Za mene, laž nije samo iskrivljenje istine, to je obećanje koje nikada nije imalo namjeru da bude ispunjeno. To je način da se ljudima pruži iluzija sigurnosti, dok se iza svega toga skriva nešto veće. Najdublje laži, po mom mišljenju, nisu izrečene riječima, već su utkane u sisteme koje smatramo nepogrješivim. Šta povezuje kraljeve, pape, vođe i mase kroz vijekove? Možda ne izgleda očigledno, ali odgovor bi mogao biti istovremeno i religija i politika - dva sistema koja obećavaju nadu, pravdu i smirenje. No, kroz historiju, obje su često donosile sukobe, nepravdu i podjele. Propovijedale su istinu, a često skrivale laži - opravdavajući ratove u ime Boga ili pravde, dok su iza kulisa skrivale moć i interese. Mogli bismo ih zamisliti kao dva izvođača na istoj sceni: jedno se obraća srcu, drugo umu, ali oboje koriste iluziju da osvoje povjerenje mase. Ova borba nije nova. U srednjem vijeku, krstaški ratovi su vođeni u ime Boga, ali i zbog političke moći. Danas se mnogi zakoni kreiraju pod uticajem religijskih normi, ali s političkim ciljevima. Šta je tu zaista istina, a šta najveća i najdublja laž koju smo naučili da prihvatamo?
Religija, po svojoj suštini, nosi poruku nade, vjere i smirenja. Upravo ta poruka je često bila oružje u rukama onih koji su težili moći. Krstaški ratovi su vođeni pod izgovorom spasenja duša, ali koliko su ljudi zaista bili spašeni, a koliko ih je stradalo zbog ambicija političkih i crkvenih lidera. Za mene, najdublja laž nije samo u onome što nam se govori, već možda još više u onome što se namjerno prešuti. Kada se prešuti da ratovi nisu vođeni samo zbog vjere, već zbog teritorija i zlata, ili kada se prešuti da se religija koristi za opravdavanje nasilja, diskriminacije ili ograničavanje prava. U tome leži ključna razlika, laž u riječima je lako prepoznati, ali laž u tišini, u onome što se ne kaže, je najopasnija jer ostavlja prostor za pogrešno vjerovanje i slijepu poslušnost. Strah je jedno od najmoćnijih oružja koje čovjek može koristiti da bi upravljao masama. U religiji, strah od kazne, prokletstva ili pakla često se koristi kao sredstvo kontrole. Kada se prešuti da taj strah nije božanska istina, već ljudski alat za održavanje reda i mira, laž poprima novu dimenziju. Da li je moral autentičan ako je motivisan strahom, a ne ljubavlju ili razumijevanjem? Strah zatvara vrata pitanja, sumnje i kritičkog razmišljanja, ostavljajući ljude zarobljene u okvirima koje nisu sami odabrali. A upravo tamo, u tišini nepostavljenih pitanja, laž nalazi svoje najplodnije tlo. Tragedija nije samo u tome što su nam rečene laži, već u tome što su nas naučili da ih ne prepoznajemo. Naučeni smo da šutimo, da prihvatamo i da vjerujemo, jer sumnja nosi teret osude, a pitanja rizik odbacivanja. I tako odrastamo ne znajući da najveća laž nije u riječima koje čujemo, već u prazninama koje nikada nismo popunili, u istinama koje su nam bile uskraćene. Šta ako je sve što smo smatrali svetim samo sjenka onoga što nikada nismo smjeli saznati? Šta ako su naši izbori zapravo već donešeni za nas, oblikovani riječima koje su izgovorene, i, još više, onima koje su prećutane? Ova tišina, koju mnogi uzimaju kao spokoj, nije ništa drugo do nečujni krik istine koja se nikada nije probila do naših ušiju. A mi, živeći u toj tišini, nećemo nikada saznati koliko smo slobode, pravde i stvarne vjere izgubili, ne zato što smo prevareni, već zato što nikada nnismo ni pokušali da pitamo. I možda je najveća laž to što smo naučeni da tišinu zovemo mirom, a nečiju moć vjerom.
