Odmalena nas uče “u laži su kratke noge”, a isto tako nas odmalena lažu. Bila to makar tzv. bijela laž, kao, za primjer, da će nam doći Zubić-vila ili da Deda Mraz donosi poklone samo dobroj djeci - naprosto odrastamo uz laži, pored toga što nas uče drugačije. Oduvijek mi je bilo neshvatljivo zašto lagati djeci, prijateljima, porodici ili bilo kome kako bismo ih zaštitili, kad opet na kraju budu povrijeđeni. Navikli smo se međusobno lagati, rastemo u svijetu gdje svako laže svakog jer niko ne želi da nekog povrijedi, ili da bude iskren, kako prema nekom drugome, tako i prema sebi. Laganjem mislimo da ćemo izbjeći neke probleme, no, uistinu samo pokušavamo sebi olakšati kako bismo se na što blaži način izvukli iz određenih situacija; to nam je kao jednostavniji put na kojem smatramo da smo sve riješili, ne shvatajući posljedice koje će nas poslije sustići.
Pitamo se zašto ljudi uopšte imaju potrebu da lažu, da li je laž ako želimo da nekog utješimo pa ne kažemo ono što mislimo? Lažemo zato što smo vidjeli, od malih nogu, da je nekad lakše reći laž nego pokušati pojasniti situaciju i preuzeti odgovornost. Laž je uvijek najlakše prolazila; ona daje ljudima neku vrstu samopouzdanja, a ti ljudi smatraju da će poslije to opravdati. Za mene je laž sve što nije istinita informacija; koliko god me to može povrijediti ili popraviti mi dan, ne volim da se osjećam prevareno. Nažalost, danas mi svi mnogo lažu, pa onda stanem i razmislim: zašto ne bih i ja njima lagala? Svakako da nije isto kada neko laže zbog neke sitnice, a neko je prosto patološki lažov, koji ne zna da funcioniše na bilo koji drugi način. No, ipak sve počinje upravo od tih najsitnijih laži, koje poslije prerastaju u ozbiljnije i mnogo veće laži, koje nas čine nepovjerljivim i nesigurnim ljudima, jer kada znam da mi je neko slagao jedanput, pitam se zašto ne bi i svaki naredni put. Odem u školu i tamo čujem bar desetak laži, kako od učenika, tako i od profesora, a onda izađem na ulicu i čujem opet laži. Najgore su mi one poput “Moramo na kafu, nismo dugo.”, a poslije, do sljedećeg slučajnog susreta, ne čuju više i opet istu rečenicu izogvaraju. Zašto lažemo, kad smo svjesni da se to neće dogoditi i zbog čega uopšte imamo potrebu da kažemo nešto što ne mislimo, kako nam nije dosta više laži poput ovih? Nego, kako mslim da se i u školi se laže? Ipak je to odgojno-obrazovna ustanova. Eh, pa kada učenik kaže “Nisam stigao naučiti, imam previše obaveza.” jer mu je bilo mrsko sjesti, “zagrijati stolicu”, ostaviti telefon na dva sata i sebe edukovati, vjerujem da mu je lakše lagati u nadi da će se “izvući” i da neće dobiti lošu ocjenu. S druge strane, profesori uvijek očekuju od učenika da sve znaju, a ni oni sami ne znaju sve, jer niko nije toliko svestran, niti je svako u istoj mogućnosti upijanja tog znanja; ne zanima svakog isti predmet, ali profesori, da bi se osjećali bolje, kažu “Ovo će vam trebati u životu.”, znajući da većina njih to znanje nikad neće upotrijebiti u stvarnom svijetu u kojem živimo. Sve više razmišljajući o ovoj temi, shvatam kako zapravo živimo u svijetu laži, htjeli to prihvatiti ili ne. Upalim TV - reklame govore kako će biti lakše ukoliko kupimo određeni proizvod; hodam ulicom, pogledam neku istaknutu reklamu - opet laž; političari kažu kako će poduzeti određene mjere, kako će učiniti državu u kojoj žive boljim