Laž je postala melodija mog života, neprekidna melodija koja nikad ne prestaje. Počela je kao šapat u riječima roditelja, kad su govorili da će sve biti uredu. Njihovi glasovi su nosili obećanja, ali ja sam vidjela kako se iza tih obećanja krije bol, kako se iza „ne brini“ skriva tuga koja se ne može sakriti. Svaka njihova riječ padala je u moju dušu poput kamena u duboki ponor, stvarajući jeku koja me progonila noćima. Nisam razumjela zašto lažu, zašto govore riječi u koje ni sami ne vjeruju. S vremenom sam shvatila da laž nije bila njihova slabost, već njihov štit. Laži su bile zidovi koje su gradili da sakriju vlastite ruševine, ali te ruševine su postale moje. Dok su oni pokušavali sakriti svoju stvarnost, ja sam se rušila pod njenom težinom. Zidali su razvod i zaborav, a ja sam bila ona koja je ostala slomljena između dva rata. Kasnije kada su ostali sami, kada su srca postala hladna i prazna, tražili su me, dozivali su moje ime, kao da sam bila ja ta koja je nestala. Vratili su se tražeći dijete koje su izgubili, ali ja? Ja sam počela sumnjati u sve. Jesam li dovoljno dobra? Jesam li ja uopšte vrijedna istine? Postepeno sam učila kako živjeti u svijetu gdje se skriva istina i laži postaju svakodnevnica. Naučila sam biti sama, jer kad ništa drugo nije bilo sigurno, znala sam da laži tako ne mogu doći do mene. Barem sam tako mislila. Kada sam napokon ustala snažno na svoje noge, dolazili su prijatelji šapučući mi obećanja koja su nestajala kao kapljice u oluji. Kad je kiša stigla, njihova obećanja nisu preživjela. Prijateljstvo je bilo moj sigurni kutak u kojem sam vjerovala da ću zauvijek biti voljena. U njihovim očima sam tražila istinu, vjerovala da su svi oni trenuci, svi pogledi nešto trajno. Jer, ko sam bila bez njih? Ko bih bila bez tih riječi koje su mi često govorile da ništa nije jače od prijateljstva? Ali laž je tiho ušla. Nisu nestali odjednom, ne. Polahko su se povlačili, svaki dan pomalo, bez riječi, bez objašnjenja. Nestajale su ruke koje su me držale. Svi su nestali kao snovi koje sam sanjala. Sjedila sam u tišini čekajući da neko izgovori nešto što bi popravilo sve. Ali nisu bili tu, nisu se vratili. Ostala sam u toj praznini, grleći samo tugu, okružena lažima koje su nestajale u obrisima stvarnosti. Samu sebe sam lagala. Govoreći da će sutra doći bolji dan i da će bol proći ili jednostavno me zaobići. Zapravo svaki novi dan je bio težak. Isti onaj iscrpljujući pogled u ogledalu gdje su se moje oči smijale ali iznutra vrištale. Taj osmijeh je bio samo maska, kao i svi drugi. Kao što su prijatelji nosili svoje laži, tako su i u ljubavi skrivene istine koje nisam željela vidjeti. Ah ta ljubav. Ona je trebala sve popraviti. Ona koja je obećavala svjetlost u tami. Kao mala, čitala sam bajke, vjerujući da ljubav mora biti baš takva – bez straha, bez sumnje. Međutim, ljubav je bila poput pijeska u rukama, sve što sam je više pokušavala zadržati, to je više curila kroz prste. Nestajala je i ona kao laži koje su svijet činile lakšim, ali samo na trenutak. Laž je bila kao talas što se slama na obali. S prvim dodirom hladna i blistava, a zatim nestane ostavljajući samo pjenu uspomena. Ljubav nije bila topla ruka. Bila je obmana. I baš tada sam shvatila, laž nije bila samo njihova, ona je bila i moja. Laž koju sam sama sebi pričala, jer sam željala vjerovati u nešto bolje, u nešto što mi je davalo smisao. Možda je to i bio moj najveći grijeh – vjerovati u nešto što nikad nije postojalo. Jer, kad je došao trenutak da zaista vidim, oči sam prekrila rukama. Zato što me bilo strah upravo toga – istine. Zatim su mi iste priče bile prikazane kroz reklame. One bi nam često plesale pred očima, govoreći nam sve što smo ikada željeli. Svaka boja, svaka melodija, sve je to pažljivo skrojeno da se uklopi u naše najdublje želje i u naše nesvjesne potrebe. One su laži nježne poput vjetra koji tiho ulazi u našu dušu, neprimjetno mijenjajući je. „Bit ćeš sretniji, ljepši, bolji“, govore nam, a mi vjerujemo. U svemu tome smo nalazili savršenstvo koje nikada ne dostižemo, ali ne prestajemo tražiti. Kad god pogledamo oglas za savršeni proizvod srce kuca brže govoreći: „Ovo je to. Ovo će promijeniti moj svijet.