Za mene je laž nešto što svi radimo, iako često tvrdimo da ne bismo trebali. Nekad je to sitnica, kao kada kažem da sam učila za test, a nisam, a nekad nešto puno veće, što može povrijediti druge. Mislim da laži nisu uvijek zlonamjerne, ali mogu postati problem ako ih previše koristimo.
Recimo, u školi, laže li se tamo? Naravno da se i u školi to dešava. Učenici često skrivaju istinu, tvrdeći da nisu prepisivali, dok nastavnici ponekad zažmire na sitne propuste ili zaokruže ocjenu da olakšaju situaciju. Ali, nekako svi to prihvatamo kao dio svakodnevnice i nastavljamo dalje, svjesni da savršenstvo ne postoji.
Lažem li ja? Da, ponekad. Lažem roditeljima da sam uradila zadaću ili da sam učila samo da izbjegnem njihovo prigovaranje. Ali, najgore je kada lažem samoj sebi. Kažem sebi: „Sutra ću početi učiti.“, a duboko u sebi znam da vjerovatno neću. Kasnije me to stigne i osjećam se loše.
Kako bi izgledao svijet bez laži? Možda bi bio pošteniji, ali i puno okrutniji. Zamisli da ti neko stalno govori ono što stvarno misli: „Tvoja šminka je grozna!" ili: „Ne želim se družiti s tobom.“ Mislim da bi to bilo teško podnijeti. Zato, ponekad laž služi da zaštiti tuđe osjećaje.
Ali, gdje je granica? Mislim da je laž opravdana samo ako nikoga ne povrijedi. Ako nekom laž donosi bol, onda nije vrijedna. Za mene je laž nekad potrebna, ali, isto tako nekad i nije.
Na kraju, ispostavi se da svi ponekad lažemo: roditelji, nastavnici, reklame pa i mi sami. Ali, pitanje je hoćemo li znati kontrolisati laž, ili ćemo joj dopustiti da upravlja našim životima?
Laž je za mene samo još jedna ljudska navika s kojom moramo naučiti živjeti.
Ipak, laž ima svoje nijanse. Nekada je to samo način da izbjegnemo neugodne situacije, a nekada način da zaštitimo nekoga koga volimo. Naprimjer, kada nas neko pita: „Kako izgledam danas?“ i mi odgovorimo: „Izgledaš super!“ čak i ako nije baš tako, znamo da smo to rekli iz ljubaznosti, a ne iz zle namjere. To su male laži koje, čini mi se, svi prihvatamo kao dio normalne svakodnevne komunikacije.
S druge strane, postoje i laži koje su ozbiljnije. Naprimjer kada neko svjesno manipuliše činjenicama kako bi postigao neki cilj, to prelazi granicu. Takve laži povređuju, kidaju povjerenje među ljudima i često ostavljaju teške posljedice. Povjerenje je najvažnije kod svakog odnosa, i kada se jednom izgubi, teško ga je vratiti.
Zanimljivo je kako različite kulture i društva gledaju na laž. U nekim zajednicama laž je potpuno neprihvatljiva i smatra se jednim od najtežih prekršaja. U drugim, laži se ponekad gledaju kroz neku vrstu koristi: ako laž koristi većini, može biti opravdana. Ova razlika pokazuje kako je laž nešto što je prilično složeno, povezano s tim kako se ljudi ponašaju i šta je društvo prihvatilo kao normalno.
Laži nisu uvijek usmjerene prema drugima. Nekada lažemo sami sebi. To su možda i najopasnije laži jer ih je teško prepoznati. Kada sebi kažemo da ćemo sutra biti bolji, da ćemo sutra riješiti sve probleme, da ćemo sutra smršati, a duboko u sebi znamo da nećemo ništa promijeniti, živimo u vlastitim iluzijama. Takve laži nas drže u mjestu i sprečavaju da rastemo kao osobe.
Zamislimo svijet u kojem niko nikada ne laže. Na prvi pogled, to bi možda bio idealan svijet, ali, ako malo dublje razmislimo, shvatamo koliko bi takav svijet bio težak za život. Ljudi bi bili brutalno iskreni, a mnoge veze i odnosi bi se raspali zbog te iskrenosti. Ponekad laž djeluje kao jastuk koji čini stvarnost manje bolnom. Bez nje, svijet bi mogao biti previše težak za većinu nas. Ipak, laž ima granice. Ne smije se koristiti za manipulaciju, povređivanje ili ostvarivanje vlastitih interesa na štetu drugih. Laž je, u svojoj osnovi, alat i kao svaki drugi alat: može se koristiti za dobro ili za loše. Na nama je da odlučimo kako ćemo se njime koristiti.
Na kraju, čini mi se da nije najvažnije pitanje koliko lažemo, već zašto lažemo. Ako iza laži stoji dobra namjera, možda se ona može zaboraviti. Ali, ako je laž zbog sebičnosti ili želje za moći, onda više nema opravdanja.
Kao što sam već rekla, laž je ljudska navika. Dio je svakodnevnog života. Naučiti živjeti s njom, prepoznati je, ali i razumjeti kada je koristiti, možda je jedan od najvećih izazova za svakoga od nas. Jer, u konačnici, istina i laž nisu uvijek crno-bijele; između njih se nalazi cijela paleta sivih nijansi koje čine naš život.