Jedan sićušan glasić u meni se bori da iskaže svoje emocije kada su u pitanju škole I koliko čitav sistem zapravo utiče na naše usputne šture živote.
Poenta bi ustvari bila veoma jednostavna, idemo u školu da bismo naučili nešto novo, razvijali svoje vijuge i razmišljanje općenito, da nas stariji to jeste “mudriji” ljudi pripreme za sve što nas čeka u životu. Mislim da su mudraci malo skrenuli sa puta, čini mi se kao da su oni istu tu poentu shvatili na totalno drugačiji način, ne date nam pravo na kreativnost i komunikaciju, govorite kako smo mi vaša budućnost ali nas ne učite apsolutno ničemu osim besmislenih definicija, umjesto da nas učite kako da postanemo ljudi, kako da preživljavamo u miru i zadovoljstvu, vi nas učite o polinomima ili koliko listova ima tulipan. Nismo više motivisani da naučimo nešto novo, jer nas ne uče apsolutno ništa interesantno, svi se drže čistog pravilnika da bi zadovoljili društvo. I tako danima, mjesecima i godinama provedemo između tih starih visokih zidova koji nam postaju sve mračniji i mračniji. Dokazano je koliko nam oduzimaju energiju i pretvaraju nas u robote koji će slušati sve što oni kažu, da bismo u budućnosti radili sve što padne na njihov licemjerni um. Da se klanjamo i ljubimo stopala onima koji misle da mogu vladati svijetom, a ne mare ni za čim osim za novcem i kratkom popularnošću. Zloban čovjek pravi sistem, sistem pravi robote, a roboti kleće pred njihovim velikim tvorcima. To je put kojim nas vodite sa svojim školama, ne marite za naša osjećanja, a kamoli za naša šarena mišljenja. Ubijate nam kreativnost i ponašate se kao da smo agresivne životinje koje treba kontrolisati. Voljela bih da se jedno jutro probudim raspoložena da naučim nešto novo, nešto što će mi koristiti, nešto što će me možda i promijeniti kao ličnost. Probuditi se sa željom za komuniciranjem sa ostalim individuama koje dijele taj veliki prostor sa mnom, ali takve želje ne postoje. Umjesto toga, svako jutro smo kao temptirane bombe koje odbrojavaju da se svi ti dani završe jer jedva izdržavamo pritisak kojim ste nas preokupirali. Međutim, ne bih mijenjala način i količinu vremena koju provedemo tamo, jer to bi značilo da tražimo lakši izlaz iz svega. Mijenjala bih način na koji nas uče nečemu i definitivno stvarima kojim nas uče. Mijenjala bih ljude koji ograničavaju našu slobodu kreativnosti i govora, ljude koji se striktno drže jednokratnog pravilnika koji možda čak neće ni postojati za nekoliko godina. Iskreno se nadam da će naši nasljednici imati pravo iskazivanja mišljenja i radoznalosti, ako im i to ne ubijete do tada. Sve je ovo jedna obična anomalija, bivamo forsirani da budemo nešto što nismo, pravite nas sve po istom bosansko-hercegovačkom kalupu i tražite od nas da budemo identični. Nije me strah iskazati koliko će nas ljudi uvijek pokušavati ograničiti svojim nestabilnim stavovima o životu, jer, Bože moj, “oni su sve to već prošli”, svi mi živimo ovaj život po prvi put imamo pravo da griješimo i učimo. Često pominjemo izlizanu uzrećicu “na mladima svijet ostaje”, međutim, da li zaista želite odgajati površne i lažno superiorne individualce koji će nas voditi u budućnost? Koji će vladati nad ljudima? Uvijek se govorilo kako djeca ne mogu odgajati djecu, a većina danas odraslih “mudraca” se ponašaju nezrelije nego jedan trogodišnjak. Ali i to je potpuno razumljivo jer se godinama sistem u školama nije mijenjao, prije je postojao strožiji režim prema učenicima, bilo je bitno iskazivanje poštovanja prema osobi koja je na višoj poziciji od tebe, ali i dalje su se ograničavale mogućnosti i inovativnost učenika. Sistem je praktično ostao apsolutno isti, samo mijenjala se gorčina koja je i danas prisutna. Sve što nas učite u školama je čista suprotnost onoga što će nas zapravo čekati u životu, živimo u ubjeđenju da je jedini način uspjeha ukoliko radimo sami, bez bilo kakve i bilo čije pomoći, učite nas da živimo život u strahu od pravljenja različitih grešaka, da uvijek trebamo biti tihi, i ono najgore da za sve postoji samo jedan tačan odgovor. Samo jedan tačan odgovor dok nam se u životu nudi mali milion raznovrsnih odgovora na šarolika egzotična pitanja. Ja ću se uvijek boriti i stajati iza teze koju branim, a to nije nešto što nam naučila u školi, to sam naučila sama, na jedan teži i kompleksniji način.
Škole su postale jedno gorko ljepilo mržnje u kostimima najšarenije duge. Stvarate monstrume, a koliko se sjećam trebalo je da stvarate ljude.