mjestom za ljude koji su ih izabrali, ali opet nema promjena i na kraju se sve završi izgovorenim pustim, beznačajnim riječima. Danas je, nažalost, dosta zastupljeno laganje putem interneta, gdje svako može reći šta hoće i oblikovati istinu na način koji želi, živeći u imaginarnom svijetu koji se predstavlja savršenim, a daleko je od toga. Nesvjesno to utiče na nas i zaboravljamo da je to samo projekcija nečijeg života, poput filma, jer vidimo samo uspješne scene, koje su se ponovile hiljadama puta kako bi dobile na značaju i osjećaju da smo sretni i uspješni, što nas, naravno, i dalje podstiče na laganje jer nismo zadovoljni sami sobom, a zapravo je to cijeli smisao društvenih mreža: da lažemo jedni drugima. Mediji manipulišu nama, utiču na naš mozak i emocionalno stanje, utičući na naše razmišljanje i pogled na stvari, ponašanje i ophođenje. Roditelji su nas ponajviše i naučili da lažemo, upravo izgovarajući te bijele, sitne laži, koji djeca bezuvjetno vjeruju. Ali, laganje nije samo kad lažemo drugima, mada ćemo najvjerovatnije krenuti s tom mišlju; najgori vid laganja je kad lažemo upravo sami sebi. Ne prihvatajući određene činjenice, situacije, ili bilo šta sto smatramo da nam ne odgovara, podvrgnemo se laži, ali se to odražava u našem govoru, uvredama drugih, traženju razloga ili krivca kad smo jedini mi krivi… Lažem sebi, prva ja, a laže i svako drugi govoreći kako smo se trudili, a znamo da smo mogli bolje, kako nismo mi krivi, ali ne postoji niko ko bi mogao biti negativac u svemu tome, da smo sami sebi dovoljni, da nismo mi krivi što smo dobili lošu ocjenu, potrošili novac na neku glupost koju nikad nećemo iskoristiti, da nismo pretjerali sa hranom i da ne smijemo to sebi dozvoliti, nego se tješimo uvijek istim riječima: “Ma, bit će sve to uredu.” Lažemo se, a znamo da neće biti ništa uredu, dok sami ne stanemo i ne kažemo da to nema smisla i dok ne budemo realni prema sebi, jer - kako očekujemo iskrenost drugih, kad ni sami prema sebi nismo iskreni? Ponekad se čak uvrijedimo kad je neko iskren i govori nam istinu, jer nismo čuli ono što smo htjeli, pa se nađemo uvrijeđeni, umjesto da se zapitamo da li je to stvarno istina i kako ja mogu uticati na to. Problem u meni, u nama, jeste što sve što čujemo, vidimo ili pročitamo vjerujemo da je istina, a nigdje ne piše da je to provjerena informanicja. Da li je uopšte istina ono što nam vijesti govore, ili štite nekog, puštajući nebitne informacije, pored puno bitnijih i češćih, većih problema koji vladaju svijetom? Ko mi laže, kome lažem, a ko želi uistinu da čuje koliko je naprosto odvratnih pojava u našoj okolini? Da li je moguće da na ovom svijetu postoji istina, kad se oduvijek lagalo? Udžbenici nas uče onome što je neko mislio ili nekom subjektivnom mišljenju pojedinca, a mi smo samo prihvatili da je to istina, bez razmišljanja ili pitanja da li je to stvarno tako. Ko može da potvrdi da se nešto baš desilo, kako udžebnici pišu, prije nekoliko stotina godina, kad autori nisu bili tu prisutni, a prihvata se samo jedna istina, uglavnom ona koja je nekome odgovarala, pa je rečeno da je to istina, a sve ostalo laž. Može li se vjerovati u bilo šta i tvrditi da je to stopostotna istina, bez trunke oklijevanja? Smatram da je nemoguće živjeti u svijetu gdje uvijek svi govore istinu, jer je to neka vrsta običaja širom planete. Morali