Ja sam najveći lažov kojeg ćete ikada upoznati. Ne kažem to s ponosom, nego zbog istine koja mi tu i tamo nedostaje. Kada si kažem da ću početi raditi, i ne bude tako. Kada sa smiješkom kažem prijatelju da sam dobro, iako nisam. Ja lažem, jer ponekad je lakše reći nešto što će drugim ušima pasati i biti miran – i ja, i on.
U počecima sam lagao s nekim razlogom, da se izvučem iz nekog konkretnog problema, a sada je to postala navika. Kao kada se ujutro moja ruka nađe na kutiji od cigareta, ispušim je i začuđeno se pogledam i pitam: “Kad ja nju ispuši?” Tako i prethodne dvije godine – laž je slatko more, lijepo za gledati, gorko za piti.
Nekada lažem sebe, a nekada druge. Pokušavam napraviti balans i rastojanje u vremenu. “Bit ćeš ti bolje. Naći ćeš prijatelja, a jednog dana i djevojku, ko zna.” Ali ja imam… Mislim, imao sam prijatelja. Ne čujemo se više. Evo, sada vam priznajem da, dok ovo pišem, osjećam se malo lakše, jer barem ovom komadu papira mogu reći kako se zapravo osjećam – tužno, ljuto, agresivno. Zašto? Ne znam ni ja.
Osoba koju sam smatrao prijateljem ustvari i nije takva, ali isto misli i druga strana. Pa ko je onda kriv? Kaže da nije ljut i da je sve u apsolutnom redu. Laže. Prije bismo se stalno družili, igrali košarke, igrice i jednostavno živjeli, a sada se ni ne vidimo.
Ne želim reći o kakvoj konkretnoj situaciji se radi. Aha, znači ja sam kriv? Nemam šta ni slagati. Možda jesam malo pogriješio, ali ne želim ni sebe toliko da krivim. Pa imam i ja dušu, pobogu. Znamo smisliti toliko puno rečenica, ali ne i reći šta se zapravo dešava. Drhtim. Teško je reći nešto što te pogađa.
“Oprosti mi, ne mogu.” Ali barem je nekad bilo lijepo. Ne mogu protiv sudbine, ali najradije bih svakom sve sasuo u lice:
,,Maide, ti si idiot kojeg nikad nisam vidio u svom životu. Čim si upoznao nove prijatelje, ja sam postao niko i ništa. E pa, kreten si neopisani, a ja sam još veći. Znači, umri, mrzim te.”
Oh, kakvo olakšanje. Još da mu to kažem u lice, da mu vidim onu majmunsku facu. Ali ne, ja ću opet biti popustljiv. I ja sam kreten što mu ne kažem što ga ide. Boga mi, ja lažem.
Ali ne bih nikad u prijateljstvu ili vezi. Ne sjećam se kada sam zadnji put lagao. Pokušavam da se sjetim… Ne sjećam se. A zar je to uopšte i važno? Ako sam slagao, slagao sam. Baš nekog zanima da li je to bila subota ili prošli petak?
Kada slažem, osjećam se superiorno. Volim gledati kada mi neko povjeruje u ono što mu govorim i mogu raditi s njim šta mi je volja. Ja njih zovem budalama, jer i jesu. Ko još kome vjeruje u današnjem vremenu, a da prvo ne vidi je li to ikako istina što mu se priča?
