„Obrazovanje je ono što ostane nakon što čovjek zaboravi šta je učio u školi“ – Albert Einstein. Škola je dom. Dom za sanjare, posmatrače i one izgubljenje u svijetu. Ali zašto svi bježe od svog doma? Dom se pretvorio u zatvor za iste sanjare, posmatrače, a oni izgubljeni bivaju zatočeni u pogrešni kavez. Zamračene prostorije i dugi hodnici. Zagušljivi, ćesto samim dimom cigarete iz dvorišta i zbornica. Na hodnicima malo bolje očuvane stolice (da barem za vanjske oči škola izgleda dobro). Učenici, za vrijeme odmora, sjede i odmaraju na istim. Često učenici ne čuju svoje sagovornike zbog velike buke. Ta buka nije, naravno, uvijek ista. Ako prođe dijete sa izraženim samopouzdanjem, svojim stilom koju tu osobu čini zadivljujućom, buka će se pretvoriti u podgrubljivi smijeh, ali nikog nije dovoljno briga. Takvo „najposebnije dijete“, spada u izgubljene, potrudio se steći znanje kojim će naći smisao života. Hodnik ga je podučio više nego učionica. Učionice, sa trošnim stolicama i trošnijim stolovima. Dvije velike table, u zavisnosti od profesora, nekada su obadvije pune „bitnih pojmova“, a kod nekih „zapamtit ćemo mi to“. Klizavi laminat i ogromni prozori. Na zidovima su kreativni plakat učenika koji su ostali čitavu noć radeći iste. Dobili su peticu. Rijetkost je da se zadesi odjeljenje gdje (najmanje) jedno nije palo. Takvi su shvatili beskorisnost određenog predmeta i vodili se tim kroz školsku godinu. Možda su ti učenici u pravu? Da li je vrijedio taj stres? Da li su ovi što su prošli nešto naučili? Pitanja bez odgovora. Kod nas. Profesori, sa ili bez osmijeha, ulaze u učionicu i iz svojih teških torba izvade „godišnji plan rada“. Protiv godišnjeg plana se ne smije. Profesori i učenici se trude ispratiti isti, ali teško. Profesor, ako je pred penziju, on je cijeli svoj radni straž proveo uz isti papir. Isti godišnji plan. Svijet nije isti 80-ih, 90-ih, 2000-ih i danas. Ali, mi učimo isti. Generacije naših nana i djedova i mi se „pripremamo“ za isti svijet. Za istu budućnost i bolje sutra. Svijet se mijenja sa nama. Naša budućnost je već izgubljena. Vraćamo se konstantno u prošlost koju nismo ni proživjeli. Nedostaje nam prakse, tehnologije i umjetnosti. Praksa iz prirodnih nauka: biologije, hemije i fizike. Zanimljive, poučne i upotrebljive za svakodnevni život. Bolji prikaz naučenog memoriše se u učenički mozak za duži period. Tinejdžerima što je zanimljivo time i primamljivo. Možda će baš neko od izgubljene djece, pronaći svoje utočište tu. Na Zapadu, eksperimenti spadajuu godišnji plan rada. Imamo malo zainteresovanih za prirodne nauke i znamo zašto. Mnogi časovi informatike su neizvodljivi zbog starosti računara u kabinetima. Škola, u takvim slučajevima, nema dovoljno sredstva za bolje i modernije, te tinejdžeri uče već znano iz osnovnih škola. U starijim razredima se bave programskim jezicima koji nisu više u upotrebi. Nabavkom boljih računara i računarskih programa daje se uvid u našu sadašnjost i budućnost. Računari su postali dio naše svakodnevnice i minimalno znanje o njima je potrebno za bolje snalaženje na poslu. Tehnologija je našla mjesto u životu svakog pojedinca i znanje o njoj se smatra prema vodećim u mladim generacijama. Većina naučenog, tinejdžeri i mladi ljudi naučili su sami, voljom i radoznalošću. Kao i saznanjem, kako današnji svijet počiva. I na čemu. Šta je umjetnost? Ko je umjetnik? „Umjetnik je dio svog vremena, njegovih društveni i ekonomskih vrijednosti, ali njegovo djelo ostaje biće koje u svim vremenima pruža estetske vrijednosti.“ Zašto je umjetnost važna?
Tokom Drugog svjetskog rata Njemačka se spremala napasti Veliku Britaniju. Velikoj Britaniji, iz fonda za vođenje ratova je ponestalo resursa te su tadašnjeg britanskog državnika Winstona Churchilla pitali da uzmu iz fonda za „kulturu“ da bi namirili potrošeno. Churchill je odgovorio: „Ali ako izgubimo umjetnost, za šta se onda borimo mi?“ Uvođenjem organizovanijih časova likovnog razvijalo bi maštu mladih ljudi, čiji nadzorni pokušavaju da ugase. Od mašte i kreativnosti „nema hljeba“ te tinejdžeri zamjenjuju kist za olovku i sjedaju za sto vježbati matematiku. Matematika predstavlja problem, ne samo u školi, već i životu. Mnogi učenici osobito shvataju i svaka loša ocjena je udarac na njih same. Ocjene od 1 do 5 stavljaju vrijednost cijele mlade osobe na papir. U zavisnosti od postignutih rezultati, ti si : nedovoljan, dovoljan, dobar, vrlo dobar ili odličan. Izgubljena djeca su odlična, ali za šta? Za šta su odlična? U čemu? A nedovoljni učenici? Oni su nedovoljni da iskuse život poslije škole? Smatra te da za takve, život poslije škole, ne postoji? Tradicionalni sistem ocjenjivanja u prekomjernoj količini oštećuje mentalno zdravlje i sliku o sebi jedne mlade osobe. Narušeno samopouzdanje i povlaćenje u sebe su produkti: nedovoljnog, dovoljnog, vrlo dobrog. Djeca dobra u jezicima, likovnom, muzičkom... nikada neće biti na istom nivou u očima profesora sa onim učenicima dobrim u matematici. Ako ne znaš matematiku, nedovoljan si. Treba nam promjena u razmišljanju.Promjena u pogledu na učenike, prihvatanje naših razlika, poteškoća.Prihvatanje naših nesavršenosti. Učeniku se treba objasniti da je uredu ne znati, ne shvatati i da je uredu tražiti pomoć. Tražiti pomoć i prihvatiti da ti treba pomoć treba biti zastupljeno među učenicima. Učenik, tokom svog školovanja, mora naučiti kako komunicirati sa većom skupinom ljudi. Kako da se oslobodi anskioznosti koja prati takva dešavanja te samu tremu. Znati kontrolisati sebe u sličnim situacijama je nešto što se uči. A nema ko da poduči. Uvođenjem profesionalnih psihologa bi olakšalo samo školovanje. Učenik, kao pojedinac, nije formirana osoba te nailazi na poteškoće postati jedna. Puno informacija različitih izvora. Koji je pravi odgovor? Šta treba da mislimo na određenu temu? Kako duševno prihvatiti? Jesmo li djeca ili odrasli? Ko sam JA? Problem naših škola je što uče tinejdžere da i kao odrasli, uvijek će neko biti iznad njih. Između redova znači da nikada,kao pojedinac, neće biti dovoljan. Naši problemi su stvarni, ali mi ih ne znamo prepoznati. Naši problemi su normalizovani, jer mi ne znamo za bolje. Učenik, kao pojedinac ne može ništa sam. Normalizovano je ne baviti se svojom budućnošću te „loš učenik“ je „pametniji“ jer se ne trudi bilo šta promijeniti. Treba nam promjena i treba nam SAD.