Ljudi svakodnevno lažu, okruženi smo svakodnevnim lažima koje čak ni ne primjetimo. Male laži poput da li smo poradili sobu, uradili zadaću ili izveli psa u šetnju. Lažemo toliko često da čak svakodnevno na pitanje kako ste, odgovaramo šablonski. Ljude ne možemo razvrstavati na potpuno iskrene i lažove. Sigurno da ne postoji potpuno iskrena osoba koja nikada nikome nije slagala, laž je svjesno ili ne dio svakodnevnog života. Ako mislite da je laganje nedopustiljivo i neprihvatljivo osvrnite se na svijet oko sebe. Čak i kad protumačite vlastite odluke, možete navesti par primjera gdje ste lagali kako bi ste se izvukli iz problema, te ne snosili za to posljedicu. Uvjerena sam da je većina od nas nekada lagala kako bi se nekome dopali, kako bi ispali kul ili kako ne bi smo zvučali dosadno. Uvijek se govori da jedna manja laž nije ništa bitno. Međutim jedna laž vuče drugu te tako upadamo u rupu bez dna, počinjemo lagati i sami sebe. Ali ovo su samo male laži koje nikome neće nauditi, zar ne? Svijet je pun većih laži i lažova. Laži koje polako uništavaju ovaj svijet. Iako većina nas se smatra “iskrenom” osobom koja ne želi nauditi ovome svijetu, zašto onda lažemo?
Šta je to uopšte laž?
Laž možemo definisati na različite načine. Laž može biti sve mimo istine. Nekome je laž istina jer u nju želi da vjeruje tako jako da ne želi da vidi istinu koja je ne prihvatljiva i teško ga boli. Neki bi rekli da je to izdaja, jer laganjem gubimo povjerenje drage osobe. Sve ove izjave jesu tačne ali meni ipak najjednostavnije je reći da je laž maska istine. Maska koju stavljamo ispred naših grešaka, mana, uvjerenja kako bi se uklopili u društvo. Međutim nekada neko laže kako bi zaštitio druge ili kako ih ne bi povrijedio. Istine se često sakrivaju jer nisu socijano prihvatljive, emocionalno zadovoljavajuće. Osobe koje su previše iskrene se smatraju bezobraznim te previše grubim. Kao kad vas neko pita kako mi pristaje ovo, iako je vama to ružno ne želite ga povrijediti te kažete da mu odlično pristaje. (Ono što je osoba željela da čuje). Ljudi su okruženi lažima te teško raspoznaju kada neka osoba laže a kada govori istinu. Moramo dobro poznavati tu osobu ili govor tijela kako bi primjetili neiskrene riječi. Pitanje je kako spoznati kada sami sebe lažemo? Stvar karaktera je kada uvjeravamo sami sebe da je to nešto što smo uradili dobra stvar. Za takvu stvar potrebno je ulagati mnogo energije te kada čovjek oslabi i postane nejak sve njegove laži izađu na vidjelo. Oni to čitav svoj život potiskivaju, poriču kako se ne bi suprostavili istini. To je u suštini kažnjavanje samoga sebe gdje se ne mogu pomiriti sami sa sobom (peče ih savjest) sve dok sami ne iznesu svoju laž na vidjelo. Ta ljudska savijest često može izazvati mnoge bolesti zato se ljudi razbole noseći teret laži. U ovoj situaciji biti iskren je lijek za dušu.
Šta je istina?
Da bi bolje razumjeli šta je laž moramo bolje upoznati istinu. Istinu je meni teže definisati nego laž. Stanite na momenat ovdje, i zapitajte se šta je za vas istina? Neki bi rekli da ne postoji prava iskrena istina. Svi mi imamo različit pogled na svijet, imamo svoju istinu. Nekima je to samopoštovanje, što u jednu ruku ima smisla jer ako nekoga poštuješ i voliš reći ćeš mu istinu i pustiti ga da odluči u svoje ime da li je trebao znati ili nije. Odnosi su zasnovani na iskrenosti te ukoliko često lažete voljenoj osobi možete izgubiti njeno povjerenje zbog vaših grešaka. Iskrenost često i povezuje ljude - kada zajedno dijelite vaše probleme. Ali upravo zato često govorimo veće laži nama bližim ljudima kako bi ih zaštitili ili sakrili dio naše prošlosti ili indentiteta jer ne želimo izgubiti nama tako dragocjenu osobu. Za mene istina je nešto u što mnogo ljudi vjeruje, činjenica koju niko ne poriče dok se ne dokaže suprotno. Saznanje o laži tjera povjerenje i poštovanje, gubitak onoga zbog čega smo govorili neistine. Vrijedi li govoriti laži? Šta dobijamo a šta gubimo? Živjeti sa vlastitim lažima, biti sami u našem imaginarnom svijetu. Da li to želimo?
Lažu li ti nastavnici, udžbenici? Laže li se u školi?
