Učenik sam koji voli školu, te ću se malo bez patetike i poetskog pisanja osvrnuti na ovu temu kakav je moj pogled na učionicu. Nije mi teško izvršavati školske obveze: učenje, sekcije i sve druge aktivnosti. Ovo sam napisao globalno, a sada ću o pojedinostima što mi je dobro u školi, a što ne.
Dobro mi je što nastavnici i profesori, koliko god svi živimo u ovim teškim vremenima se ipak većina trudi prenijeti nam znanje, što se maksimalno trude da nas nauče gradivo koje nam predaju. Što nisu "kruti" u ocjenjivanju kao što je nekada bilo, nisu "babaroge" koje odjednom prozivaju i hvataju nespremnog učenika kako bi mu dali lošu ocjenu. To je ta neka fleksibilnost koja prije nije postojala koliko sam čuo iz priče mojih roditelja. Sviđa mi se nadalje ta korektnost i fleksibilnost po pitanju sudjelovanja učenika u nekim aktivnostima koje se tiču škole i izvan nje; glazbena natjecanja, sportska natjecanja gdje učeniki koji sudjeluju mogu se posvetiti tome bez pritiska da će ih profesor nakon dolaska na nastavu odmah ispitivati ili davati loše ocjene.
Sviđa mi se konkretno u mojoj školi (Centru) to što imamo jedan lijep, prijateljski odnos na relaciji učenik - profesor. Vrlo često razgovaraju s nama o životu, odgoju, problemima; sat nije samo posvećen učenju predmeta, nego i razgovorima ako je potrebno, kao i šalama, anegdotama. Poštovanje je obostrano i to je nešto što mi se baš sviđa u mom razredu. Ukoliko postoji neki problem koji nadilazi razred i razrednicu, obavlja se jedan normalan razgovor s pedagogom, ako treba i direktoricom, koji također imaju jedan veoma lijep odnos prema učenicima, bez vike, autoritarnog vladanja. Uvijek se nastoji pronaći rješenje za nastali problem i ako je potrebno, uključe se i roditelji. Na nastavu nikada ne idem pod tremom, stresom niti pod pritiskom. Sviđa mi se što imamo puno izvannastavnih aktivnosti u kojima učenici sudjeluju po osobnom izboru, od dodatnih nastava vezanih za skoro sve predmete, do međunarodnih natjecanja u kojima se dobijaju certifikati, koji će biti veoma korisni za upisivanje na fakultete. U mojoj školi su organizirana međunarodna natjecanja iz engleskog jezika, matematike i latinskog iz kojih sam dobio certifikate i kanim i dalje sudjelovati u tome.
Nadalje, sviđa mi se što pri izradi raznih projekata, sudjelovanju u sportskim ili glazbenim natjecanjima ne biraju se samo super učenici, nego je svima dostupno uključiti se u nešto od toga što bilo koji učenik voli ili želi i što mu predstavlja zadovoljstvo. Time se jako doprinosi tome da nitko nema osjećaj manje vrijednosti. Za one učenike koji nisu baš izvrsni u učenju ovim načinom se pokazuje da je ipak svatko u nečemu dobar, što ne mora nužno biti vezano za školsku nastavu ili predmete.
Što nije dobro u školi?
Kada razmišljam o tome što nije dobro, ne mogu to promatrati odvojeno od cjelokupne situacije vezano za, nažalost, siromaštvo u državi na koje škola najčešće ne može utjecati zbog postojeće ekonomske situacije.
Mislim da bi trebalo puno više posvetiti se praktičnom dijelu u izvođenju nastave; kabinete bi trebalo za mnoge predmete više i bolje opremiti za izvođenje pokusa, kako bi se mogao praktično dokazati teoretski dio nastave. Puno lakše je zapamtiti gradivo koje se praktično dokaže i izvede, nego šturo nabrajati gole činjenice koje se brzo zaboravljaju i učenje samo kroz teoriju će brže dovesti do zaboravljanja gradiva. Za to naravno, treba i volje i novca, ali mislim da bi se korak po korak moglo više učiniti po tom pitanju, što bi dugoročno donijelo veliku korist za učenike.
Nadalje smatram da bi se puno više trebalo posvetiti nabavci i korištenju informatičke opreme. Puno učenika naše škole će zasigurno nastaviti školovanje na fakultetima koji su vezani za informatičke smjerove, a koji nisu vezani za te smjerove studija, informatika je svejedno veoma bitan predmet u današnjem vremenu. Trebalo bi puno više nabaviti informatičke opreme, kao kompjutera i laptopa i nastavu razvijati da se odvija što više u tom smjeru. Nisam za to da pisanje u bilježnici u potpunosti zamijenimo pisanjem na laptopu, ali jedan dio nastave bi trebalo svakako realizirati računalnim putem.
Posebno mislim da bi se trebalo posvetiti jednom bitnom segmentu. Učenici, koji iz bilo kojeg razreda ne mogu biti nazočni u školi taj dan, a posebno više dana bi trebalo da se uključe u nastavu online putem (naravno, ako nije u pitanju neka teža bolest). Znam da je to u ovim našim uvjetima teško izvedivo, ali zaista bi se trebalo raditi na tome da se omogući za one koje ne mogu sudjelovati u nastavi. Time bi bio puno lakši povratak u normalne aktivnosti nakon odsustva s nastave - posebno ukoliko je u pitanju duži period izbivanja.
Za razliku od mnogih koji govore da je program preopširan i zalažu se za njegovo reduciranje, ja ne mislim da je tako. Smatram da sve što učimo, čak iako nekad zvuče kao suhoparne činjenice koje nabrajamo; sve će nam to trebati u budućnosti, bilo da je u pitanju opća kultura ili nastavak studija. Moje je mišljenje da ne treba reducirati gradivo, mislim čak da su ranije generacije i više učile i tražilo im se više rada. U odnosu na ranije, kriteriji su ipak sniženi.
S ovim bih se nadovezao i na podpitanje iz ove teme: kako vidimo školu u budućnosti za naše unuke? Vidim tako da se napravi jedan balans između starog i novog, ponavljam da se gradivo ne reducira, jer opće znanje i obrazovanje je itekako bitno u životu, ali da se puno više posveti praktičnom dijelu izvedbe nastave; da ono što se priča na satu u budućnosti bude maksimalno potkrijepljeno pokaznim vježbama, da se "pod rukom" osjeti ono što se uči i da u ocjenu ulazi i ta vještina praktične izvedbe predmeta koji učimo.
Potrebno je u budućnosti što više osuvremeniti kabinete informatičkom tehnologijom, ali da ne izbacimo olovku i bilježnicu. Naša djeca, kao i unuci u budućnosti trebaju biti ukorak sa svjetskom naprednom tehnologijom, a istovremeno da ostane trag olovke, trag duše i ljudskosti u školama. Olovke su napisale najljepše priče i najbolja dostignuća su olovkom ispisana. Sve što se radi bi trebalo biti usmjereno k tome da nam iz škole izlazi jedna kompletna osoba; ne "robot" niti osoba koja nije u trendu sa svjetskim zbivanjima.
Budimo obrazovani, ali sačuvajmo i onu dozu ljudskosti koju moramo imati u sebi kako bismo bili kompletne osobe, spremni za život i rad u budućnosti.