Godina je 2023.
Moja škola je osnovana 1893. godine. Tačno prije 130 godina! Zanimljivo bi bilo istražiti nastavne planove i programe kroz decenije i vidjeti koliko su oni bili usklađeni s duhom i potrebama društva jer dojam koji stičemo danas je da su programi za neke predmete potpuno prevaziđeni. I zato se, i bez poražavajućih rezultata PISA istraživanja, često pitamo da li su znanja koja smo stekli uopšte upotrebljiva u aktivnom životu i temelj za nastavak školovanja.
Šta je sporno?
Većina udžbenika koje koristimo su nastali prije našeg rođenja. Naravno da se formule, računske radnje, biosfera, geosfera, maternji i strani jezici kao i još mnoge materije koje izučavamo, od tada nisu promijenile, ali mnogi podaci jesu. Jer svijet evoluira svakog dana, kako u brojkama, tako i u dostignućima.
Da li je zaista neophodno da učimo statistike stare 20 godina ili bi bilo bolje da naučimo šta je statistika i čemu ona služi? Da na konkretnim primjerima vezanim za predmet koji izučavamo naučimo njenu primjenu i važnost? Da, mislim da bih to više volio i da bi to bilo i zanimljivije i korisnije.
Formule i računske radnje su nepromjenjive ili barem jako rijetko dolazi do velikih naučnih otkrića koje ih opovrgavaju. Mišljenja sam da osnovna pravila moramo znati, iako će neki reći da više niko ne računa bez kalkulatora, kao i da računarski programi rješavaju sve zadatke fizike, hemije, matematike... Da, ali računar je alatka koja pomaže, ali i griješi... Ne smijemo slijepo vjerovati računaru niti mu dozvoliti da on misli za nas. Međutim, zašto i tu imamo loše rezultate? Jer mi ne znamo postaviti zadatak računaru. Jer mi ne razvijamo logiku. Jer logiku ne mozemo razvijati učeći napamet formule u koje uvrštavamo podatke. Matematika, hemija, fizika su više od formule. To je logika iz koje proizilaze formule. Dobar profesor je onaj koji nas tome nauči. Međutim, jedan profesor radi uglavnom tri decenije. Kroz tri decenije društvo evoluira. Pogotovo je evoluiralo u posljednje tri decenije, možda i više nego u protekla dva stoljeća, od industrijske revolucije do masovnog korištenja informacijskih tehnologija. Profesor se svake godine susreće s novim izazovima, s generacijama koje se iz godine u godinu mijenjaju, ponajviše u načinu prihvatanja informacija, odnosno usvajanja gradiva, a sve to zbog tehnologije kojom se koriste od najmlađeg uzrasta. Ovo ne znači da svaki profesor treba da bude IT stručnjak, niti poznavalac zbivanja na TikToku ili YouTubu, ali bilo bi poželjno da bar nastoji biti u korak s tehnologijom radi lakšeg prenošenja znanja, da shvati „nove postavke mozga“.
Nekih 80-ih godina prošlog stoljeća pojavio se trend da se filmovi na TV-ekranima prekidaju reklamnim blokovima. Vrlo brzo nakon toga analize su pokazale njihov uticaj na gledatelje, pogotovo one najmlađe. Podaci su bili zapanjujući, koncentracija djece je bila jednaka trajanju reklamnog bloka, a to je svega par minuta. To su svakako negativni uticaji kakve imaju i upotrebe novih tehnologija danas, ali se njihova upotreba ne može izbjeći. Preostaje da se nađe način kako ih upotrijebiti u svoju korist, odnosno korist obrazovanja.
Danas se također sve više govori o bogatstvu raznolikosti. Skrenuo bih pažnju na onu prvu u redu, a to je različitost svake individue. Naravno da se programi ne mogu praviti pojedinačno za svakog učenika, ali pristup može. Svi mi ne usvajamo informacije na isti način. Danas su u Bosni i Hercegovini razredi malobrojni, što daje profesorima više vremena da upoznaju svakog učenika, njegove nadarenosti, ali i nedostatke. Više praktične nastave bi pomoglo da se gradivo usvaja s razumijevanjem.
Osim načina izvođenja nastave i njenog sadržaja, mislim da je bitan i kvalitet boravka u školi. S obzirom da danas većina ljudi živi brzo zbog velikog broja dnevnih obaveza, malo ko brine o svojoj ishrani koja je u konačnici bitna za naše zdravlje. Smatram da bi trebalo da škole porade na uvođenju kantina koje bi bile na raspolaganju učenicima u toku nastave. Time bi obrazovni sistem pokazao da mu je stalo do učenika u potpunosti.
Mi smo mala država, ali bogata resursima. Međutim, bogata država je ona koja ima obrazovano stanovništvo koje će pametno upravljati resursima. S obzirom da je većini učenika potreban poticaj kako bi uzeli knjigu u ruke, mislim da bi tome uveliko pomoglo uvođenje stipendija na svim nivoima obrazovanja. Postojanje osnovne stipendije bi olakšalo roditeljima mnogo toga, a i učenik bi pridavao više pažnje nastavnom procesu. Za one angažovanije i s većim kapacitetom naravno da bi taj vid novčane naknade trebao biti veći jer kako se kaže u narodu: Svakom po zasluzi. Iako se podrazumijeva da svako nakon završetka osnovne upiše srednju školu, zakon kaže da srednjoškolsko obrazovanje nije obavezno. Trebalo bi ga uvesti kao obaveznu stavku što i jeste u većini država čime bi se jednostavno ukazalo na važnost pohađanja i završavanja ovog nivoa obrazovanja, a i stepen obrazovanja bi bio bolji.
I, kako onda ja to zamišljam idealnu školu za naredne generacije, nakon što privodim kraju srednjoškolsko obrazovanje?
Zamišljam je kao mjesto gdje se osjećamo dobro i od kojeg nemamo strah, gdje nam nije dosadno i gdje se gradi naše samopouzdanje.
Znanje koje sam stekao do sada, nisam stekao sam, nego zahvaljujući mojim učiteljima, nastavnicima i profesorima. Vjerujem da je većini stalo da izvede na pravi put uspješne generacije, ali i njima treba podrška. Potrebna je strategija kojom će se precizirati šta se očekuje od buduće radne snage, kakvo društvo i državu želimo, a koja se gradi od prvih dana školovanja.
Volio bih da svi više tražimo ono što znamo, a ne ono što ne znamo.