Prolazi dan, prolazi noć... prolaze godine, kalendarske i školske. Da moj školski staž baš i nije kratak, bez obzira što sam i danas dijete u duši pa i što me tako tretiraju kod kuće, često me podsjeti moj tetak. Kada me upoznao, imala sam sedam godina. On to pamti, jer sam mu, kaže, bila simpatična i posebna. Tek sam bila završila prvi razred osnovne škole. Danas sam srednjoškolka, sutra maturantica...
Decenija školovanja je iza mene, prožeta lijepim momentima, podijeljenim s učiteljima, nastavnicima, profesorima i rajom, mojim drugaricama i drugovima koji su dominantni u svim slikama koje prolaze kada, kratko noću, sumiram sve školske dane.
Šta mi je u školi dobro? Mnogo toga! Iskreno prijateljstvo, nastojanje profesora da od nas prvo naprave dobre ljude pa onda i stručnjake, ponekad smiješak nekog dječaka, šale koje mi izmame osmijeh čak i dok ovo pišem...
Naš školski sistem, kažu, oni koji to bolje znaju i koji ga istražuju, nije savršen. Posebno se njegovi nedostaci ističu kada ga usporedimo sa školama u Evropi i svijetu...
Ako pitate mene... zagovarala bih manje priče i više rada. Šta želim reći? Možda bi bilo bolje ako bismo u mlađim godinama pokazivali afinitete za određena zanimanja, pozive, zanate... pa se već u petom ili šestom razredu opredijelili za njih. Bilo bi poželjno da neko prepozna naše afinitete i usmjeri nas da se usavršavamo i izgrađujemo u tom pravcu. Onda bi, smatram, trebalo sedmično teoretisati, čitati, podvlačiti debelim markerima, a svo ostalo vrijeme praktično učiti, napredovati, stasavati... gledati u profesionalce i uz njih raditi. Ali istinski učiti i raditi, a ne na sate prakse odlaziti da bi se otišlo ili samo bilježilo u debeli dnevnik rada.
Radna navika... Često nam mama uz jutarnji čaj spominje spremnost na predan rad i žrtvu za bolje sutra. „Ko radi, ne boji se gladi. Nije ova luda. Stara je koliko i svijet“, kaže nam. Mladima je potrebno usaditi radnu naviku. Naučiti ih da je u radu spas, da bez kvalitetnog rada nema ni prosperiteta. U državi kakva je danas naša, nažalost izostaje reakcija institucija. Ponekad je, reći će domišljati i uvijek na šalu spremni Bosanci i Hercegovci, i rad suvišan. Uzaludan je i trud jer je „štela“ dominantno važan kriterij za zaposlenje, napredak i prosperitet.
Želim reći da je za pravi kolosijek i obrazovni sistem, o kojem sanjam i želim da u njemu uče i rastu i moja djeca, prije svega potrebno ozdravljenje društva. A naše je odavno truhlo i zrelo za promjene. Korupcija nas uništava iznutra. Nepotizam je postao pravilo ponašanja na koji se sve manje skreće pozornost. Nedavno sam, razmišljajući u tišini svog doma, došla do zaključka da bi i o ovim pošastima i problemima bilo manje govora u javnom diskursu da danas u našoj zemlji ne postoje nevladine organizacije i strane institucije.
Veoma važnim smatram i ponovni povratak zanatima. Naše tržište rada vapi za keramičarima, tesarima, zidarima... Zanatska dnevnica u Bosni i Hercegovini, u usporedbi sa zemljama Evropske unije, je (pre)mala. Omladina, koja je stekla određena zanatska znanja, odavno sreću traži daleko od Bosne i Hercegovine, tamo gdje su adekvatno plaćeni i cijenjeni za svoj rad.
Ambicioznost je kod mladih ljudi poželjna, međutim, ako se svakodnevnica danas uporedi s onom iz vremena mladosti naših djedova, jasno je da je svijest roditelja pa i djece dosta drugačija. Percepcija zanata je različita. Istina, nemamo ni izbliza kvalitetnu industriju kakvu je imala bivša država koja se raspala, međutim, zastrašuje pomisao o tomu ko će nam za dvije decenije popravljati automobile, postavljati keramiku ili elektroinstalacije i koliko će sve to koštati. Bojim se da majstore više nećemo imati, kao ni novac da ih uvezemo, a i ako bismo ih imali ono malo, zbog potražnje bi njihove usluge mogle biti mnogo skuplje od onih koje plaćamo danas.
Svakako, važno je spomenuti i pad nataliteta. Kao posljednicu svega o čemu pišem. Mala smo i siromašna zemlja iz koje se odlazi svakodnevno autobusima. Jedan od problema našeg školstva je i manjak učenika. U malim gradovima i općinama, učionice su sve više prazne.
Posebno bi me obradovalo ako bi se politikom i odlučivanjem u budućnosti počeli baviti ljudi koji su se za to školovali, a ne baš svako. Ili kako moj simpatični komšija kaže: „Svakakav polusvijet“. I kao što bi „Dubioza“ voljela da nam se vrate Šilja, Tom i Džeri, ja bih bila sretna kada bi nas ljekari liječili, pravosudni sistem izrađivali i uređivali najbolji pravnici, sportisti ostali samo sportisti, a zanatlije – zanatlije... da političke odluke donose mladi ljudi, školovani za to na prestižnim evropskim univerzitetima. Ima ova zemlja takvih. Mladost je pametna i nadarena, tražena u svijetu, a nažalost, malo cijenjena kod nas. Društvo smo, dakle, koje ne pruža svima jednake prilike i šanse. Zemlja smo nepravde, korupcije, nepotizma, lažnog morala...
Na privatnim fakultetima danas se stiču diplome, ali ne i znanja, a upravo ti, koji se kite takvim „uspjesima“, često odlučuju o sudbini svih nas. Imala sam priliku nedavno razgovarati s uspješnim pravnikom. Čovjek je sa četiri decenije pravosudog staža. Školovao se na Univerzitetu “Džemal Bijedić“ u Mostaru prije 45 godina. Stekao je kvalitetno znanje od tadašnjih profesora, namučio se za konačno zvanje, a onda posao učio od starijih. Put je bio posut trnjem, ali od samog početka vodio je ka uspjehu. Bilo je to, kako mi saopšti, vrijeme u kojem je Bosna i Hercegovina imala nekolicinu pravnih fakulteta. Proizvodili su vrsne stručnjake. “Danas, u Bosni i Hercegovini ima 38 pravnih fakulteta. Osam javnih i 30 privatnih. Sve sam ti time rekao“, saopštio mi je sa žaljenjem.
Ko, zbog kojih i čijih interesa, osniva privatne fakultete na kojim se diplome, poput priča iz viceva i skečeva, stiču preko noći ili dobijaju za rođendan, teško je osobi mog uzrasta i iskustava dokučiti i znati. Vjerujem da je sve osmišljeno kako bi stranačke vojske poslušnika uspijevale lahko doći do zvanja neophodnih za stranačka zapošljavanja.
Naše školstvo treba detaljan remont poput starog, dotrajalog automobila u kojem prokišnjava, čija je vuča loša, bez grijanja zimi i hlađanja ljeti... automobila koji obična raja naziva “krntija“. Umjesto „Stojadina“, potreban nam je nov i savremen „Audi“, brz i funkcionalan.