“ Ali kada sklonimo omotnicu, ostane samo praznina, jer su te reklame puste riječi kao i sve ostalo što sam u svom životu čula. Zamka koja nas drži, laž u kojoj smo uživali. I dalje kupujemo, i dalje vjerujemo, kao da će ovaj put biti drugačije. Ali opet, u tom svijetu laži, ja sam tražila nešto stvarno. Nešto čisto, nešto što nije moglo biti pokvareno. Postoji mjesto gdje laž ne smije postojati. To mjesto je u očima djeteta koji traži sigurnost u onim riječima koje izgovara majka, dok uspavljuje svoje dijete, u rukama koje ti trebaju dati vječnost. Tamo gdje nije dopušteno lagati, jer laž bi uništila povjerenje. Rušila bi temelje na kojim gradimo sve što nam je drago. Laž je postojala i u riječima onih koji su trebali biti vodiči kroz naše prve korake ka znanju – u riječima profesora i udžbenika. Ne ona očigledna, nego ona suptilna, utkana u prešućene priče, u izostavljenje istine. Laž koja je iskrivljivala sliku svijeta, čineći ga jednostavnijim nego što jeste. Ne uče nas o tome kako da ga razumijemo, već kako da ga prođemo ne pitajući previše. Svaka lekcija, svaka stranica udžbenika je kao pažljivo postavljena slagalica, ali slagalica koja nikada nije prikazivala cijelu sliku. Govore nam kako je važno postići najbolje rezultate, upisati fakultet. Nikad ne govore sta da radimo kada se nađemo izgubljeni među tim diplomama. Nisu nam govorili sve. Govorili su da je historija priča o herojima, ali su zaboravili reći da su ti „heroji“ često koračali tuđim snovima. Šta je sa onima čija su imena izbrisana jer nisu bili dio „važnih“ priča? Uče nas o velikim pobjedama, o datumima i bitkama, šuteći o suzama majki koje su ostajale iza svakog ispaljenog metka. Ne govore o tišini ratova, onoj tišini koja se zadrži dugo nakon što sve eksplozije utihnu. Nikad nam nisu pričali o djeci koja su odrasla uz priče o „slobodi“, a nikada nisu osjetila njen pravi okus. Lagali su nas da su pjesnici samo umjetnici, stvaraoci ljepote koja postoji bez bola, bez težine života. Prešutjeli su da su ti isti stihovi bili ispisani suzama, da su stranice knjiga često bile svjedoci nečujnih jecaja. Govorili su nam o njihovim nagradama i priznanjima, ali nikada o njihovim patnjama, o borbi sa svijetom koji ih nije razumio. Sakrili su od nas istinu da su njihove pjesme nastajale iz najdubljih rana. Iz trenutaka kada su im bol i samoća jedina inspiracija za pisanje. Pokušavali su nas uvjeriti da su granice samo linije na mapi, a ne rane urezane u duše ljudi. Govore o napretku, o civilizaciji, o budoćnosti, ali šute o tome kako su rijeke presušile zbog njihovih snova o industriji. Uporno šute o tome kako su šume nestajale dok su nam pričali o „razvoju“. Također, ne spominju kako su djeca na ruševinama gradova crtala domove kojih se nisu sjećala, kako su majke prodavale posljednje komade nade da bi preživjele još jedan dan. Često bi govorili da nas razumiju, da žele najbolje za nas, ostavljajući nas da plovimo u moru nesigurnosti. Daleko od istine koja je trebala doći. Laž je bila poput konopca koji nas steže oko vrata. Kad smo tražili odgovore, vraćali su nam ih samo obavijene u sivi veo. Ništa konkretno, ništa stvarno. I tako smo vjerovali u ono što je trebalo biti, a nije postojalo, dok nas nije udarila stvarnost. Zato pišem ovo. Želim vjerovati da možemo biti istiniti, čak i kad nas istina boli, čak i kad nas slomi. Pišem jer vjerujem da istina ima pravo da bude izrečena, bez obzira na to koliko boli. Možda će me ona povrijediti, možda će me razotkriti, ali ako postoji nešto što sigurno znam, to je da u laži nema života, samo praznina koja se širi dok te ne proguta. Lagati je bilo lakše. Govoriti ono što drugi žele čuti, glumiti sigurnost dok iznutra toneš. Tako sam preživljavala dan za danom, uvjeravajući sebe da ću tako izbjeći bol. Došao je trenutak kada sam morala stati. Kad više nisam mogla skrivati rane i praviti se da me ništa ne dotiče. Istina je iz mene provalila poput bujice, sirova i teška. Povrijedila me, pokidala sve iluzije koje sam godinama gradila. Jer kad bježimo od istine, gubimo sebe. Bez nje postajemo samo slika bez duše, tijelo koje luta bez pravca. Nikad više neću bježati od onoga što jesam, jer jedini način da budem zaista slobodna je da se suočim sa samom sobom. I kada dođe trenutak da prihvatimo sve u cijelosti, postajemo snaga koju niko i ništa ne može slomiti. Na kraju, možda ne postoji veća hrabrost od one koju pokazujemo kad se suočimo s onim što nas najviše plaši. Nije uvijek lako biti iskren, jer istina zna biti teška. Bez nje mi smo samo sijenke, pokušaji da budemo nešto što nismo. Snaga je u tome da ustanemo i kažemo sebi – ovo sam ja, s manama i nesavršenstvima, ali s hrabrošću da budem stvarna. Sada kada sam svjesna svoje moći, laži ne mogu stati na put istini koju nosim u srcu.
