Sjedim kraj prozora i pri svjetlosti prigušene lampe pišem ovu priču. U sobi je mrak kako ne bi ometao već umornu mi sestru koja rano kreće na posao.
Pored zamućenih sitnih slova u glavi, kroz prozor se pruža pogled na moju baštu i veliko drvo kajsije u njenom središtu.
Gledajući sam mogla da u kostima osjetim studen koja je gušila polje. Grane drveta su stajale nepomično kao da na taj način pokušava da zimu prevari da je već odavno mrtvo i da je njega najlakše zaobići.
Tišina se prolamala mojim dvorištem obasjanim neobičnom mjesečinom toliko jakom da ste mogli razaznati svaku biljku koja je krasila moj vrt.
U tom trenutku, u svoj toj tišini počele su da padaju pahulje, jedna po jedna, polako da bi nakon toga sve više i više ubrzavale i postajale sve gušće. Ugasila sam lampu i nepomično stajala kraj prozora i posmatrala ples prvih pahulja razmišljajući kako ovaj svijet može biti predivan kada bi svako izgrađivao sopstveno sebe.
Ponekad nije potrebno mijenjati velike stvari kako bi se desilo nešto dobro. Potrebno je pogledati sebe, zaviriti u svoju dušu i promijeniti sve ono loše što je u njoj.
Onog momenta kada čovjek uvidi kako je tako malo potrebno za sreću i kada shvati da nije moguće ubrzati sudbinu i nafaku, kada shvati da Allah dž.š daje opskrbu, onda se srce smiri i prepusti neka sve ide svojim tokom.
Kada shvatiš da ništa ne možeš promijeniti, onda ti ostaje mašta, pa tako i ja maštam o svojoj idealnoj školi.
U moju idealnu školu ide se radnim danom, a i vikendom. Ona ima tri sprata i jako je lijepo uređena.
Na prvom spratu svaki nastavnik, ili učitelj, ima svoju kancelariju, u kojoj smije da radi šta želi, a na drugom djeca uče i rade sportske aktivnosti.
Na trećem spratu nalazi se biblioteka sa svim knjigama i fotokopirnica za kontrolne zadatke. Bila bi i posebna učionica u kojoj bi bili slatkiši. Vikendom djeca bi dolazila u školu i jela te slatkiše. Nastavnici bi umjesto petica dijelili banane, a za užinu bi svako dijete moglo da naruči šta god poželi.
Knjige obavještenja bi im donosio robot i nastavnici ne bi imali potrebe da čitaju, to bi isto robot obavljao.
Škola bi bila okrečena prelivom od čokolade, a prozori i vrata bi bili napravljeni od tvrdih lizalica. Zidovi u školi isparavali bi toplotu tako, da nam ne bi bili potrebni radijatori. Nastavnici bi se u idealnoj školi osjećali zadovoljno i nikada ne bi starili..
Taman kada sam htjela da se popnem na četvrti sprat škole , probudih se iz sna i shvatih da je raspust, i moja idealna škola je realna škola.
Život prebrzo prolazi, dani su postali kao minute a minute kao sekunde, stoga je bitno znati šta željeti od života i znati kako ga iskoristitit.
Svoju školu za par godina zamišljam kao vertigo umjesto usmjerenosti na usvajanje znanja, u školi će se razvijati i vještine i sposobnosti. To znači da ćemo, osim što ćemo i dalje učiti, puno više učiti u grupama, iznositi svoje argumentirane stavove, raspravljati, razmišljati, istraživati, analizirati, povezivati, komunicirati, propitivati i procjenjivati. Bit ćemo puno aktivniji na nastavi, rješavat ćemo konkretne probleme, raditi pokuse i eksperimente i stvarati nešto novo: igrokaze, crteže, slike, animacije…
Puno više praktičnog dijela i slikovitog jer ono što se vidi golim okom i uradi vlastitom rukom ostaje urezano u pamćenje.
