Škola – kad god čujem tu riječ moje srce hvata toplota a um mi biva ispunjen bujicom lijepih uspomena koje vežem za mjesto na kojem sam provela godine svog odrastanja, gradeći krila poput gusjenice u čahuri, krila znanja koja nestrpljivo čekaju da me nose kroz život. Tijelom mi prolaze isti trnci uzbuđenja koje sam osjetila prvi put kada sam kročila u tu kolijevku znanja kao mala djevojčica, nesvjesna tajni koje kriju klupe i stolice svake učionice i krase stranice knjiga iz biblioteke...
Da smišljam pismenu na zadanu temu vjerovatno bih ovako započela svoj rad. Ali pošto u ovom trenutku na svom stolu nemam prazan list zadaćnice, koji moram ispuniti nepostojećom inspiracijom i svim stilskim figurama kojih se dosjetim do narednog zvona, valjda mogu dozvoliti sebi da napišem tekst na čiji me pomen nakon nekoliko godina neće hvatati nagon na povraćanje. Za sve zadatke kreativnog pisanja svoje učeničke „karijere“ naslušala sam se (a i napisala) dovoljno praznih radova koji imaju za cilj da zvuče poetično i dubokoumno da bih mogla da smislim bar dva takva i pošaljem ih večeras. Ipak, sada biram da budem iskrena.
Stotine nenaspavanih, mrzovoljnih tinejdžera koji prolaze kroz školsku kapiju u osam ujutro pored želje za šoljicom kafe i nade da će profesor kod kojeg imaju test baš tog dana biti bolestan, vjerovatno ne dijeli istu količinu entuzijazma na pomisao sjedanja u klupu gdje će provesti narednih sedam sati gledajući u sat/tablu/nastavnika ili pak kroz prozor/rupu u stolu/nastavnika ali im je u nekom trenutku, barem jednom svima kroz glavu prošlo isto pitanje- čemu, pobogu, sve ovo ? Na kraju krajeva, čovječanstvo je postojalo i razvijalo se mnogo prije nego što je nekome palo na pamet da osnuje instituciju po uzoru na prosječan zatvor za manje opasne kriminalce i proglasi je neophodnim sredstvom za oblikovanje mladih umova širom svijeta. Glavni podsticaj za preobrazbu pojma škole iz vremena Pitagore u ono što je danas bio je, kao i za mnoge druge promjene, industrijalizacija, prelazak se poljoprivredne proizvodnje na industrijsku, koji je doveo do pojave novih zanimanja a samim time i potrebom za formalnim školovanjem. Mada su se redovi drvenih klupa ispunjenih djecom koja se po svoj prilici spremaju za rad u nekoj fabrici znatno razlikovali od diskusije filozofa na gradskom trgu, neke stvari do danas bivaju nepromijenjene. Možda više ne možete izgubite glavu jer tvrdite da korijen iz dva nije racionalan broj, ali postavljanje previše pitanja (pogotovo onih na koje nastavnik ne može dati odgovor) i suprotstavljanje sistemu na bilo koji način su osobine na koje se gleda kao na nešto što treba biti iskorijenjeno do kraja školovanja. Škola je nastala, postoji i nastavit će da egzistira u ovom ili onom obliku iz potrebe da djeca od malih nogu steknu vještine i, još važnije, uvjerenja koja će ih pripremiti za život u režimu u koji ih je obrazovao tako da nikada ne požele da se protiv njega pobune. Za vještine koje sam do sada stekla ne mogu da kažem ni koliko su korisne ni koliko mi je škola pomogla da ih dobro savladam ali za većinu njih nisam pretjerano optimistična da će mi ikada zatrebati. Ako u nekom trenutku svog života dođem do zaključka da su pravilno izvođenje dvokoraka i poznavanje građe zglavkara za mene imali bilo koji značaj osim dobrih ocjena na kraju godine, morala bih da poreknem sve što bih na tu temu mogla da napišem sada. Ono u šta sam za skoro deset godina idenja u školu postala prilično sigurna je da glavni cilj školovanja u svojoj suštini uopšte nije sticanje znanja, ili barem ne onog znanja koje nam omogućava da zaista razumijemo svijet i svoje mjesto u njemu. Mnogo je lakše manipulisati ljudima koji nikada nisu podsticani da razmišljaju o onome što ih se uči i koji su proveli godine pamteći činjenice iz udžbenika da bi većinu njih zaboravili po završetku kontrolnog. Od malena slušamo kako je učenik za primjer neko ko uči tačno onoliko koliko se od njega zahtjeva, ne propituje previše ono što mu je rečeno, drži sveske i uniformu urednima i, što je najvažnije, dijeli razmišljanja i poglede na svijet sa profesorom. Besmislene pismene koje zvuče lijepo nisu samo prihvaćene već i poželjne – to je upravo onakva literatura koja dopušta čitaocu da bez pretjeranog mentalnog naprezanja ima osjećaj da radi nešto pametno.
Ne bi bilo uredu da u čitavoj ovoj priči ne spomenem stvari koje sam voljela, i još uvijek volim kod škole. Na svu sreću, uvjerila sam se da postoje i profesori koji se ne boje da izađu iz granica nastavnog plana i programa, ne vrednuju lijepo napisan sadržaj više od pročitane lektire i motivišu svoje učenike da postavljaju pitanja i budu znatiželjni. Nakon devet godina čini se da sam napokon pronašla i ljude koje mogu zvati prijateljima, grupu istomišljenika i svoje mjesto u njoj. Problem je u tome što su svijetle tačke škole upravo anomalije u sistemu koje nekako opstaju i pored svih sila koje se trude da ih ugase. Ne vjerujem da će se do trenutka kada moji potencijalni unučići dostignu školsku dob išta značajno promijeniti u načinu na koji ona funkcioniše. Obrazovni sistem će i dalje biti slika društva u kojem živimo. Jedino što mogu da učinim jeste da se nadam da će to društvo biti barem malo bolje nego danas i dati sve od sebe da promijenim i poboljšam ono što mogu. A da bih u tome i uspjela, odlučujem da gradim svoja krila po vlastitom šablonu, van čahura i granica koje su mi predodređene od strane nekog drugog. Rizično jeste, ali ja danas taj rizik prihvatam.