Uvod
Bosna i Hercegovina, prekrasna zemlja pokrivena zelenim šumama, prekrasnim rijekama, te obogaćena raznim kulturnim i historijskim bogastvom. Uvijek je Bosna i Hercegovina bila heterogenog sastava stanovništva uzprotiv raznim vanjskim utjecajima drugih zemalja da se uništi to heterogeno svojstvo društva u kojem mi, Bosanci/Bosanke i Hercegovci/Hercegovke, boravimo. Riječi koje bi najbolje opisale Bosnu i Hercegovinu jesu: Bosna i Hercegovina, zemlja sa 3 livade, a ni u jednoj hlada nema.
Naše društvo je podijeljeno, te s njime i razne stvari oko toga, uključujući obrazovanje. Obrazovanje kakvo danas poznajemo i štujemo u našim obrazovnim institucijama je starije negoli samademokratska država Bosna i Hercegovina. Ovakav model obrazovanja datira još iz doba Austrougarske[1] gdje vidimo ne samo frontalni način učenja(zapamti ono što profesor[2] priča) nego i stroga podjela izučavanja predmeta koji su se zadržali do danas. U ovom modelu učenja, nastavnici jednog predmeta se ne zanimaju za onaj drugi, iako podučavaju istu djecu. Time dobivamo veliku podjelu i nedoumicu kod studenata/učenika, jer predmeti nisu povezani rijetko ili nikako, te imaju tešku obavezu da sami urade ono što profesori/profesorice neće da urade. Kroz moj školski život, primjetio sam rijedak primjer profesora koji kroz svoje lekcije, koliko toliko, pokušava povezati gradivo sličnih predmeta(npr. hemije sa tehnologijom materijala sa osnovama elektrotehnike, kako ta 2 predmeta dijele slično gradivo).
Problem se nalazi i u rasporedu: vrijeme pauze od 5 minuta nije dovoljno za one koji su zainteresovani za predmet da raspravljaju o njemu, te poslije te pauze dolazi drugi profesor/profesorica koja priča drugi predmet koji je potpuno nerelevantan za ovaj prethodni. Bilo koja normalna odrasla osoba koja bi živjela ovim sistemom rada, bilo na poslu ili kod kuće, uskoro bi odlučila da više ne želi da se nalazi u tom okruženju. Ne trebamo se čuditi što djeca bježe iz škola i što školu doživljavaju kao traumu, evo nam odgovora! Kada djecu gledate kao običan broj, očekivate za svi znaju isto neovisno od njihovih želja, potreba, snova, ambicija, sposobnosti, kada im ne dajete prostor za kreativnost, uskraćujete slobodu, šta očekivati? Da će moji unuci/unuke biti nešto u boljem obrazovanju, e pa neće. U ovom društvu, gdje se ne cijene razne mnoge vrijednosti, gdje se živi od priče, a ne od rada, teško da će i doći do bilo kakve promjene.
Prije smo imali ništa, ali smo imali sve. Sada imamo sve, ali nemamo ništa.
Moj pogled na problem obrazovanja
Moram priznati da se nekad nađem u čudnoj situaciji kada odem u školu. Neki profesori kao i da ne žele da predaju, ali su tu da bi imali platu i topli obrok. Nekada mene pitaju neke stvari kao što je, npr., vještina rada u Word-u, ono što bi oni trebali znati. Neki se udalje od teme koju trebaju predavati, te pričaju nešto drugo. Mnogo puta sam se našao sa kolegama da pričamo sa profesorom koji nema dvije čiste, mnogi dani kada smo bili umorni, a i dalje moramo slušati i pamtiti, nerealna očekivanja od profesora da uradimo sve pismene radove, iako imamo po 3 u sedmici plus usmena odgovaranja. Za primjer, u zadnjem mjesecu 2022. godine, bio je čitav pretrpljen pismenim radovima, a to očekujem i ove godine. Kao da to namjerno rade, i ne samo oni, nego i profesori/profesorice u drugim školama. Mi imamo pitanje: „Kad će nam ovo sve trebati u životu?“. Mnogi profesori ostaju zanijemljeni ovim pitanjem, ne znaju šta da odgovore, dok neki odgovore racionalno na ovo pitanje.