Nije mi bitno da mi škola ima 10 spratova, da ima mnoge stvari, bitno mi je da škola bude bez svake vrste nasilja, koje je danas nažalost sve više zastupljeno.
Nasilje.
Riječ od samo šest slova. Riječ koja iza sebe skriva bol, patnju i pregršt suza. Riječ izgovorena bezbroj puta, no još uvijek nedovoljno. Unatoč mnogim pokušajima njenog suzbijanja, ona još uvijek nastupa punom snagom.
Dakako, sjajnija je no ikada. Nasilje sve sigurnijim korakom preuzima kontrolu. Nastanjuje se u svakodnevicu mladih sve više i više. Zasljepljuje svoje žrtve zatvarajući im izlaze iz problema i polako pretvarajući njihovo razmišljanje u pesimizam. Otvara pogled u svijet bez nade.
psihičko nasilje podrazumijeva zlostavljanje riječima i verbalne napadaje. Riječi bole oštrije nego izravan ubod noža u leđa. Biti nazvan pogrdnim imenom peče jače od bilo kojeg šamara a mnoga djeca to trpe.
Uloga učenika može biti u obliku sistema vršnjačke podrške i rane intervencije, u kojem se cijeni saradnja i kvalitet odnosa. Kroz sistem vršnjačke podrške učenici mogu razviti i kapacitet da kanališu agresiju kada se ona pojavi, a također razvijaju i iskustvo promovisanja nenasilnog ponašanja u širem kontektsu. U vezi s tim važno je promovisati saradnički, grupni pristup među vršnjacima kako bi se ohrabrilo pro-socijalno ponašanje i povećao nivo saradničkog ponašanja koji se zaniva na povjerenju. Učenici tako usvajaju vještine saradnje kroz strukturisane aktivnosti. Zatim, vršnjačka medijacija, rana intervencija, rješavanje konflikata, slušanje ili vršnjačko savjetovanje. Kroz takve pristupe učenici uče raditi zajedno što utiče na smanjenje predrasuda, sticanje vještina komunikacije, razmjenu informacija i načina kako sagledavati svoja postignuća, ali isto tako i na učenje vještina kako rješavati i prevazilaziti konfliktne situacije. Škola tako postaje mjesto gdje se na prihvatljiv način može razgovarati o osjećanjima i odnosima.
Odgoj se nosi od kuće i stoga roditelji trebaju da pričaju sa svojom djecom, da probleme rješavaju razgovorom, da svojoj djeci pokažu šta li je stvarno ovaj svijet i koliko se vrijedi boriti za onaj drugi, vječni.
Mnogo je puteva na ovom svijetu, međutim svi oni ka smrti vode. Bez obzira ko si, vladar ili podanik, imućan ili siromašan, muškarac ili žena, zasigurno ćeš umrijeti. Ništavnost ovog svijeta ne razotkriva ništa toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo zdravog razuma, ona ne ostavlja nikakvog prostora da se ovom svijetu raduje.
Pogledaj oko sebe, koliko samo ljudi izgubi život u treptaju oka, za djelić sekunde, na razne načine i u različitim starosnim dobima. Čovjek kada osvane ne može znati da li će omrknuti, a kada omrkne ne može znati da li će osvanuti…
A opet, većina ljudi su nemarni prema tome i žive kao da nikada neće umrijeti, sve dok iznenada ne dođe kraj nakon kojeg nema povratka, nakon čega nema druge šanse!
Mnogi se brinu, ne spavaju kada dobiju lošu ocjenu, neko ih uvrijedi, nastavnik nije pravedan prema njima sve dok ne shvate da je ovaj svijet prolazni test.
Nije bitno ni da li je škola sa najviše spratova, niti da ima najljepšu boju, bitno je ono što izlazi iz te škole, a zar ima išta ljepše od dječijeg neiskvarenog osmijeha?