„...Da ikad mi razdvoje dušu...“
Edgar Allan Poe, Annabel Lee
Pod potmulim velom noći, kada sve duše predgrađa svoje vjeđe su već odavno predale snu, samo je jedna svjetiljka plamenom prkosila tami. Tridesetpetogodišnjak zaogrnut u pohabane krpe sjedio je pognut nad starinskim stolićem i oči strogo pričvrstio za zastrašujuće bijel papir. Papir, koji je nekoć bio u stanju upiti sve tuge koje on nikada nije uspio preboljeti, sve žudnje koje nikada nije imao hrabrosti ostvariti. Papir koji je sada stajao zločinački prazno i koji će tu, mislio je, takav ostati cijelu noć. U svojoj sjeni je preko oka raspoznavao obrise čovjeka kojeg više ne prepoznaje, ta isuviše mu je stran taj pogureni stas i sada potpuno mirna ruka koju su nekoć krasili pokreti plesačice. Kako je moguće da je tamo, baš u tom liku, zarobljen dječak koji je s ponosom čitao svoje vješto nanizane riječi poezije pred punom učionicom radoznalih očiju što zadivljeno gledaju u njega, dječak koji je na velevažno pitanje što želi postati kad odraste, bez oklijevanja odgovarao sa Pisac? I nitko nije ni sumnjao da će Sijeve oči koje su prešle preko redova i redova gusto ispisanog teksta, usne koje su još od malih nogu s lakoćom citirale i najzabačenije kutke književnih djela i ruka koja se i na najteže školsko pitanje kao od šale podizala visoko u zrak, jednom postati simbol učenosti i uspjeha. Ali više od pohvala koje je dobivao od profesora nakon neprospavanih noći posvećenih učenju i sve zahtjevnijim školskim zadacima, Si bi iskreni ponos osjetio tek kada bi među brojnim učeničkim pogledima, ugledao Mulov, koji ga je promatrao očima blistavijim od bilo kojih drugih. Jedno mu je Mulovo oko u tmurnim danima predstavljalo Sunce, a drugo ga u sumornim noćima vodilo kao Mjesec, ni trenutka mu ne dopuštajući da posustane, ni trenutka da ostane sam. Oh, kako bi mu sada dobro došao taj sjaj od kojeg bi mu ruka opet zaigrala u zaraznom ritmu. Mul. Hoće li ga ikada više sresti? Mul. Kako je lijepo bilo izgovoriti to ime. Zanos vjetra Sija je nosio u smjeru košarkaških terena o kojima mu je njegov najbolji prijatelj prije tako uzbuđeno pričao, zavirivao je u arene i klubove, zagledao se u reklame žarkog koloriteta i nadao se, da će negdje, među svim tim tonovima, prepoznati Mulov lik. Je li ostvario svoj san vrhunskog sportaša ili je i njegova ruka izgubila moći, utrnula pred obručem i mrežom? Je li se njegov san raspuknuo na komadiće i postao baš to, samo san?