U školi nas lažu, uglavnom nas uče samo onim što je dozvoljeno ali ne nužno i bitno za našu svakodnevnicu. Možda to pak nisu nastavnici krivi već sistem koji je ustanovljen. Užbenici nas lažu, uzmite za primjer predmet historiju. Historiju su pisali oni kojima je to bilo dozvoljeno. Pobjednici - oni koji su pisali o svojim pobjedama, dostignućima. A šta je s drugom stranom priče? Naravno da ljudi skupljaju više izvora kako bi sklopili događaje u historiji, ali da li smatrate da je baš čitava naša historija tačna? Hajmo uzeti u obzir neki drugi predmet, mnogo drugačiji od historije. Uzmimo na primjer fiziku, šta bi tu moglo poći po krivu? Dosta zakona i formula koje učimo ne znam primjeniti u stvarnom životu, kao i duge stvari koje nisu praktično primjenjive. Sigurno da ima naučnika kojima su priznata otkrića, a stvarni tvorac je neko drugi(žena kojoj je bilo zabranjeno baviti se naukom) pripisujući sebi zasluge drugih kao što je prisutno i u našem vremenu. Zar to nije laž i prevara? Da li razumijete sada na koliko se laži temelji ovaj svijet? Da li razumijete koliko je teško spoznati pravu istinu među toliko laži?
Gdje je laganje opravdano?
Međutim nisu sve laži loše. Neke su opravdane, kao vojnik koji odlazi u vojsku da odbrani svoju državu. Na izlazu reče “Ne brini se majko doći ću ti ja”. I nikada se više ne vrati. Da li je on kriv što je to postala laž? Te “šarene laži” su one koje nas obraduju, one koje želimo čuti, u što želimo da vjerujemo svim srcem. Kao osoba koja se mnogo trudi da smrša (iako joj to ne ide) te kada joj neko istakne da je lijepa ili da je čak i smršala to je učini sretnom iako je to velika laž. Kada dijete dođe do vas kako bi vam pokazao novi crtež koji vama liči na škrabotinu, naravno da mu nećete reći da je užasan umjetnik, ne želite mu povrijediti osjećaje te ubiti nadu u njemu za novi talenat koji sa mnogo vježbe može da se razvije. “Male” lijepe laži su opravdane čak su i poželjne kada želimo sačuvati odnos s nama dragom osobom. Stalo nam je do iskrenosti ali takodje i do ljubavi, sreće te ne želimo učiniti drugu osobu povređenom ili neugodnom. U ovom slučaju moramo balansirati između tih emocija istine i vlastitih granica, gdje međutim nekada istina ne bude prava odluka. To nas šta više čini ljudima, daje nam ljudskost koju treba poštivati. Jer insan čovjek je velika titula na kojoj stalno trebamo raditi.
Samo zamislite svijet gdje svi govore istinu, šta mislite da li bi bio prekrasan kao što zvuči?
Naravno da bi ovakav svijet imao prednosti poput istine u politici, medijima, društvenim mrežama ali i odnosi među ljudima ne bi bili isti. Ljudi se ne bi družili jer bi svaka osoba isticala njegove mane, što bi ga vrijeđalo. Svako od nas uglavnom ne kaže svima stvarno što misli o njima, svi mi izdvojimo njihove mane te ih pokušajemo ne iznositi, ne zapitkivati, ne uplitati se tamo gdje nam nije mjesto. Naravno u današnjem digitalnom vremenu istina na internetu bila bi osvježavajuća, pogotovo mlađim generacijama koje odrastaju sa društvenim mrežama. Oni su izloženi konstantnoj perfekciji koju promovišu brendovi te djeca influensirana time se počinju šminkati u ranim godinama, kupovati preskupe stvari koje im ne trebaju, sve kako bi postigli taj trend koji je trenutno aktuelan. Smatrajući da je to standard života naspram kojeg svi trebaju živjeti. Takođe algoritmi društvenih mreža često promoviraju emotivne situacije, drame, skandale koji čak iako lažni se šire velikom brzinom, o kojima se kasnije diskutuje. Djeca izložena takvi sadržajima mogu često dramiti, izazivati probleme tamo gdje ih nema te ne poštovati starije. Oni gledajući taj sadržaj misle da je to potpuno primjereno ponašanje.
Čak i stariji na Facebooku kojima često izlazi sadržaj koji je programiran da potvrdi njihova uvjerenja te u osjećaju da je naše uvjerenje istinito jer mnogo ljudi s kojima smo se povezali smatra tako, natjera nas da vjerujemo u tu našu “istinu”. Na društvenim mrežama ljudi ne moraju da gledaju osobu u lice dok tipkaju što znači da lakše prenesu laž koju je sada gotovo nemoguće primjetiti bez pravog izraza lica lažljivca ili tona u njegovom glasu.
Da li ćemo svi mi da lažemo čitav život?
“U laži su kratke noge” tako da nakon nekog vremena povrijedili bi nekoga svojim lažima što bi nam dalo osjećaj krivice, te razlog da prestanemo to da radimo ponovo. U želji da budemo bolji ljudi, da oprostimo sve laži i posljedice tih laži tražimo spas u svemu što nam može pomoći - radu, duhovnosti, vjeri.
Naravno da ljudi tragaju i odlaze na razna mjesta (često su to religijska mijesta) sa nadom da će se riješiti laži i vratiti na put istine, skupiti dovoljno snage da nastave dalje u nadi za boljom verzijom sebe. Zbog njihovih grijeha-laži sa kojima ne mogu da se pomire, traže oprost ne samo od sebe već i od Boga jer za neke stvari sami sebi ne mogu oprostiti, za postupke koje su svjesno ili nehatom učinili. Duševni mir je teško postići ako je djelo ili doživljaj težak, kao događaji tokom predhodnog rata, ali nije nemoguć. Iskrenost, priznanje, pokajanje i oprost sigurno mogu pobijediti laž i neiskrenost.
Završila bih ovaj esej sa jednim citatom književnika Derviša Sušića:
„... smiri se u sebi, pa ćeš se izmiriti i sa nebom i sa zemljom“.