjetio se prizora, osmijeha roditelja, ali sada vidi da njihove oči odaju umor koji nisu priznali. Čuje obećanje na vječnost, a zatim kako ono blijedi. Postavlja sebi pitanja, ali da li postoji tačan odgovor na svako?
Zatim su se pojavili glasovi bez slike, svi oni glasovi iz prošlosti.
„Budi jak.”
„Ne pokazuj slabost.”
„Sve će proći.”
„Ne razmišljaj previše.”
Međutim.. sada su zvučali drugačije, zvučali su šuplje. Zapitao se, da li mu to smeta? Ako laž spašava život, je li ona zločin? Ako čuva nečije srce, je li zaista loša? Ako lažeš sebe da bi izdržao još jedan dan, da li si slab, ili samo čovjek? Šta ako je laž štit? Da li bi bilo sigurnije ploviti brodom laži, čak i ako je to izdaja samog sebe? Ako nije uvijek laž neprijatelj, možda ga može sačuvati od mora koje mu prijeti, a možda ga ona prati sve ovo putovanje..
Šta je onda uopšte istina?
Kada je izgubio prijatelja, rekao je sebi da je ionako bilo vrijeme.
Kad se pogledao u ogledalo, vidjeo je neznanca, ali rekao sebi da je to samo umor.
Kad mu se prvi put slomilo srce, rekao je sebi da to nije bitno.
Talas za talasom udarao je u njegove papirne zidove. Riječi su upijale vodu, mastilo se razlivalo. Više nije mogao pročitati obećanja koja su ga držala na površini. Više nije znao u šta vjeruje, pa čak ni u ono što je smatrao vlastitom istinom… Može li se pogledati u ogledalo, bez maski, bez izgovora ili neispunjenih obećanja? Može li podnijeti sve istine skrivene iza godina vrijednih pažljivo složenih riječi? Ako može, ko je onda on?
U trenutku kada je brod počeo da tone brže, pogledao je u odraz na vodi.
I vidjeo je svoje lice.
Ali nije znao da li mu može vjerovati.
Zarobljen u vlastitom odrazu, posmatrajući more laži, jedna istina ipak je bila jasna.
Da su svi brodovi koje je ikada napravio potonuli. Da će svi brodovi koje napravi nastaviti da tonu.
Ne zbog kiše.
Ne zbog oluje niti vjetra.
Ne zbog drugih ljudi.
Već zbog njega samog.
Jer, govorio je sebi da je sretan, dok je znao da nije.
Obećavao je istinu, dok je u prvoj sjeni, van vida drugih, birao lakšu i ugodniju laž.
Jer je gradio brodove od riječi, umjesto od onoga što zaista jeste.
Dakle, razlog je bila laž. Najnježnija iluzija. Najopasniji otrov.
Učiš je rano. Kad ti kažu da je Djed Mraz stvaran. Kad ti kažu da su ljudi uvijek dobri, i da će istina uvijek izaći na vidjelo. Kad te poljube u čelo i kažu ti da će sve biti u redu, dok im u očima vidiš drugačije... Uz laži, na neki način, odrastaš, jer one su svugdje.
Reklame lažu. Indirektno ti govore da nisi potpun bez njihovog proizvoda. Da ne vrijediš dok ne obučeš njihovu kožu, dok ne prigrliš ono što ti prodaju kao identitet, da ćeš živjeti lakše uz njihov proizvod...
Ljudi, čak po prirodi, lažu. Kažu ti da znanje znači istinu, ali ne kažu da se istina mijenja u rukama onih koji je pišu.
Udžbenici lažu. Pišu priče o prošlosti, ali ne pišu o onima koji su iz njih izbrisani.
Prijatelji lažu. Kažu ti da su uz tebe, ali kad tad dođe dan odluka koje su jače od datih obećanja.
Roditelji lažu. Kažu da nemaju strahove, kažu da znaju odgovore. Kažu da će te zaštititi, iako znaju vrlo dobro da će doći vrijeme i nevolje pred kojima su i sami nemoćni.
Razumijemo li ovo, zapravo? Malo je suludo. Kako istinski povjerovati u nešto polovično jasno, ako nismo sami sposobni otkriti to? Je li istina univerzalna, ili se preoblikuje tumačenjem svijeta? Da li je to zaista naša istina, ako nam neko drugi mora ukazati na nju..
Vjerujem da ni sami ne shvatamo da smo taoci. Taoci svoga straha, taoci onoga što krijemo i onoga što nam je dano. Naučili smo živjeti tako zarobljeni, nazvali to svojim svijetom. Zapravo smo oklopljeni, obvijeni slojevima nestvarnog jer smo često mi oni koji se zavaravaju sami. Svaka laž, mala, velika, nebitno; svaka nas vodi niz spiralu iz koje eventualno izgubimo sposobnost za izlazak. Svaka se laž naslanja jedna na drugu, i ne želim ništa više nego pobjeći od njih. Ali, zar zanemariti strah od istine? One istine koja je dugo ostala skrivena. Zar je lako otkinuti se od neprestanog lažnog Sunca, jer jednom kada spoznamo istinu u nama, neće više biti mjesta za laži. Tada ostaje samo gromoglasna tišina, početak svega. Istina, kao i laž, prvo treba biti tražena u nama.
A ti, jesi li je potražio?
Koliko puta si rekao dobro sam, a nisi bio?
Koliko puta si rekao prebolio sam dok te još uvijek pekao trag prošlosti?
Koliko puta si izgovorio laž samo da ne bi morao izazvati istinu na sukob?
Pogledaj lice kojem ne znaš možeš li vjerovati. Ponekad se u potrazi za istinom upetljamo u još veće zablude, nesvjesno. Pogledaj brodove koje si napravio.
Potonuli su, zar ne?
Jer svi papirni brodovi potonu.
A šta je sa istinom?
Istina je ostala na obali, čekajući nekoga hrabrijeg da joj se vrati.
Možda si to ti.
Možda si i ti gradio svoje brodove od riječi, slažući ih pažljivo, misleći da će te držati na površini.
Možda si i ti vjerovao u bajke.
I možda ćeš tek na kraju shvatiti da je sve ovo što si upravo pročitao samo još jedan papirni brod.
Možda.
Ali možda i nije.