Prije nekoliko godina, vidio sam građevinskog radnika koji je za oko 1-2 mjesec(a) naučio programirati i uspio nadograditi svoj posao kao programer, posao koji je puno plaćeniji i gdje ne treba toliko lomiti kičmu kao njegov prethodni posao. Sada skoro razne mnoge stvari se mogu naučiti preko interneta. Uzimajući sebe kao primjer, prošle godine sam morao učiti 3 predmeta preko interneta, jer nisam ih shvaćao u školi, iako ih profesor/profesorica dobro objasni. Čemu škola ako se sve može naučiti u školi? Razlog leži u tome što naši sistemi zapošljavanja traže papir da smo završili barem neku školu, ono što trenutno ne možemo završiti preko interneta. U poređenju sa običnom školom, online škola je manje društvenija. Također obična škola nas uči kako da učimo. Daje nam smjernice šta i kako, ali nam ne daje smjernice kako da plaćamo poreze državi, kako da ušijemo čarape, osnove prve pomoći, navigacije kartom ili bez karte i mnoge druge stvari koje su postojale u prijašnjem društvenom uređenju naše države. Većinom slučajeva, knjige koje su napisane da se koriste u školama nisu prilagođene učenicima/cama da ih čitaju i razumiju, jer osobe koje su ih pisale nisu mislile o tome kako će učenici/ce koji/koje budu čitali/le te iste knjige „prožvakati“ tu informaciju, a na zadnjem mjestu pohrana novih informacija u mozak. Čitajući stare knjige, vidio sam da su razumljivije iako su crno-bijele. Također se vidi koliki je napor utrošen da se štampa takva knjiga, dok pojedine modernije knjige(koje mnogi učenici nemaju pristupa) to znaju uraditi.
Da se vratimo natrag na temu. Šta još ulazi u mozak mlade djece? Ulaze razne ideološke ideje, podjele, nacionalizam, gluposti. Radi čega tolike podjele, 3 nastavna plana? Kad smo kod podjela, mnoge škole nemaju usklađene udžbenike, time tjeraju roditelje da kupuju nove knjige za djecu, u većini slučajeva(bilo cijelo ili parcijalno), a mnogi roditelji nisu dobrog ekonomskog stanja(ovaj problem je najviše izražen u osnovnom obrazovanju). Uz to, tjeraju djecu da nose najteži ruksak mogući, pretrpan knjigama koje će možda neće nikako biti otvorene taj dan. Zatim imamo bespotrebni 9.razred koji ne donosi ništa novo, samo djeci krade godinu, a ostavlja im šupljinu u znanju, kao što im je ostavilo šupljinu i „pandemijsko obrazovanje“. Jednog profesora iz jedne škole sam čuo kako se zna našaliti sa učenicima riječima: „Znaš li ti da će ove godine graditi spomenik koroni, mogao/la bi i ti dati doprinos“, aludirajući na to da učenici ne znaju neke elementarne stvari koje su morali učiti u ranijim razredima koji, igrom slučaja, su razredi pogođeni pandemijom.
Kako riješiti problem obrazovanja?
Problem obrazovanja, kao i mnogi problemi u našoj državi, moraju se riješiti zajednički. Mi svi moramo zajedno riješiti problem obrazovanja, sa osobama koje imaju znanja u tom polju, a ne osobe sa kupljenom diplomom. Nije dovoljno naći rješenja, moramo ih i primjeniti i raditi da ostaju primenjena, istim intezitetom kao kad imamo intezitet utaliti glad i žeđ. Međutim, kako živimo u vremenu gdje sve živo parčamo i vršimo privatizaciju svega, ja sumnjam da pojedinac ili određena grupa osoba može pokrenuti bilo kakve promjene u ovoj državi. Pozivam se na citat:
Prije smo imali ništa, ali smo imali sve. Sada imamo sve, ali nemamo ništa.
Ovdje se govori o tome kako prije nismo bili imućni, ali smo bili složni, obzirni, učeni, znali cijeniti. Danas, svi smo imućni, ali svugdje gledamo da ukrademo, uništimo, slažemo nekoga kada mu treba pomoći, jednostavno fukara u moralu i znanju. Današnje generacije su većinski lijene, te je žalostan/žalosna otac/majka kome treba pomoći današnji mladi momak ili današnja mlada djevojka. Beskorisno je svo znanje jedne osobe ako je neće nekome dati; Beskorisno je imati znanje, a nemati moral. Nemam nade da ćemo bilo šta u ovod državi nadograditi, jer svi mi moramo prvo očistiti ostatke prošlosti kako bismo se okrenuli ka budućnosti.
Napomena: u ovom dokumentu nije spomenuto i diskriminacije u obrazovnom sistemu koje daju najveći udio sveukupnom problemu obrazovnog sistema.
[1] izvedeno iz izjave Nadira Ibrahimovića, izvor: https://www.youtube.com/watch?v=R9UnA32GcDc&ab_channel=UPSMedia . moramo napomenuti da ovaj čitav paragraf je inspiriran od gore navedenog izvora
[2] u početku je bilo veoma malo ženskih profesora na našim prostorima, tek poslije II svjetskog rata vidimo procvat žena u raznim profesijama, među kojima su i profesorice – pročitati Women Documented Women and Public Life in Bosnia and Herzegovina in the 20th Century, Emina Bošnjak and Saša Gavrić, Sarajevo Open Center, Sarajevo, 2014.