bismo se vratiti u same početke ovog svijeta, jer učimo da su najstarije civilizacije Mezopotamija i antički Grci, ali, ko nam može to dokazati? Ipak je tad život bio mnogo drugačiji, a historiju su uvijek pisali pobjednici. U srednjem vijeku, crkva je koristila laži protiv naroda, kako bi održala vlast, ali i zbog straha da neće biti imućna kao dotad ako s tim načinom obmane masa prestane. Svijet bez laži bi uistinu bio mnogo bolji, lakši i ljepši za sve nas, mada je i to samo pusta laž, ponovo. Opet se vraćam na ono prije rečeno: lažemo sami sebi, a da očekujemo od drugih da budu iskreni i da govore istinu – prosto je smiješno. Laž je postala normalizovana i sastavni dio svačijeg života. Platon je razmatrao šta je to istina, te je smatrao istinu idealnim oblikom, odnosno apstraktnom i nepromjenjivom. Laži je smatrao preprekama za postizanje istinskih spoznaja, a čovječanstvo je dopustilo da nas upravo laži zavaravaju i udaljavaju od pravih istina koje se nalaze izvan percepcije ovog svijeta. Nietzsche je bio doista upravu kad je rekao da ljudi lažu kako bi sebi olakšali život, gdje su lagali kako bi preživjeli u ovom apsurdnom svijetu nesigurnosti. Mada, i u filozofiji je laž imala za svakog drugačije značenje i uvijek je bila opravdana u određenom konetkstu, jer svjesni smo da će jedna laž olakšati muke i skratiti trnoviti put. Sve sam ovo rekla, ali opet ne znam zašto ljudi lažu, da li je to radi zaštite svog ili tuđeg ega i sapopouzdanja, ili ipak izbjegavanje stresa i bola koji dolazi sa spoznajom prave istine, možda radi postizanja određenog cilja, ili se ipak samo prilagođavamo društvenim normama, kako bismo se osjećali prihvaćenim, skrivajući istiniti identitet i odlaganjem osjećaja odbačenosti. Mada, laž nije uvijek rezultat obmane, nego nekad i dobre namjere, kako bi se održao mir, kako vanjski, tako i unutrašnji. Uprkos tome, meni laž ni u tim situacijama nije opravdana jer postoje sankcije za to koje dolaze s vremenom, prije ili kasnije nas sustingu i progutaju, iako je nemoguće danas preživjeti bez laži. Možda je pretjerano reći nemoguće, samo je put teži, kompleksniji i češće se nailazi na prepreke, obmane, jer niko ne voli iskrenost i istinu, baš uvijek, s tim da je to već pitanje etike i samopoštovanja pojedinca.
Laž je zaista neizbježan dio ljudskog društva. Kroz historiju, oblikovala je naše norme, odnose i vjerovanja, a često smo skloni opravdavanju laži kako bismo olakšali život sebi i drugima. No, dok nas sitne laži često štite od neugodnih istina, one također stvaraju dugoročne posljedice koje nas udaljavaju od stvarnog razumijevanja i istinske povezanosti s drugima. U društvu u kojem je laž postala normalizirana i prihvatljiva, ključno je preispitati naš odnos prema istini. Moramo naučiti prihvatiti da istina, ma koliko bila bolna, vodi prema ličnom rastu i dubljoj autentičnosti. Bez obzira na sve izazove, samo kroz istinu možemo graditi svijet u kojem bi bilo moguće živjeti u miru sa sobom i s drugima. Laž, premda ponekad nužna, ostaje prepreka za unutrašnje zadovoljstvo i međuljudsku povezanost. Razumijevanje vlastitih laži, njihovo suočavanje i smanjenje istih je dugoročan proces, ali je ključan za našu emocionalnu i intelektualnu slobodu. Na kraju, pitanje ostaje: možemo li živjeti u svijetu u kojem laži nisu nužne, i, ako možemo, je li uopšte moguće to postići?