Na prvi pomisao škole, svi učenici pomišljaju na rano ustajanje, na sjedenje u zagušljivim učionicama, na mnogo testova i zadaća koje ne stižemo uraditi. Ali ja ipak smatram da u školi nije sve tako loše. Naravno, takve misli i kroz moju glavu prolaze, vrlo često, već kao tinejdžerica koja se sprema da krene na malo ozbiljniji i duži put ponekad razmišljam o tome da li sve što radim ima smisla, da li su rečenice ''Čovjek uči dok je živ'' ili ''Škola ne da pod put'' ipak toliko imaginarne i da li je to sve rečeno samo da bi se nešto reklo. Zagušljiva učionica koju dijeliš sa svojim prijateljima ipak nije toliko loša kako ti se u nekim trenucima čini, ona sa sobom nosi mnogo lijepih uspomena koje će ostati zauvijek u tvojoj glavi i kojih ćeš se rado sjećati, rano ustajanje je jedna od lijepih navika koje stičeš i koja će biti samo olakšica za dalje, a testovi i zadaće, sve će to proći i svega toga ćeš se sjećati sa osmijehom. Sve što nam škola pruža možda nekad jeste zamorno, previše bespotrebnog gradiva koje smatramo da je takvo, ali možda baš to gradivo je za nekoga interesantno. Nismo svi isti, te tako i naši pogledi na svijet su različiti. Kao mali, sa roditeljima učimo brojeve kroz različite igre, stvari i pojmove im predstavljamo kao asocijaciju na nešto, kada radimo sa njima trudimo se da im sve predstavimo kroz šarenilo. Veoma je važno da se djetetu od malih nogu učenje predstavi kroz igru, da mu se usadi želja za učenjem a ne opterećenje, obaveza koju mora završiti taj dan. Međutim, u našem obrazovnom sistemu profesori i nastavnici ne znaju da odstupe od nastavnog plana i programa prema kojem se vode, pri čemu učenici gube volju za tim određenim predmetom iako su ga nekad voljeli, ne planiraju nastaviti dalje da ga izučavaju. Istraživanja su pokazala da učenici najbolje uče kroz igru, kroz različite sadržaje koje njih zanimaju. To je učenikovo najjače oružje, njegovo sredstvo komunikacije kroz koje može izraziti sve osjećaje i svoju kreativnost, a uz to naučiti znanje koje će zapamtiti, iako mu možda neće trebati kasnije u životu. Suhoparno gradivo, gradivo koje se ispredaje i ne da nikakvo objašnjenje, dovodi učenike u situaciju gdje nauče zbog ocjene i nakon što izađu kroz vrata učionice to svo znanje ispari. Najbolji profesori uče iz srca, ne iz knjiga, tako kažu... Znanje se skuplja, dijeli i prenosi na razne načine. Svako od nas ima nešto što zna, ali važno je to nešto znati prenijeti na najbolji mogući način. Postoji mnogo toga u našem obrazovnom sistemu što je potrebno promijeniti, i činjenica koja je poražavajuća je da smo daleko po znanju od naših vršnjaka u drugim razvijenim zemljama Evrope ali i svijeta. Međutim, po meni, nije sve tako crno, i ne treba da bude. Profesori, prijatelji, naše klupe, sve je to što će nam ostati kao pečat u našem osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju. Profesori, koji su bili tu i da te poduče, bili su tu i da ti pruže ruku kada padneš, da budu razlog tvog smijeha, da prema tebi ostvare prijateljski odnos i budu ti vjetar u leđa. Prijatelji, postojat će oni sa kojima se možda nećeš nakon završetka škole ni pozdraviti, a bit će i oni koji će biti sa tobom i u dobru i u zlu. Ali ono što je najvažnije su uspomene i trenuci koje nosite zajedno. Trenuci u kojima nećete izdati svog druga iako znaš da ćete svi kao razred dobiti kaznu, kada ćete zajedno doživjeti prvo bježanje sa časa, to uzbuđenje i razmišljanje šta će se desiti poslije. Osjećaji kojih u tom trenutku nećeš biti svjestan, ali ćeš ih se kasnije veoma dobro sjećati. Tvoja klupa, neživo biće, stvar koja nema emocija, ali ipak ti stvaraš i imaš emocije prema njoj. Ona sa sobom nosi događaje koji su te doveli do suza, do smijanja u nedogled, do prvog prepisivanja. Ovo je putovanje na koje su nas naši roditelji uputili, a naše je bilo da to putovanje nastavimo i da sačuvamo taj avion pun znanja u kojem letimo. Avion koji nije toliko besprijekoran, koji nam neće pokazati svijet i oblake kakve nam pokazuju u crtićima, pun nedaća ali isto tako i lijepih stvari. A sve sa jednom namjerom, da nas poduče životnoj lekciji, koja će nam biti potrebna za dalje. Škola nije samo učenje, škola je mnogo više od toga, jedna od stanica na kojoj se zaustavljamo i skupljamo nove putnike, gdje prolazimo stanice i stanice i svaka nova postaje zamarajuća, svaka nova daje novu lekciju, u svakoj novoj vidimo da nije sve tako crno i vidimo ljude sa različitim nedaćama, životnim prilikama i neprilikama koje su ih zadesile. Znanje koje dobijamo je bitno za život, činilo se to nama u tom trenutku dobro ili ne, bitno je da ga znamo iskoristiti. Trigonometrija koju trenutno učiš ti se čini bespotrebnom, stvar koja ti nikad neće trebati u životu, ali možda je ona baš ta koja će biti okidač da shvatiš koliko je znanje važno, pogotovo u vremenu u kojem živimo. Zahvaljujući školi naučili smo pisati, čitati, saznali smo neke stvari za koje nikada možda ne bi saznali. I zašto, uprkos svemu tome što imamo danas, čime smo počastvovani da imamo toliki izvor informacija, znanja, sa svih strana, a mi to ne želimo da iskoristimo. Trčimo za stvarima koje su nepotrebne, i trošimo vrijeme na stvari koje nam crpe energiju, dok možemo iskoristiti moć društvenih mreža i pohranjivati informacije koje će nam biti potrebne u životu i koje ćemo moći iskoristiti na najbolji mogući način. Obrazovanje kao i obrazovni sistem ima svoje dobre i loše strane, i tako će uvijek biti. Ali treba da iskoristimo sve što nam je dato i pruženo, jer ranije ljudi nisu imali priliku za besplatnim obrazovanjem a željeli su ga. Prilike koje nam se pružaju, i koje nas grade kao ličnost, treba da iskoristimo i da uživamo u tome, jer čovjek uči kroz čitav život, od rođenja pa sve do smrti, svjesno ili nesvjesno, čovjek saznaje i upija informacije. Obrazovanje je najjače oružje kojim možemo promijeniti svijet, iskoristimo ga na najbolji mogući način, jer na mladima svijet ostaje, pa onda nek ostane u pravim rukama.
