Za mene laž predstavlja sve što se nalazi oko mene; Ljudi, okolina, vijesti, slavlja, osmijesi, druženja. Laž pleše oko nas od nastanka prvog čovjeka sve do današnjeg dana. Krije se ispod najljepših osmijeha i čuči u najsladjim pogledima. Toliko kratka riječ a dugo se spoznaje, brzo se izgovara a sporo, tako sporo otkriva. Tu je, uvijek prisutna i nema druge opcije već prihvatiti je kao dosadnog gosta koji ne prestaje da kuca na vrata. Laž je lijepa, slatka, primamljiva, može predstavljati najsladji kolač ali njena srž je gorka. Ta srž predstavlja ono pokvareno kod čovjeka, sam čin laži je okolo sladak sve dok se ne dodje do gorkog dijela. Taj dio je zaslužan za sve suze, prekide, rastajanja, sumnju i sve one gorke stvari koje svi izbjegavaju a kao da su “navučeni” i na taj gorki komad laži.
Laž je sastavni dio čovjeka, od malih nogu djeca se uče tome da ako slažu roditelje za nešto da će se izvući iz problema i sve do zadnjeg daha ljudi lažu s istom namjerom, izvući se iz problema. To je privremeno rješenje za sve nevolje, to je taj “slatki dio”, ali šta onda kad nas ta laž povuče duboko u ciklus istih koje ne prestaju, laž poslije laži i sve tako u krug dok jednog dana ona mala, koju niko ne voli, ružna jadna istina ne izviri i ne pokaže svoje bijelo lice. Bijelo lice zbog asociranja na čistoću i nevinost.Istina je čista kao suza ali ljudima neprivlačna, ljudi ipak vole onu slatku šarenu laž koja mami i tjera od istine.
Mama me još kao dijete učila da nije lijepo reći da neko laže te iz poštovanja uvijek sam laž oslovljavala sa neistinom. Paralo mi je uši i tek onda kada sam shvatila šta je laž i koliko lahko pada s jezika nikad je više nisam oslovila sa neistinom. Mislim da taj izraz nema težinu ni neko jako značenje. Laž, s druge strane, nosi odgovornost sa samim izgovorom riječi, nosi težinu koju može opisati samo onaj koji je iznevjeren, samo ona osoba koja je naivno vjerovala i kojoj su sve ladje potonule zbog laži. Ti ljudi najbolje znaju težinu te kratke riječi i baš ti ljudi znaju kakav je osjećaj biti s druge strane te “slatkoće”, oni osjete tu gorčinu tudjih riječi, oni ne osjete “neistinu” već čistu, nagu laž.
Navikla sam da me ljudi lažu ali sam to jako rano shvatila, od prvog puta kada sam na gradskom trgu vidjela da “ Deda Mraz” skida svoju bradu i pije sok, a da se ispod te brade nalazi samo jedan mladić koji sebi želi da zaradi nešto novca, do svakog narednog kada sam ostala budna da vidim “zubić vilu” ali razočarano bila svjedok toga da moja mama uzima zub ostavljen ispod jastuka i oprezno spušta kesicu sa zveckavim novčičima. Navikla sam iz razloga što nas od “malih nogu” lažu i mislila sam da je sasvim normalno biti nešto što nisi, kao što je moja mama mogla biti zubić vila zašto ja ne bih mogla biti neko ko nisam. Sasvim jednostavno i brzo sam stvorila totalno pogrešnu sliku i sigurna sam da nisam jedina osoba koja je odrasla u slatkim lažima, samo što sam ja vremenom shvatila da će kroz moj život biti bezbroj tih “zubić vila” koje će se predstavljati da su nešto što nisu i pokazivati osjećanja koja ne osjećaju i pričati priču jezikom koji ne razumiju. Taj jezik je jezik laži i već spomenuto može ga koristiti ko god ima sredstva za njega: glas, jezik i razum, ali ne mogu ga svi razumjeti. Razumiju ga oni koji ga slušaju svakodnevno i koji mogu prepoznati kada ga neko koristi. Slatke laži slade na jeziku i imaju lijepu melodiju dok odrasle laži su one ranije spomenute sa takodjer slatkim ali kratkotrajnim okusom.
Za kraj, mislim da u laži ima nešto i pozitivno. Ipak, laž je bezbroj puta spasila nekog iz teške situacije i sigurno je ljudi ne gledaju istim očima kojim je ja gledam. Mene je unazadila i pokazala mi da nije tu da mi bude prijatelj i da nije stvorena da joj se divim i da sam je željna. Tu je kao podsjetnik da stvarnost može biti izokrenuta i na osnovu toga koliko nam neko vjeruje stvarnost može biti sve ono što izgovorimo. Bilo to istina ili ne.