„Glas ptica kao potok žubori,
zastava ispred naše škole se ponosno vihori.
Školska klupa je kao školjka na dnu mora,
borba za nju je bila preko svih brda i gora.
Škola ponekad dubokoumne snove vuče,
dok kljun lijepih lasta od prozore tuče.
Ona nije nekog imovinskog stanja,to joj je mana,
ali ipak ona je našeg spasa duga grana.
Svijetla učionica,obasjana zrakama žarkog tona,
kroz pendžere stare,svoje tajne odaje ona.
Današnji velikani digoše iz klupa prašinu,
a danas njihovo ime izaziva poštovanje i tišinu.
Škola je zapravo humani poziv,koji pomoc oda,
neko tu vrijednost za zrno suhog graška proda.
Kroz školu se osjeca nečujni sevdah,
to je ono nesto,nešto sto izaziva ponosni uzdah.
Za obrazovanje danas nema protivničkog glasa,
mališani trče ka učionici onako malog stasa.
Proći ce i školska era,traje mali životni vijek,
baš kada završi poželiš to zauvijek.
Učionica je tvoj mali kutak,
spoznaš ga vrlo rano kao mali lutak.“
Ove lijepe riječi, izgovori stari djed,
davno oronuo,gotovo skroz sijed.