Sjećam se jednog popodneva, sivog i tmurnog, kiša je pljuštala po prozorima učionice. Sjedim u učionici bosanskog jezika i književnosti i posmatram kako kiša polahko klizi niz staklo, a u glavi mi odjekuje pitanje koje nam je postavila profesorica: “Šta je za vas laž?” Pogled mi se zaustavlja na mojoj klupi gdje je neko davno napisao “Samo istina oslobađa i prkosi vremenu”. Ali koja istina? Svijet oko nas prepun je slojeva – istine i svakodnevnih laži.
Profesorica prođe učionicom, a njeni koraci utapaju se u zvuk tišine koja je odjekivala razredom. Nastavila je sa: “Razmislite o tome, imate sedmicu dana da donesete vaše radove. Lažete li, kada lažete? Lažu li vas i šta bi bilo da svi govorimo istinu?” Sve su to bili samo primjeri koje je profesorica navodila kako bi u nama probudila inspiraciju i motiv da izvršimo zadatak. Odmah se pitam lažu li nas profesori, roditelji, političari, udžbenici, i, najvažnije, zašto? Znali smo da se od nas u ovom zadatku ne traži definicija iz rječnika, već nešto drugo i mnogo dublje.
Odmah su mi misli odlepršale na Merlinove stihove: “Sve je laž, samo pusta laž što se oko nas u krug vrti.“ Laž je tiha, nevidljiva sjenka koja prati čovjeka kroz njegov cijeli život. Osjetiš je na koži, ali nikad ne možeš vidjeti njeno lice. Ona je u ljudskom glasu i pogledu; tamo gdje istina ne može živjeti, tu laž cvjeta. Ponekad je blaga i nježna poput ljiljana na vodi, a ponekad gruba i teška poput kamena u ruci. Često je ona tu, neizbježna i vječna, dio je nas kao što je noć dio dana.
Kao dijete, vjerovala sam u sve što su mi roditelji govorili. Govorili su da je svijet pravedan, da se trud uvijek isplati i da su svi ljudi duboko u sebi dobri. Te riječi su bile njihov štit – način da me zaštite od stvarnosti. Općenito, kada dijete pita roditelja zašto su nesretni, je li bolje prešutjeti ili reći istinu? Možda ponekad biramo laž da bismo se zaštitili, ali gdje je mjera i gdje trebamo postaviti granicu?
Škola je, na neki način, idealno mjesto za posmatranje laži. Tu se oblikuju identiteti, grade prvi odnosi i suočavamo se s društvenim normama. U njoj su laži kao nečujne riječi i poruke koje se prenose pogledima preko školskih klupa, što šapuću u hodnicima i skrivaju se iza ocjena u dnevniku. U školskim klupama za ovih jedanaest godina naučila sam da laži nisu uvijek blage i dobronamjerne. Učenici lažu da bi izbjegli kaznu, prepisuju zadatke i izmišljaju odgovore. Djeca lažu naivno, i s osmijehom na licu koji nosi trag neiskustva. Lažu zbog straha – straha od loše ocjene, ukora ili poniženja. Nisam stigao napisati domaći zadatak jer sam bio bolestan. Ne, nisam prepisivao. Takve su laži plitke, prozirne, gotovo dječije.
Profesori i nastavnici su simbol autoriteta i istine. Oni su naši vodiči kroz labirinte znanja. Međutim, čak i oni ponekad kroče stazama neistine. Kažu nam da svi imamo jednake šanse, iako znaju da to nije tačno. Neki učenici imaju bolje potencijale, bolju podršku kod kuće ili su jednostavno više posvećeni radu i radnim obavezama, imaju dobru organizaciju vremena i obaveza. Ponekad se laži kriju i u njihovom odnosu prema gradivu, tvrde da su sve informacije u udžbenicima jako važne i da nam to gradivo treba za život, iako ono skuplja prašinu u stvarnom svijetu. Ponekad njihova laž nije u riječima već u tišini, kada prešute pitanja na koja ni sami nemaju odgovor ili kada iz straha od posljedica ne kažu ono što bi trebalo biti rečeno. Zar se iza tih laži ne krije njihova ljudskost? Možda je to način na koji i sami preživljavaju unutar sistema koji ih ograničava. Uljepšavaju stvarnost i govore nam da ćemo uspjeti samo ako učimo i da je znanje moć, ali istina je da često uspijevaju oni koji imaju sreće, veze ili hrabrosti da probijaju pravila. Škola nije samo mjesto gdje se uče lekcije iz knjiga, nego i mjesto gdje se uče lekcije života, a u životu je laž često glavni učitelj. Udžbenici nas uče pojednostavljenim verzijama historije – pričali su o pobjedama, a prešućivali poraze, o herojima bez spomena o njihovim slabostima.
