I bi pandemija... Zatvorena među četiri zida, daleko od svojih jer sam se zatekla u drugom gradu, našla sam se pred dilemom: kako dalje s nastavom? Šta će se desiti s mojim znanjem? Hoće li biti nepovratno nešto izgubljeno i hoće li se moći nadoknaditi?
Pitanja su se vrzmala po glavi, ali je bilo prioritetno da izađemo zdravi, fizički i mentalno, iz onog što nazvaše koronom.
Počinjem svoju priču od tog perioda jer sam iz njega izašla zrelija i odgovornija i shvatila da nastavnici i profesori obavljaju najplemenitji posao na svijetu.
„Odjednom sam shvatio sve, i jeza me prošla cijelim tijelom, duša mi se potresla. Osman Vuk, lupež, kockar, ubica, obavljao je najplemenitiji posao u životu. U Šehagi se javila potreba za zavičajnom toplinom, ovdje u tuđini, pred konačnom tuđinom što ga je čekala, neumitna, za tren, za dva. Ili potreba za ljudskim govorom, za čovjekovim glasom, što mu tiho plazi do uha koje sve manje čuje, da ne bi bio sam pred velikom samoćom, da ne bi bilo sasvim gluho i pusto pred velikom pustoši“, kaže Selimović u „Tvrđavi“ kad Šehaga umire, vapeći za govorom svog kraja, a u toku pandemije potreba za ljudskim govorom bila je jača od svega, a ja dodajem – potreba za živom riječi naših nastavnika. To mi je nedostajalo i nakon pandemije sam shvatila bit tog posla.
Online platforma je bila jedini način stjecanja znanja, a s obzirom da sam dijete prosvjetnih radnika, znala sam da će oni biti tu ako i bude nekih nedoumica mada su tada bili daleko od mene. Jedini doticaji s nastavom bili su zadaci naših nastavnika. U početku sve mi je bilo sumnjičavo i sa znakom pitanja, a kasnije sve bolje i bolje. Znak pitanja bio je zamijenjen drugim interpunkcijskim znakom. Tekli su dani, a ja sam sve više i više upijala znanje pa ono što nisam spoznala tokom online nastave tražila sam putem interneta ili među koricama knjiga velike biblioteke moje nene. Tvrdim da sam bila odgovornija nego sad i da sam se radovala postavljenim zadacima i kao žedna zemlja kišu upijala svaku napisanu riječ. Između svog nastavnog kadra, izdvajala se uvijek nastavnica koju sam prije kritički posmatrala, škiljeći na jedno oko iz druge klupe i pitala zašto jednom konačno ne pusti kosu.
Na početku školske godine, po završetku te mrske korone, vidjevši tragove od nespavanja i tamne kolutove ispod njenih smeđih očiju, shvatila sam žrtvu koju je podnijela. Prvi put sam se zapitala kakav je bio njen život u kući i je li imala vremena za svoju djecu prikupljajući materijal za nas, trudeći se osmisliti nemoguće i učiniti čas zanimljivim. Htjela sam joj tada reći da rasplete svoju kosu vječito spletenu u punđu, ali nisam joj nikad rekla. Ako nekad bude čitala ove redove, znat će da je volim i da je ona primjer one rečenice „The great techer inspires“. Nastavnice, ako prčitate ovo nekad, znajte da Vas volim iako sam sada daleko od Vas.
...
Šta je meni dobro u školi? Toplina i trud nastavnika da bude bolje. Pokušaji, nekad jalovi, da se dopre do nas i da nas zainteresuju za nastavnu jedinicu. Da mogu, uvela bih reforme: mnogo praktične nastave, a manje teorije. Htjela bih da na časovima stranih jezika živimo život drugih kultura, da dođemo u 17 h i pijemo „five o' clock tea“. Htjela bih slušati Edith Piaf i L'ete Indien. Htjela bih ponavljati glagole kroz „Čovječe, ne ljuti se“. Htjela bih oživjeti lik Kvazimoda, Prometeja i Otela. Htjela bih naglas satima govoriti o Nurudinovim dilemama. Matematiku, fiziku, biologiju, geografiju, hemiju i sve ostalo bi trebalo da učimo kroz praksu.
Nije mi sve potaman i ne bih da budem kritički nastrojena, ali smatram da bi trebalo da nastavnici/ profesori koriste više mašte da drže našu pažnju tokom časa od 45 minuta pa da poželimo da on traje dulje i da jedva čekamo sljedeći. Mislim da bi se trebalo koristiti manje konvencionalnih nastavnih metoda i da se ohrabruje kreativno čitanje i promišljanje.
Nadam se da će relevantne institucije uraditi nešto napisano u ovim redovima i realizovati bar mali dio ovoga.
Bez obzira na onu pošast s početka priče, tvrdim da sam najproduktivnija u pisanju bila tokom one dvije teške godine i da je korona iznjedrila moja tri kvalitetna književna rada i dvije pjesme, ali o tom nekom drugom prilikom.
Nešto dobro u toj koroni. Mogla je šta je htjela, ali ne dokle je htjela.
I još nešto: nastavnice ne bi trebale nositi one „ozbiljne“ punđe jer djeluju strogo, a ispod te „strogoće“ je nemjerljiva toplina i širok zagrljaj taman po mom ukusu – savršen kalup za moje srce. Ja to znam.