Istina je kao stari predmet zaboravljen na tavanu – skrivena ispod slojeva prašine, oblikovana godinama zanemarivanja, nečujna u buci svakodnevnih laži. Čovjek živi među njima, diše ih, izgovara ih, gradi svijet na njima. Laž nije samo sredstvo prevare, ona je postala jezik društva, maska iza koje svi stojimo, uvjereni da nam je potrebna da bismo preživjeli. Laž nije samo aktivni čin – ona je i tišina tamo gdje bi istina trebala da se kaže. Ona je osmijeh dok iznutra osjećaš prazninu, ona je „dobro sam“ kada nisi, ona je „sve je u redu“ u svijetu koji se raspada. Možda je zato toliko prisutna – jer nismo sigurni da bismo mogli izdržati život u potpunoj istini.
U školi se laže svakodnevno. Učenici lažu nastavnicima, nastavnici lažu učenicima, sistem laže svima. Kažu nam da će znanje uvijek pobijediti, da će trud uvijek biti nagrađen, da su pravila jasna i fer. A onda svijet pokaže da su veze moćnije od diplome, da sreća nekad vrijedi više od rada, da se istina savija pod težinom interesa. Udžbenici pišu o junacima bez mana, o državama bez grešaka, o događajima kao da su bili crno-bijeli, iako svi znamo da historija nikada nije tako jednostavna. “Historija je skup dogovorenih laži.” , rekao je Napoleon. Reklame lažu, obećavaju ljepotu, sreću, dugovječnost, znajući da prodaju iluziju. Roditelji lažu djeci, ponekad iz ljubavi, ponekad iz straha. Djeca lažu roditeljima jer su naučila da istina često donosi kaznu. Sami sebi lažemo da imamo vremena, da ćemo promijeniti loše navike, da će sve doći na svoje mjesto. A svaka izgovorena laž ostavlja sloj prašine na istini, čineći je nejasnom, dalekom, gotovo nepostojećom. A šta bi bilo da istina odjednom postane jedino što postoji? Da se svaka maska skine, svaka iluzija sruši? Da li bi svijet bio bolji ili bi se ljudi pogubili u brutalnosti nefiltrirane iskrenosti? Da li bismo mogli podnijeti istinu onakvu kakva jeste, bez uljepšavanja, bez objašnjenja, bez opravdanja? Dva ishoda su moguća, svijet bi se raspao ili procvjetao, zavisi od toga koliko smo spremni da izdržimo težinu realnosti. Prijatelji bi nam rekli šta zaista misle o nama, roditelji bi priznali svoje slabosti, reklame bi nas prestale obmanjivati. Bismo li bili slobodniji ili samo ranjiviji? Možda bismo konačno upoznali sebe u pravom svjetlu, bez iluzija koje nas umiruju, ali nas i ograničavaju. Možda bismo, suočeni s istinom, postali jači, otporniji, sposobniji da donosimo odluke koje nisu zasnovane na lažnim nadama, već na stvarnosti. Ali isto tako, možda bi nas istina slomila, natjerala da se povučemo, da tražimo nove načine da se zaštitimo, čak i po cijenu ponovnog bježanja u laži. Jer istina, ogoljena i surova, nema milosti.
Ona ne mari za naša osjećanja, ne daje utjehu – ona samo jeste, nepromjenjiva i nemilosrdna. Najopasnija laž nije ona koja se čuje, već ona koja se osjeti ili, drugačije rečeno, nije ona izgovorena drugima, već ona koju govorimo sebi. Ona koja mijenja način na koji doživljavamo stvarnost, koja nas uvjerava da nešto nije vrijedno borbe, da ne možemo više od onoga što imamo, da su stvari takve kakve jesu i da ih ne treba mijenjati. Kako je živjeti s takvim lažovom u sebi? Naporno. Jer taj glas ne prestaje šaptati. Istina može biti bolna, može uništiti iluzije koje nas drže uspravno. Ponekad, istina nije ono što želimo čuti. Ljudi ostaju u toksičnim vezama jer se boje priznati da ljubavi više nema. Zadržavamo poslove koji nas guše jer nas laž o stabilnosti drži prikovane za kancelarijske stolice. Društva opstaju na mitovima, na pričama koje stvaraju identitet, na legendama koje zamjenjuju surove činjenice. No, možda su laž i istina dvije strane iste medalje. Možda je istina subjektivna, oblikovana perspektivom onoga koji je posmatra. Jedna ista priča može imati više verzija, svaka jednako uvjerljiva. Laž tada ne postaje samo svjesno iskrivljenje stvarnosti, već i prirodan rezultat ljudske percepcije. Ako svako vidi svijet kroz svoj filter, možemo li uopšte govoriti o jednoj, univerzalnoj istini? Ako laž dominira, ako istina postane previše skrivena, rizikujemo da izgubimo dodir sa sobom. Jer bez istine, kako možemo rasti? Kako možemo znati ko smo? Istina je često teška, ona boli, ali i iscjeljuje. Ona može razrušiti, ali i omogućiti novi početak.
Svijet je sazdan na tankoj granici između istine i laži. Mnoge naše odluke ne temelje se na čistoj istini, već na onome što želimo da vjerujemo. Da li je ljubav uvijek vječna? Da li su svi ljudi u osnovi dobri? Da li pravda zaista pobjeđuje? Na ovim pitanjima gradimo društva, sisteme vrijednosti, živote. A ipak, svaki put kada se suočimo s realnošću, te iluzije polako se ruše. Možda je istina suviše teška, a laž suviše laka. Možda su oboje neophodni, kao svjetlo i sjena, kao dan i noć. Ali jedno je sigurno – što duže dopuštamo da prašina pada na istinu, teže ćemo je ikada ponovo prepoznati. Možda nije pitanje da li lažemo, već kada, kako i zašto. I najvažnije od svega, koliko smo spremni da prepoznamo vlastite laži i suočimo se s njima. Jer tek tada možemo zaista razumjeti svijet – i sebe u njemu. I za kraj, citiram riječi našeg nobelovca, Ive Andrića: “Zarazna je i razorna moć laži.”.