Pod mračnim velom tame, kada sve duše velegrada svoje vjeđe su već odavno predale snu, samo je jedna svijeća žarom prkosila ponoći. Tridesetpetogodišnjak, blijed i zamišljen sjedio je pognut nad ranjenom nogom i previjao je novim zavojem. Tom istom nogom, koja je nekoć s lakoćom pretrčavala košarkaški teren i bila dio blistave kohezije njegovog tijela što spremno je reagirati na svaki protivnikov mig. Nogom kojom vjerojatno više nikada neće moći osjetiti gumenu podlogu ispod sebe. U svojoj blijedoj sjeni što tvorio je sjaj zvjezdanog neba, raspoznavao je obrise čovjeka kojeg više ne poznaje, ta isuviše mu je stran taj bolesnički stav i sada potpuno mirno tijelo koje su nekada krasili pokreti vrsnog sportaša. Kako je moguće da je tamo, baš u tom liku, zarobljen dječak koji je, svjestan popularnosti, s pobjedonosnim osmijehom ubacivao koševe pred punim tribinama očiju što zadivljeno gledaju u njega, dječak koji je na velevažno pitanje što želi postati kad odraste, bez oklijevanje odgovarao sa Košarkaš? I nitko nije ni sumnjao da će Mulove oči koje su već upile pozicije svakog od suigrača, grickajući usne kao znak da se sprema neki plan i ruku koje su i u najnapetijim situacijama pronalazile način da loptu smjeste u koš, jednom postati simbol spretnosti i uspjeha. Ali više od pohvala trenera nakon danonoćnih treninga posvećenih razvijanju vještina i strategija, Mul bi iskreni ponos osjetio tek kad bi među brojnim licima s tribina ugledao Sijevo, lice na kojem je bio oslikan osmijeh širi od bilo kojeg drugog. Taj osmijeh mu je u neprohodnim predjelima predstavljao jasnu stazu, a u tmurnim noćima mu osvjetljavao put kući, ne dopuštajući mu da posustane, ni trenutka da ostane sam. Ah, kako bi dobro bilo da ga taj smiješak ponovno odvede na prostranosti košarkaškog terena, kako bi dobro bilo da je tu. Si. Hoće li ga ikada više sresti? Si. Kako je lijepo bilo izgovoriti to ime. Zanos vjetra ponešto mu je olakšavao nezgrapno šepanje prema galerijama i večerima poezije o kojima je njegov najbolji prijatelj tako uzbuđeno pričao, zavirivao u knjižare i nadao se da će negdje, među brojnim šarenim naslovnicama, prepoznati Sijeva djela. Je li ostvario svoj san slavnog pisca ili je i njegova noga naišla na trn, tako oštar da krvlju zamrlja vlastita slova, da mu bol nadjača svaku kreativnu misao? Je li se njegov san raspuknuo na komadiće i postao baš to, samo san?
Kad je na cilik zvona školsko igralište odjeknulo žamorom i drhtavim veseljem, pod sjenom goleme četverokatnice, bezbrižno i radosno kako to samo djeca znaju, sjedila su na klupi dva dječaka. Nespretnost djetinjstva i velike ambicije kod jednog su se očitavale u koji broj prevelikom narančastom dresu s upadno crnim brojem devet, a drugom je predimenzionirana francuzica i špicasta kragna tatinog fraka, gotovo sasvim prekrila lice. Iako snova podijeljenih na nauku i talenat, dječake su razgovori o junacima iz lektira, algebarski zadaci, razmjenjivanje užina i školskih zadaća, kartanje na velikim odmorima i trke na igralištu, toliko ujedinili da se razlike u interesima gotovo nisu ni raspoznavale. Ruke koje su prelistale svaku naučnu knjigu u potrazi za činjenicama kao jedinim pravim vodiljama, pod okriljem ove ustanove bile su sjedinjene u zagrljaju onih što pokretima lopte izvodile su čarobnjačka majstorstva. I ni najveća oluja nikada ih neće razdvojiti?
Pod potmulim velom noći, Si i Mul, sada odrasli ljudi koji sreću ipak nisu pronašli u svojim dječačkim snovima, umjesto zahvalnosti na zajedničkim uspomenama u školskim klupama, na umu su imali samo gorku misao Kako bi bilo da sam pošao putem svog najboljeg prijatelja? Si je sada ogorčen satima i satima koje je uzalud uložio u znanost, maštao o razuzdanim životu posvećenom sportu i uživanju. Mul je pak mislio da bi mu uspjeh došao kao gladan mačak svom gospodaru i da bi postao veliki učenjak, da se barem na vrijeme mogao prikovati za svoj radni stol. Sjedeći zajedno u školskoj klupi i izučavajući latinski jezik, shvatili su da su još i stari Rimljani spojili njihova imena u prilog simul, zajedno. Ali ona najteža, Škola života, o kojoj nijedan udžbenik nema što za reći, bila je njihova raskrsnica.