To je kao kad se zapošljavaš i poslodavac te pita, jesi li kažnjavan, i on kaže da nije i bude primljen na posao. Nezamislivo, zar ne? Treba ti potvrda iz policije, pa opštine ovjere, pa još samo potpis od predsjednika ne fali. Znači, danas živ stvor ne vjeruje nikom, majka sinu. Dođe iz škole, mama ga pita šta si dobio iz matematike? On kaže: ,,Dobio sam pet.” Nakon par minuta, mama zove učiteljicu, a on dobio pet, ali pet minus četiri. Pa zar da dalje uopšte nastavljam? Otac u oporuci jednom sinu ostavio komad zemlje, jednu omanju parcelu. Drugi brat se ne slaže s tim. Unatoč oporuci, traži ovjerenu oporuku od notara i tuži brata za pronevjeru, iako je sam svjestan da to nije istina. Zatim tuži vlastitog oca, mrtve kosti, jer kao nije bio sav svoj dok je pisao oporuku. Lažem, ali ne bih išao ovoliko daleko zbog običnog komada zemlje koji će nas zatrpati kada jednog dana napustimo ovaj svijet. Ja lažem nešto sitno zbog čega i nemam neke prijeke potrebe da se kajem. Opravdavam sam sebe, neće niko drugi, zar ne? Svi će reći: ,,Ne smiješ, ne valja ovo, ono.’’ A i oni sami lažu, pa nećeš ti meni soliti pamet. Ovako fin, ja fini, oni, i to je to. Jednom mi je komšinica udarila nekog čovjeka autom, malo dalje od ulice gdje je inače mali promet. Ja sam se slučajno zatekao tu, pješice, i vidio sudar. Znači, pukla ga je ko grom. Dok je telefonirala, došla je ubrzo i policija. Uvidi ona mene da sam ja tu, priđe mi i kaže: ,,Sine, de, dat ću ti dvjesta maraka, samo kaži da je ovaj išao na moju stranu ceste i da je tako desio se sudar.’’ I nisam to uradio. Bio sam dijete, bojao sam se policije i šta bi se moglo desiti, pa da završim u zatvoru kao moj striko. Da sam sad ove pameti, uzeo bih ja tih dvjesta maraka, a moja komšinica bi danas imala vozačku dozvolu. Trebali bi vi doći u moju školu, tačnije moj razred, pa da vidite profesionalne lažove. Vole više slagati nego kruha se najesti. Par djevojaka kasni na čas. Pita ih profesorica zašto kasnite. Odgovaraju: ,,Bila gužva u gradu, ili pozlilo kolegici, pa bile s njom na svježem vazduhu.’’ Povjerovao bih i ja, ali ovo je četvrti put. U zadnjoj klupi se prožimaju glasovi: ,,Vidi, glupače, nije ih zapisala u dnevnik. A da sam ja kasnila, sigurno bi me zapisala. Ovo nije fer.’’Profesorica, praveći se da nije ništa čula, lupka od stol vičući: ,,Hajmo, tišina, smirite se, djeco.’’ Čuje ona, čuje, ali neće da prizna da je djevojka u pravu. Započinje nova lekcija, i čas se odvija kao da se apsolutno ništa nije desilo. Ima i jedan profesor geografije u našoj školi koji prvi čas u jutarnjoj smjeni održava od osam sati, iako nastava za svakog počinje od pola osam. Djeca se ne bune protiv toga, jer za to vrijeme uživaju na kafici. A taj isti profesor se na listi smjena za profesore potpisiva u formatu stigao u 7:25, i kraj toga bestidno ostavlja svoj potpis. I još šlag na kraju, on svaki mjesec prima platu, a na pola časova nije ni bio. Sada, zamislite da je ovaj profesor doktor i da nečiji život ovisi o njegovoj profesiji. Da li bi se tada branili i tražili pravdu? Da dođe žena koja je zadobila teške tjelesne povrede u 10 do 8, a doktora