Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu)

31.01.2023
Abdulah Rizvić

Iz ugla ili ćoška (moj pogled na učionicu)

Rad pristigao na konkurs Iz ugla ili ćoška: moj pogled na učionicu

Znate li priču o čuvenom El - Gazaliju? Ako ne znate ja ću vam je pokušati prepričati.

Naime, El-Gazali je putovao na magarcu natovarenom papirusima. Dok je putovao okružili su ga razbojnici i oteli mu magarca sa svim njegovim zapisima. Uplašen i očajan zamolio ih je da mu vrate njegove papire jer se u njima nalazi sve što je naučio tokom svog života, a magarca neka zadrže. Tada mu je starješina odgovorio:

„Kakvo je to tvoje znanje, kada ti ga običan drumski razbojnik može oduzeti?“

Polazak u školu mi je obilježila ova rečenica. Kakvo treba da bude moje znanje? Šta treba da ponesem svaki dan iz škole?

Kada ovo pitanje postavimo djeci očekivano je da dobijemo dva odgovora. Oni mudriji će odgovoriti da nam je potrebno da učimo, da steknemo nova znanja i vještine. Oni malo otvoreniji će reći da je škola mjesto gdje se družimo, stičemo nova prijateljstva, radujemo se i tugujemo, a možda nešto i naučimo.

Oni rijetki, koji možda znaju priču o El - Gazaliju, će htjeti, tiho i nenametljivo, da za sebe pribave najbolje od oboje.

Svaka generacija nosi nešto novo, jer se način života i shvatanja mijenjaju brzo i nekontrolisano.

Nažalost, obrazovanje, nastava i lekcije koje se daju u školi to prate malo sporije.

Učimo mnogo činjenica, podataka o stvarima i događajima koji su nam bitni samo za ocjenu. Nažalost, eksperiment vidimo samo na slici, a bavljenje naprednijim tehnikama i tehnologijama je samo još jedna vannastavna aktivnost.

Kada bih ja mogao odlučivati kako da izgleda nastava, podijelio bih osnovnu školu na nekoliko perioda.

Prvi period bi bio učenje osnova jezika, matematike, informatike i snalaženja u prirodi i društvu.

Drugi period bi bila priprema za dalju nastavu tako što bi se djeca dijelila prema izraženijim interesima i talentima, dok bi treći period bila nastava koja bi razvijala talente i interese djece i dalje ih usmjeravala prema tome. Naravno, svima bi ostao prateći dio opšteg obrazovanja dovoljan da popuni znatiželju i potrebu prosječnog djeteta.

Svi mi najviše učimo preko iskustva. Po mom mišljnju, sve školske aktivnosti bi uglavnom trebale da se baziraju na praktičnim projektima, inovacijama i prijedlozima za poboljšanje načina života.

Oni koji traže i mogu više, neka istražuju samostalno.

U svemu tome najbitniju ulogu imaju nastavnici. Stalno pričamo o promjeni školskog sistema, a zaboravili smo da je jedna od najbitnijih karika u tom lancu oblikovanja mladih ljudi - Učitelj.

Osoba koja nam je drugi roditelj, prijatelj, kritičar i ruka spasa koja nam se pruža kada posustanemo i padnemo.

Kada pričamo o školi, prije svega treba da se zapitamo kakve to učitelje želimo. Naravno, ja bih odmah rekao da želim da svi nastavnici budu kao moj djed. Znate, moj djed je učitelj, ona stara vrsta učitelja koja sve zna. Trebaju nam učitelji kao što je moj djed i drugi djedovi i nane.

Učitelji su tu da se sa nama igraju igara koje ćemo sami izmisliti, a putem kojih ćemo saznati mnoge životne lekcije.

Učitelji treba da nas ukore kada pogriješimo i zaboravimo da život nije samo igra.

Učitelji treba da nas ponekad puste i da ih mi djeca naučimo nečemu novom i da pokažu da su sretni jer smo ih mi nečemu naučili.

Učitelji treba da nam daju ocjenu koja će biti naša motivacija i pokretačka snaga. Ocjenu koja je realna. A naše je da je prihvatimo i, u svakom slučaju, poboljšamo.

Škola treba da bude okrenuta ka postizanju najboljih rezultata svakog djeteta. To se može postići izgradnjom povjerenja između djeteta, roditelja i škole.

Roditelji u odnosima između djeteta i nastavnika treba da budu pozitivni promatrači. Djecu treba hrabriti da iznose svoja mišljenja, da se bore za svoje stavove, ali bez uplitanja roditelja.

Na kraju da rezimiramo - šta to djeca žele kada dođu u školu?

Želimo da se igramo, želimo da kroz igru učimo, želimo da istražujemo, želimo da nam nastavnici pruže ruku kada padnemo...

Škola je mjesto našeg odrastanja i jačanja. Mjesto gdje idemo sretni, ali i sa blagom pozitivnom tremom. Mjesto kome se uvijek vraćamo, jer nam je to druga kuća.

Djeca pored toga što žele, moraju znati da nešto trebaju i da rade. Stoga nam škola treba dati poticaj da radimo korisne stvari, da sami težimo da se ponašamo odgovorno i da smo mi uistinu „pravi ljudi u malom“.

Čemu gomilanje informacija koje ćemo zaboraviti poslije prvog kontrolnog? Koji je smisao pjavanja ako nemamo sluha? Zašto da crtam portret, ako bolje igram tenis?

Možemo postaviti milion pitanja zašto! Tačnog i jasnog odgovora nema.

Svima nama treba škola koja će nam biti odgovoran roditelj i djed – učitelj. Nastava koja će nam dati temelje da razvijamo svoje talente, da postanemo najbolji u onome što nam čini zadovoljstvo i što će koristiti našoj zajednici.

Škola treba da nam pokaže da je zadovljstvo veće kada nešto sami otkrijemo, svojom rukom napravimo...

Na kraju svega, svi smo jedan tim. Obrazovanje gradi sve nas. Za svako zanimanje ima put i neko tim putem ide. Dok smo mladi, treba da zajedno otkrivamo i istražujemo koji je put pravi. Mjesto polaska na to putovanje je škola iz koje nas prate i ispraćaju naši učitelji, nastavnici.

 

Na kraju svega šta nam je svima cilj?

Cilj svakog čovjeka je da svo svoje znanje nosi sa sobom i da sa njim obezbijedi bolju i sretniju budućnost kako sebi, tako i svom okruženju. Komunikacija, saradnja, učenje i istraživanje su sastavni dio života svakog od nas. Rad i rezultati rada nas potiču da idemo dalje, da tražimo i istražujemo nove mogućnosti, nove svjetove.

Zato svi trebamo školu koja će nam pomoći da rastemo zajedno i da na kraju našeg puta budemo bolji ljudi koji pomjeraju granice i imaju znanje koje nijedan drumski razbojnik ne može ukrasti.

Kako kaže Rumi: „Šta dođe, proći će... Šta se nađe, opet će se izgubiti... Ali ono što vi jeste, je izvan dolaska i odlaska...“ Ono što naučimo kroz iskustvo neće ni proći, niti se izgubiti, ostaje u nama da ga dijelimo novim generacijama.