Srednjoškolka sam. Kako je taj termin zvučao sjajno prije tri godine, dok sam još išla u osnovnu školu. Bit ću velika, odrasla, neće me više gledati kao dijete, moji stavovi, moje misli, moje odluke će biti jednako važne kao i onog ko je "odrastao".
U toj osnovnoj su mi rekli: "Uči, trebaš imati dobre ocjene, moraš upisati neku finu srednju školu. Pa ćeš na fakultet". Koju školu, koji fakultet, upitala sam samu sebe? Njih nisam. Njih sam slušala. Učenje i jeste važno. Uglavnom zbog ocjena, ispostavilo se. Zašto tako mislim? Objasnit ću vam!
Srednju školu nisam birala, barem nisam onako kako sam mislila da treba. Kažu dobre su ti ocjene, ako baš ne znaš šta ćeš poslije, upiši gimnaziju. Iz gimnazije može sve. Ako znaš šta ćeš (čitaj "šta su ti roditelji rekli da je dobro" ili "gdje je drugarica otišla pa idi i ti za njom") onda upiši tehničku. Jer bolje je od zanata. Ne možeš ti s tako dobrim ocjenama na zanat. Tamo idu oni što slabo uče. Uz dužno poštovanje. Bit će vam jasno da ja ne mislim tako, i da to nije moj stav. To je nekako, nažalost mainstream u obrazovanju. Prećutno usađen u sistem s kojim se lično ne slažem.
A ja? Ja sam vam kreativna. Volim se igrati s kosom, i bojati je, i praviti frizure, i reckati ono što mislim da nije dobro! Ali imam dobre ocjene, pa ne mogu biti frizerka. Kažu!
U osnovnoj školi sam još dijete. A dijete ne zna šta zapravo želi. I ako zna, nije to ozbiljno, odrasli znaju bolje. Je li me neko pitao, procijenio, usmjerio? Nije! Stalno su me prozivali, i ja sam učila, i reprodukovala, i crtala kako su rekli, i iz matematike radila zadatke samo na onaj način kako su mi objasnili, i išla van samo kad su mi dopustili, i jela samo na onih 15 minuta kako su odredili.
Iz učionice iz koje sam izašla, naučila sam sve što sam u knjigama koje su mi odredili, pročitala. Nisam imala vremena za još. Tako programirana krenula sam na upis u srednju školu. I odabrala sam uglavnom prema instrukcijama, čini mi se, ne prema sopstvenim željama.
I sad dok prolaze polugodišta u srednjoj školi, ja se pitam jesu li uzaludna, je li ova škola puno drugačija od osnovne, i je li ona trening za budućnost? Ili četiri godine akumuliranja brojeva koji su mi ulaznica za fakultet koji, kad malo bolje razmislim, nisam sigurna želim li upisati.
Moj pogled na učionice u kojima sam provela devet godina, nedefinisan je. Sigurna sam da školovanje tako nije trebalo izgledati, a ni da treba izgledati ovako u srednjoj školi. Fali tu nešto. Fali tu mnogo toga. Ne krivim ja nastavnike, oni su samo produkt višegodišnjeg sistema i nekog davnog školovanja, koje je za to vrijeme bilo više nego dobro. Sa dolaskom nekog drugog vijeka, od škole i školovanja očekujem da od mene i mojih kolega i koleginica formira ličnost sa znanjem i stavom, i sposobnošću da to dvoje ujedinim i iskoristim za ono što me poslije škole čeka, i da budem korisna karika društvenoj zajednici. To se sad zove funkcionalna pismenost. I meni je to odličan termin za ono što školovanje mora dati učenicima. Reći ću vam šta očekujem kad uđem u učionicu i od školovanja u 21. vijeku!
Od školovanja u 21. vijeku očekujem da je gradivo i učenje prilagođeno mojim sposobnostima. Jer ja mogu puno više, samo morate naći način kako da to ostvarite.
Od školovanja u 21.vijeku očekujem da me nauči da matematički problemi imaju više od jednog, ili dva načina rješavanja, samo mi morate "trenirati" mozak da tako razmišlja. I dopustiti mi da tako radim.
Od školovanja u 21.vijeku očekujem da eksperimente i mjerenja iz fizike, hemije i biologije radim sama, ili sa drugaricom iz klupe, da donesem zaključak, i problematiziram neka druga pitanja, a ne da gledam kako se ona izvode jednom, ili nijednom, jer škola nema sredstava za više. I da mi nastavnik ne kaže zaključak, koji ja trebam zapisati u svesku i reprodukovati na sljedećem času.
Od školovanja u 21. vijeku očekujem da ni meni, a ni nastavniku zbog njegove frekvencije, ocjena nije prioritet, već da je najvažnije to što sam našla rješenje za problemski zadatak iz Organizacije poslovanja, recimo.
Od školovanja u 21. vijeku očekujem da nastavnik prihvati da je učenik neoblikovana spužvasta masa, koja treba da upije najbolje, ali i da dopusti da se ta masa oblikuje kako želi. U redu, i taj oblik treba imati smisla, nešto izoštriti, nešto izbrusiti, ali nikako oblikovati isključivo prema sopstvenim željama. Jer kad bi svaki nastavnik po sebi oblikovao....ustvari, vidjeli smo šta nam se desi kad se i tako radi.
Od školovanja u 21. vijeku očekujem da me se pita za mišljenje, da diskutujem, da argumentujem, i da ne reprodukujem. Želim da me spremite za nepredviđene situacije, a ne za dobro osmišljen, i već uhodan scenario.
Ta učionica koju posmatram iz svog ćoška, mora biti majstorska radionica, majstor mora biti vrhunski poznavalac materijala koji mu dođe pod ruku, i on mora od njega napraviti savršen proizvod koji će koristiti svrsi.
Može sve ovo. Nemojte me uvjeravati u suprotno. Samo neko ko o načinu našeg školovanja odlučuje, mora se baviti samo time, istinski i od srca. Mora se baviti kadrom, učenicima, resursima,i svim onim ključnim elementima koji čine obrazovanje.
Sad zamislite šta želim od školovanja u narednom vijeku, ako vam ovo izgleda puno ! Moja djeca i moji unuci, i praunuci, ne smiju biti produkt jednog obrazovnog procesa, s kojima društvo poslije ne zna šta će. Mi nismo zaslužili biti funkcionalno nepismeni, i nismo za to krivi. A ne smiju biti ni generacije koje dolaze.
Jesmo li ja i moji vršnjaci zakasnili? Ne znam. Ali znam da mogu i želim unaprijediti naš odgojno-obrazovni sistem. I ako se ovaj rad dovoljno puta pročita, znači da sam već počela...