nema, jer njemu je ljepše malo odspavati u krevetu i svjesno zakasniti na posao? Šta će njegov odgovor biti? A ovaj auto mi se pokvario, bilo leda na cesti i šta ja znam šta već ne, jer ipak u pitanju je njegova karijera. Zar je vrijedno žrtvovati velike stvari za kratkoročna uživanja? Mala laž, a posljedice velike. Ni slučajno ne zaboravite ovog profesora geografije. Lažu nas i nastavnici itekako, posebno kada favoriziraju jednog učenika u razredu, a kaže: ,,Vi ste meni svi jednaki.’’ I to kaže tek kada nastane problem. I kažemo joj u lice: vi volite više Lamiju nego ostatak razreda, a prije toga se nije sjetila da kaže kako smo svi jednaki. Izvlači se iz petnih žila, te mlati rukom, smiješi se, pokušava ostvariti snažan kontakt očima, a ustati ne smije, jer joj je stol štit da se ne vide noge kako joj se tresu. Mislim, šta joj fali da kaže kako jeste, ionako znamo da sve laže. Bilo bi nam krivo, bili bi ljuti i živjeli bi s tom činjenicom, ali da ne bi njoj bilo fino. Kakva bi ona bila u očima radnih kolega? Da li bi je poštovali, pričali s njom? Kvaka na vratima je čudna stvar. Ili te otvara, ili zatvara. Pitanje je da li imate pravi ključ. Mi svjesno izgovaramo neistinu kako bismo ostvarili prijatnu atmosferu u okruženju s ljudima. Ružno, a ustvari lijepo. Čudno, zar ne? Istina bi odvojila glavni i stražnji ulaz, zamračila prozore gdje pogledi bacaju na dvorište od Selene, promijenila mjesto kupovine. Tu je brašno jeftinije, ali radi onaj glupi Isak. Nema veze, iako je u supermarketu skuplje za 20 KM, ali barem ne gledam primitivce. A da kažemo kako nije brašno, bi itekako bilo ukusno, možda i najukusnije na svijetu. Roditelji također lažu, uprkos tome što su dosegli zrelu dob i što očekujemo dobro od naših roditelja. Naše pretpostavke nisu onakve kakvim smo ih smatrali. Njihove laži najčešće prepoznajem tako što će na pomen nečega pogledati u pod, brzo će pomjerati oči, pokušat će uzeti nešto u ruke kako bi smirili ubrzani tempo koji se pojavio na početku i izreći neku bizarnu laž.
Uopšte se ni ne trude da smisle nešto uvjerljivo, jer misle da ćemo mi “djeca” povjerovati u sve što oni kažu. Tada se osjećam uvrijeđeno jer lažu vlastito dijete i pritom misle da sam toliko glup da ću u sve to povjerovati. Lagao sam i ja njima, ali ne na ovakav način. Postoje leveli u laganju, a njihovo je bilo iznad toga. Jednom su me pretukli u školi bez razloga. Bio sam odličan učenik sa zapaženim rezultatima u sportu, a ostali dječaci nisu bili. Bili su ljubomorni na mene i pretukli me. Nisam se čak ni branio. Bili smo kod pedagoga, zatim kod direktora. Pozvani su roditelji učenika, uključujući i moje, kada su pokušavali otkriti tok dešavanja i razlog ovog incidenta. Rekao sam da smo se potukli zbog neke djevojke, gdje su to dečki s čuđenjem potvrdili i čak dodali da sam ja prvi započeo svađu i prijetio. Rekao sam da je to sve istina jer bih u suprotnom ispao “mlakonja” koji se ne zna braniti, a ovako sam ja “faca” među ostalima, “kačim” se sa svima i pravim probleme. Meta broj 1 za poželjeti kod djevojaka. Koji apsurd, rekli bi mnogi, ali kod nas adolescenata to igra sasvim drugu ulogu.
