Ponovo prvi u mjesecu. Tog sam aprilskog jutra ustala ranije nego inače. Uz posljednje zvuke alarma namrgođeno sam ustala iz toplog kreveta koji me poput magneta privlačio da ostanem u tom položaju medjutim, izabrala sam da ustanem, jer bi me u suprotnom progutale sopstvene misli, od kojih, koliko god se trudila, nisam mogla pobjeći. Pratile su me kao sjena. Sjela sam na stolicu nabacanu različitim knjigama, radnim sveskama, zbirkama, ali i dodatnim skriptama, jer nam sve silne knjige nisu dovoljne. Promatrala sam kapljice kiše kako se utrkuju na zamagljenom prozoru. Shvatih da monotonija usitinu nagriza covjekov duh. Promišljala sam kako mi je svaki dan rutina identična i jedva sam čekala vikend da odmorim od škole i školskih obaveza. Voljela sam nove spoznaje i radovala se svakoj novoj lekciji iz koje sam učila mnoštvo stvari, poput svakog radoznalog tinejdžera. Željela sam, i još uvijek želim izrasti u osobu punu znanja, u osobu koja će nekome predstavljati lampion jednog savršenog sklada gdje znanje ispire svo sivilo i negativu. Istina, učila sam o svemu sto me zanimalo, o medicini, o ćelijama, o biljkama, na kraju krajeva, o svemu sto sam i sama odabrala, ali sam se često zapitkivala da li me je ikad iko u školi naučio nečemu vrlo bitnijem od definicije same ćelije, o tome kako biti čovjek? Definicija ljudskosti će nam zatrebati svaki dan a sve ostale koje učimo napamet jednom ili nijednom u životu. Uputstvo za upotrebu života jos nije napravljeno baš iz razloga kako bi svaka individua mogla kreirati vlastiti put ka svojem cilju i unikatnom nacinu zivota. Možda zato niko nije mogao da nam ukaže kako da postanemo najbolja verzija sebe. Nikada nećemo niti možemo znati sve. Onda kada pomislimo da znamo najviše nismo ni svjesni koliko zapravo ne znamo. U ljudskoj je prirodi da uči, da istražuje, da podstiče sebe na razvoj i da širi svoja shvatanja. Na kolikom god obrazovnom nivou bili, nikada nemojte pomisliti da je to to, da ste dali svoj maksimum i uvijek težite ka otkrivanju novih stvari. Upravo trenuci u kojima sam bila svjesna koliko zapravo ne znam i kako imam još puno toga da naučim otvarali su mi nova vrata , donosili sjajna iskustva i izvrsne ljude u moj život. Težnja ka promjenama je ključ. Pokretač samih promjena možemo biti samo mi, naizgled nezainteresovani, tinejdžeri kojima su samo u glavi odjeća, novac, društvo, ali smo s druge strane uistinu bili oni koji sjede u školskim klupama zeljni novih znanja i iskustava. Svaki smo trenutak upijali poput spužve. Trebamo početi od nečega a ne stojati u mjestu i vrtiti u krug isti sistem obrazovanja već duzi niz godina iako smo svjesni da isti ne donosi sjajne rezultate. Ono sto me svakodnevno vodilo ka nezainteresovanosti je problem malih brojeva časova prakse zbog koje sam se, izmedjuostalog, uglavnom i odlučila za upisivanje skole koju pohadjam. Pitala sam se da li ću kada izadjem iz srednje skole i zakoračim u novi svijet, na neku visu stepenicu, naići na blokadu, na neki visoki zid u svojoj glavama koji se predstavlja nemogućim za preskočit u tom periodu bas zbog manjka izdvojenja praktičnog dijela nastave. Ne želim da moji unuci, da djeca mojih unuka sjede u klupama i slušaju monotoniju teorije, da gledaju prezentacije na jedva upotrebljivim platnima, da skilje i posmatraju u telefon profesora koji nesebično pokusava doprinijeti kvaliteti časa nekom slikom ili videom sa svog telefona jer za televizor u kabinetu nema mjesta. Cesto sjedeci u posljednjoj klupi moju zamišljenost prekine i kapljanje stare, oronule česme s ugla kabineta. Moja motivacija u tom trenutku ne postoji. Kapljice sa prozora su nastavile da se utrkuju za razliku od naseg sistema koji je odavno digao ruke od težnje ka boljem. I ponovo ce pasti kisa pa će se i moje misli ponovo nizati. Do tad cu da sjedim u posljednjoj klupi i nezainteresovano prepisujem suhoparne tekstove iz pozadinsku pratnju najdraže mi melodije, kapanje vode, svake tri sekunde...