Jednom sam i sama posegnula za laži. Na testu iz tehničke kulture, nisam znala odgovor i prepisala sam. Kad sam dobila peticu, taj osjećaj je brzo ustupio mjesto gorčini. Ta petica je bila dokaz da sistem nije nepogrešiv, ali i da sam ja sama postala dio problema.
Kada se priča u širem smislu i kada se pitam ko sve laže. Političari su, možda, najveći umjetnici laži. Obećavaju reforme, bolje sutra, pravdu – sve ono što nikada ne ispune. Obećavaju brda i doline, znajući da će narod dobiti samo kamenje. Govore o jednakosti, dok kroje zakone koji hrane nejednakost. Njihove laži su poput dima – lijepo oblikovane, ali bez suštine. Posljedice su razočarenje, nepovjerenje i osjećaj nemoći.
Historija nas uči da su najveće tragedije često bile posljedice laži. Koliko su ratova započeli lideri koji su manipulisali istinom? Koliko je puta običan čovjek platio cijenu zbog laži koje nisu bile njegove? Laži nisu samo u riječima političara i profesora. One su svuda i svakodnevno ih čujemo u reklamama koje obećavaju sreću u boci šampona ili uspjeh u najnovijem modelu mobilnih uređaja. Ove laži nam govore da ćemo biti sretniji, ljepši i bolji ako kupimo ono što nam nude.
Laž – nužnost ili slabost? Jednom sam pokušala zamisliti svijet bez laži. Svijet u kojem ljudi govore samo istinu, bez obzira na posljedice. Kakav bi to bio svijet? U tom svijetu, profesor bi svom učeniku rekao i priznao: “Tvoj trud mi ništa ne znači.” Takav svijet bi bio nepodnošljiv, ogoljen do srži, surov i hladan. Iskrenost može biti teža od laži, jer istina često boli više nego što smo spremni priznati. Pukotine među ljudima, koje laž tako vješto prekriva, postale bi ponori. Laž, koliko god bila pogrešna, ima ulogu. Ona nas ponekad štiti i hrani nadom. Otac koji tješi dijete da će sve biti u redu, iako zna da možda neće, ne laže da bi ga prevario već da bi ga sačuvao. Isto tako nastavnik koji učeniku kaže da je sposoban postići više nego što vjeruje, ulijeva mu snagu koja dolazi iz iluzije.
Postoje situacije gdje laž prelazi granicu prihvatljivog. U medicini, laž može značiti gubitak života. Ljekar koji ne kaže istinu pacijentu uskraćuje mu pravo na odluku. U sudnici, laž uništava pravdu. Kada svjedok laže, sudbina nedužnog čovjeka može biti zapečaćena. U prijateljstvu, gdje povjerenje počiva na uvjerenju da ćeš uvijek znati na čemu si. Takve laži ne ostavljaju prostor za oprost. Povjerenje je poput tankog stakla – jednom slomljeno, nikada više ne može biti isto.
Svaka promjena dolazi postepeno. Počinje u učionici, gdje učenici uče o kritičkom razmišljanju. Nastavlja se u porodici, gdje se njeguje kultura iskrenosti. Širi se kroz društvo, gdje građani preuzimaju odgovornost da zahtijevaju istinu. Na kraju, postaje dio svakog pojedinca, jer svijet bez laži počinje od nas samih. Možemo biti oni koji će postaviti granicu, koji će progovoriti kad drugi šute, koji će tražiti istinu čak i tamo gdje je teško naći. Svijet se neće promijeniti sam od sebe, promijeniće ga oni koji se usude reći – Dosta je bilo.
Za mene, laž je sjenka istine. Nije ona uvijek zla i ona je dio ljudske prirode, kao što su rijeke dio pejzaža, uvijek mijenjaju tok, ali nikada ne nestaju. Laž je alat kojim balansiramo između stvarnosti i naših strahova. Ponekad je laž bijeg, ponekad štit, a ponekad oružje. Istinska snaga leži u prepoznavanju – kada je laž štetna, a kada nužna. Dok sjedim i posmatram kišu kako nečujno udara o prozor, shvatam – možda ne možemo živjeti u svijetu bez laži, ali možemo težiti svijetu u kojem biramo istinu tamo gdje je najvažnija. Laž je dio nas, kao slabost koja nas podsjeća koliko smo ljudi. I možda, samo možda, laž nije neprijatelj istine. Možda je samo njen tihi saputnik.
Dok donosim i predajem svoj rad na vrijeme, pitam se hoće li profesorica u njemu pronaći odgovor na svoje postavljeno pitanje. Laže li se u školi? Da. Lažemo li sami sebe? Neprestano. Istina nije u tome da uvijek govorimo ono što je tačno, već da biramo riječi koje ostavljaju najmanje ožiljaka. Dok izlazim iz učionice, kroz glavu mi prolazi još jedno pitanje – Jesam li sada bila iskrena? Možda. Ili je ovo samo još jedna lijepo upakovana laž?