Da li postoji konkretna situacija gdje je bolje lagati nego reći istinu u porodici? Ja, iz perspektive tinejdžera, ne bih mogao dati potpuno zadovoljavajući odgovor. Ako laž znači izbjegavanje kazne, zabrane izlazaka, oduzimanja mobitela, ja ću je rado upotrijebiti. Bol u kukovima i zglobovima će zauvijek nestati, osjećat ćete se kao da ste u vašim dvadesetima. Ova krema će vam pružiti ono za čime godinama žudite - zvuci sa TV-a, koje djed pomno prati. S nevjericom ga pratim kako uzima mobilni i želi da poruči kremu. Pokazao sam mu loše ocjene koje su ljudi ostavili na društvenim mrežama vezano za ovu kremu, čak imaju i slike gdje su okačili opekotine drugog stepena uzrokovane ovom kremom. Ne vjeruje očiglednim dokazima koje sam mu pokazao, samo zato što on želi da izgleda mlado. Pritom mi kaže: “Ti želiš da izgledam kao kanta smeća i da me niko ne gleda.” Atraktivna polugola žena s reklame imala je većeg uticaja od unuka koji mu želi sve, samo ne zlo. Lažu nas i udžbenici - grešaka u mojoj knjizi iz knjigovodstva ima mali milion. Saldo stoji da je 5.000 KM, uradim cijeli zadatak i dobijem rezultat od 7.000 KM. I to je, ponavljam, jedna od mnogih grešaka u knjizi. Izdana je 2004. godine, a i danas se može pronaći u mnogim bibliotekama i kupiti. Pa se zapitajmo, da li je literatura koju svakodnevno čitamo prihvatljiva? To jeste, da li su tvrdnje istinite? Brojne laži se šire kroz medije, gdje ljude navode na pogrešne zaključke, manipulirajući onima koji nemaju mnogo, ili nikako, znanja u određenom polju života. Zato su najčešće mete starci i mala djeca bez očite roditeljske kontrole. Starci će potrošiti penziju, a djeca će kupovati snus na trafici, kojima je najveći uzor neki youtuber kojem je najveća briga koju podvalu i glupost danas plasirati u javnost.
Svijet bez laži bi izgledao kao loše predstavljena lutkarska predstava gdje nas ne zanima zaplet, a kraj još manje. Bilo bi previše dosadno i ne bi se odigravale nikakve intrige. Planeta Zemlja bi bila mjesto haosa, ljudi bi umirali u svim aspektima tuge zbog nemogućnosti podnošenja surove realnosti, a političke vlasti ne bi imale nikakvu nadmoć. Da budem konkretniji, politika ne bi ni postojala. Sebe najlakše lažem uvjeravanjem, odnosno nadom, jer smatram da je nada ustvari drugi sinonim za laž. Nadam se da ću uskoro postati bolji u odnosima sa ljudima, da ću se sportski aktivirati. Ma, lažem! Pusti me da živim. Odgađam sve stvari i ne želim da se suočim s realnošću. Nije nimalo lako živjeti sa lažovom u sebi. Suočavanje sa unutrašnjim i vanjskim slabostima, greškama i strahovima… živimo sa njima i ne želimo da pređemo preko njih. Lakše mi je zavaravati nekog drugog nego samog sebe. Kažu da se može lagati samo da bi se zaštitio nečiji život i čast. A kada nas na suđenju za ubistvo pitaju: “Da li ste odgovorni za počinjeno krivično djelo?” brane se šutnjom, jer se i sami boje priznati. U sudnici se nikako ne bi smjelo lagati. Bar sam ja tako oduvijek mislio, ali izgleda da su upravo u sudnici nastali prvi temelji laži. Bez obzira na posljedice, istina se mora reći, pa makar i sam ostao. A i svi smo čuli za onu poznatu izreku: “Reci istinu pa makar umro.” Sada dodaju poznati prefiks “bijela” laž, kako bi olakšali mogućnost lakšeg varanja i manipulisanja. Riječ bijela, koja definira simbol čistoće, nalazi se uz prljavu laž. Ona je u suštini obmana koja nanosi štetu. Najbolja definicija laži, po meni, bila bi alat za uspjeh u ovom trivijalnom svijetu, koja nam donosi slavu naših prezira. A rezultat je gromoglasni aplauz iz prvih redova. One su neophodne za funkcionisanje našeg cijelog društva i ostali bi voljeni i od majke i od maćehe. Dok sam razmišljao o ovim pitanjima, naučio sam to da se uvijek iznenadim svojim umijećem prenošenja informacija, od prijatelja, komšinice, do vlasti. I tako u krug. Ja sam svoje slabosti davno uvidio i ne padam na kamuflaže pitomog zeca, već te trezveno gledam, čovječe sa oka dva. Ali nisam ja taj koji je danas naučio nešto novo, nego ste to upravo vi koji ste pročitali ovaj tekst. Pitate se kako? Vratite se na prvu napisanu rečenicu i sve će vam biti jasno.