Škola je mjesto beskonačnog znanja. Ona je naš početak, oslonac tokom našeg obrazovanja i put ka životnom uspjehu. Prati nas tokom cijelog života. Ako mi nju ikad zaboravimo, ona nas neće. Negdje duboko u sebi za svakog milog đaka krije posebno mjesto. Sa zadovoljstvom čuva svaku svjedodžbu, zasluženu diplomu i ocjenu, kao dokaz našeg uspjeha. Mi smo zapravo suveniri naše škole. Kao mali đaci prvaci, kročimo u školske odaje, te nas primi u okrilje svog toplog zagrljaja, poput majčinskog. Zaista, divna čar. Tu odrastamo i postajemo ono što ćemo za života biti. Postajemo ljudi. Učimo biti pošteni, iskreni, odani i kolektivni. Međutim u toj harmoniji ljepote, na školska vrata zna ponekad pokucati i gospodin neuspjeh. Upravo nas škola uči kako to i prebroditi. Jer svaki neuspjeh je zapravo podsticaj za dalje. To je znak da idemo još jače u nove pobjede. Tu su i divni ljudi, koji nam ni pod koju cijenu ne dopuštaju da odustanemo, jer to je za gubitnike. Mi to nismo. Škola je naš drugi dom, topla, udobna kuća za sve učenike. Nosimo je u svom srcu. Tamo imamo nove roditelje, naše drage učitelje, nastavnike, profesore. Kao što su od našeg prvog koraka, naši roditelji tu za nas, tako su tu i naši učitelji, profesori. Oni su tu od našeg prvog slova, broja, prve napisane rečenice i priče. To su osobe koje će zauvijek ostaviti dugotrajni pečat u našim krhkim srcima, jer zaista, dugujemo im mnogo. Taj dug ćemo im isplatiti tek onda, kada ih za nekih dvadesetak godina sretnemo na ulicama našeg grada i s ponosom kažemo: "Postao/la sam ono što sam oduvijek želio/la biti!" Zamislite taj osjećaj, prsa ispunjena radošću, a srce sretno. Zaista, neopisivo. A tek osjećaj u dubini njihove duše, kada shvate da su zapravo oni bili tu od samog početka. Ispunili su san mladoj nadi naše države. Škola je ustanova koja rađa nove genije, intelektualce i naučnike. Samo škola i učenici znaju tajne njihovog uspjeha. Samo oni znaju kakve su teške terete nosili poput ogromnog bremena na svojim leđima, ali sve se prevaziđe. Škola je mjesto sticanja novih, iskrenih prijateljstava. Mnoge osobe koje tada sretnemo, postanu nam životni prijatelji, osobe bez kojih ne možemo dan zamisliti. To je samo još jedan od niza razloga, zbog kojih trebamo školi istinski zahvaljivati. Jer da nije bilo nje, naše drage prijatelje najvjerovatnije ne bi ni upoznali. Školsko razdoblje je zapravo najljepši period našeg života. Koliko god to neki poricali, sve će to doći na svoje i mnogi će se kajati što školsko vrijeme nisu iskoristili na najbolji način. Ta najsvjetlija sjećanja ostat će duboko utrta u našim stazama misli. I tako... Šetam prekrasnom Alejom ljiljana. Užurbanim koracima idem u okrilje školskog zagrljaja. U jednom ćošku čeka me moja Gimnazija. Sedam sati. Na putu do tamo sretnem mnoge prvačiće, onako rano ujutro, vesele, nasmijane. Oni onako sićušni, trčkaraju noseći velike ruksake. Tada poželim da sam i ja jedna od njih. Nedostaje mi to vrijeme. A kako će tek sada ovo, za nekih par godina... Ulazim u školu, a mnogo toga za vidjeti. Jedni pričaju o rezultatima jučerašnjeg testa iz matematike, drugi žure da prepišu domaću zadaću od drugara iz klupe, a na nekom ćosku mlada momčad govori o utakmici Brazila i Hrvatske. Svako na školu gleda iz nekog drugačijeg, posebnog ugla. Nekima učenje predstavlja radost i zadovoljstvo, drugima muku i nerješivu obavezu koju što prije moraju ispuniti, a nekima puko trošenje vremena. Svuda oko mene su školski zidovi, šareni, bogato ispunjeni radovima vrijednih učenika. Zbog toga se moramo truditi da i mi budemo jedni od njih. Hodnicima odjekuju imena uspješnih ljudi koji su kročili ovim prostorom i koji su svoja prva znanja upravo crpili iz školske riznice. Škola nije škrta. Nudi znanje svima. Do nas je koliko ćemo toga uzeti i nositi sa sobom. Jer to je osnov našeg života. Ono što je "školski grijeh" je izaći na vrata te ustanove, a sa sobom ne ponijeti ništa. Zamislite odete negdje, u neku drugu državu, a ne uzmete ništa. Tako je i sa školom. Obrazovanje je oružje koje nas nikada neće napustiti, pa čak i u najgorim bitkama života. Realno gledano, postoje mnogi faktori koji su prepreka omladini na putu do uspjeha. Nažalost, danas su mladi prezauzeti provodeći vrijeme na telefonu i drugim tehnološkim dostignućima. Mnogi bi radije igrali mobilne igrice, nego kako oni to kažu "trošili" vrijeme sjedeći u učionicama. Ali zašto takvo osuđivanje? Onaj ko želi moze sebi i sjedenje u školskim klupama učiniti zanimljivim. Naravno određena tehnologija, danas nije dopuštena na časovima nastave, a nadam se da će tako i ostati. Jer to je zapravo naš "neprijatelj", koji nas odvraća od znanja. Većim dijelom to je do nas. Potrebno je samo izbiti tu gorku osobinu lijenosti iz nas, izbaciti "neprijatelja" iz naše okoline, te će sve lakše biti. Postavlja se pitanje kakva bi škola mogla izgledati za pet, deset godina? Kakva će škola dočekati naše unuke, praunuke? Mnoga školska oprema i knjige danas postoje na internetu, te će se vjerovatno te elektronske forme i uvesti u upotrebu. Ali to puko listanje po ekranu, ni blizu se ne može uporediti s listanjem prave knjige. U mnogim državama to je već postao standard, a njihove škole u budućnosti bi mogle izgledati nama prosto nezamislivo. Sjećamo se vremena pandemije i online nastave. Teško vrijeme. Mnogi kažu da je to bezvrijedno školovanje, ali kako za koga. Onaj ko želi učiti, učit će uvijek! To trebamo znati. Ono što ne trebamo zaboraviti je osnovni cilj škole, ali i nas samih. Sticanje znanja. Bez znanja danas ne možemo kročiti u ovaj takozvani moderni svijet. Zato se moramo potruditi, a trud se zaista uvijek isplati. Jednog dana ćemo ponosno reći: "Postao/la sam ono što sam oduvijek želio/la biti!" Tada će srce škole postati još veće, sretna i zadovoljna što je putem znanja izgradila samo još jednog u nizu vrijednog i poštenog čovjeka.