Ako je religija oblikovala prošlost šireći strah kroz obećanja i kazne, politika je preuzela taj isti model, samo u drugačijem ruhu. Umjesto božanskih zakona, danas nam se nude zakoni ljudskih ruku, ali metod ostaje isti, kontrola kroz strah, poluistine i lažna obećanja. Najdublja laž u politici nije u samim riječima koje čujemo, već u sistemu koji nam nameće izbor između dvije iluzije, između "manjeg zla" i "većeg dobra", to jest ljudi koji vjeruju da će napraviti manje štete i ljudi koji obećavaju napredak. U ovoj igri, laži nisu slučajnost, već temlej na kojem sistem opstaje. Svaki govor, svaka kampanja, svaka debata pažljivo su osmišljeni ne da bi nam rekli istinu, već da bi oblikovali našu percepciju, jer mi ne biramo istinu - biramo verziju koja nam se čini manje štetnom. Naučeni smo da vjerujemo kako je to jedini način. I tako, dok raspravljamo o licima na pozornici, zaboravljamo ono najvažnije pitanje: ko piše scenarij? Jer stvarni scenaristi političkog teatra rijetko su oni koje vidimo na pozornici. Oni se kriju iza zatvorenih vrata - lobisti, korporacije, finansijske elite, oni čije odluke ne prolaze kroz glasanje niti javne rasprave. Njihova uloga nije da nam direktno lažu, već da oblikuju stvarnost u kojoj laži postaju nevidljive, a istina tek sjenka iza zavjese. U tom scenariju, političari su samo glumci, figure koje ponavljaju unaprijed napisane replike, dok se prava moć sprovodi u tišini. I dok nas uvjeravaju da imamo glas, izbor, uticaj, prava pitanja ostaju neizrečena: ko zaista odlučuje o našim životima, čija volja oblikuje društvo, i koliko smo mi sami spremni ispred svega toga samo zatvorimo oči? Ovo nije samo pitanje politike, već i pitanje percepcije. Jer kada se istina vješto prikrije, kada se moć sakrije iza paravana demokratskog procesa, ljudi prestaju da prepoznaju laž. Tako postajemo ne samo obmanuti, već i saučesnici, jer prihvatanje onoga što nam se servira, bez pitanja, znači prihvatanje laži kao jedine stvarnosti. Vjerujemo u slobodu izbora, ali biramo samo ono što nam je dozvoljeno da izaberemo. Oni koji drže stvarnu moć ne zavise od naših glasova, već od našeg prihvatanja te igre. Njima nije važno da li ih volimo ili mrzimo, njihova moć ne počiva u našolj ljubavi, već u našoj ravnodušnosti i tišini. Pratimo pokrete marioneta na pozornici, dok oni koji povlače konce ostaju skriveni iza zavjese. Svjetla na pozornici se gase, glumci izlaze iz svojih uloga, a mi ostajemo - publika, svjedoci, ali i saučesnici. I dok aplauz odjekuje, zaboravljamo ono najvažnije: ko je napisao ovu predstavu, zašto smo prihvatili ulogu publike, i hoćemo li ikada ustati iz svojih sjedala i povući zavjesu?
Sistemi nas oblikuju od trenutka kada otvorimo oči. Govore nam šta je dobro, šta je pravedno, šta je normalno. Pružaju nam privid izbora, dok nas istovremeno usmjeravaju putem koji su unaprijed zacrtali. Oni ne moraju vikati, njihova tišina govori za njih. Šapat zakona, pravila i tradicija oblikuju svaki korak koji napravimo. Lažu nas da će pravda stići, ali samo ako budemo strpljivi. Da će promjena doći, ali ne sada. Mi vjerujemo, jer je tako lakše. Vjerujemo da postoji neka veća svrha, neka pravda, neki red, čak i kada vidimo kako taj red nepovratno lomi i najjače među nama. Ali najveća laž nije u riječima koje nam sistem govori. Najveća laž je u onome što mi govorimo sebi. Kada uvjeravamo sami sebe da je lakše šutiti nego govoriti, slijediti nego razmišljati. Lažemo se kada gledamo u nepravdu, a kažemo da nije na nama da reagujemo. Kada se suočimo sa istinom, ali je prekrivamo izgovorom - previše je teško, previše je opasno, previše je kasno. Te su laži tiše od bilo kojih drugih, ali upravo zbog toga su najopasnije. One nas čine pasivnim posmatračima vlastitih života, nesvjesni da smo predali svoj glas i moć onima koji to koriste kao oružje. To je praznina između onoga što znamo da je ispravno i onoga što odlučimo da uradimo, trenutak kada biramo šutnju, uvjeravajući sebe da nismo dovoljno jaki ili važni da promijenimo svijet. Ali nije svijet taj koji nas izdaje - mi izdajemo sami sebe. Možda se baš tu krije odgovor na pitanje šta je za mene laž: to je trenutak kada svijet zašuti, ne zato što ne zna istinu, već zato što je odlučio da se istine boji.