Zbunjenost… I plač zbog nepoznate djece koja tek polaze u školu, momenti kad nikog ne znamo te samo šutimo u učionici koja je za nas, u prvom razredu, velika poput poljane zlatnog žita te plač zbog toga što slovo nije kao učiteljicino i plač jer ne možemo naučiti lekciju. Neizmjerna je težina u duši kad roditelj dovede dijete u školu pa dijete plače jer odlazi među gomilu nepoznate djece. Dijete se počne osjećati napušteno kad onako vidi leđa roditelja koji odlazi u topli dom ili na posao. Tada počinje briga koja traje čitav život. Posebno sam ja osoba koja se počne brinuti bez razloga. Nejasne su mi osobe koje se nikad ne brinu nizašta.Tako to traje dok ne dođe onaj deveti razred kad više nije briga ni učenje ni pisanje nego koju školu da upišemo. Tadašnje brige zasnivaju se na tome koga ćemo upoznati, kako se uklopiti s novim ljudima. Mnogi će reći da mi, učenici, nemamo briga. Međutim ni to nije sasvim tačno. Kad kažu da je ovo najljepši period našeg života, tu nema dileme, tu su u pravu. Kad već spomenuh brige, najveća je briga ova teška bitka sa učenjem, kad se zabrinemo kakvu ćemo ocjenu dobiti, te hoće li nam nastavnik pronaći “đonove” na testu.
A kad neko spomene fiziku ili matematiku, odmah mi naiđe slika onih lezihljebovića kako se svađaju ko će sjesti do odličnog učenika. Pa čak i kad se uspiju dogovoriti, opet tog jadnog odlikaša zovu sa svih strana. Nastane zujanje među učenicima kao da se nalaziš u košnici pčela, a ne u učionici. Nastavnik samo oštrim pogledom gleda kako je svima cilj da izvuku ono malo ocjene za koju i oni sami znaju da ne znaju. To vremenom postaje rutina odličnog učenika. Pa kad i sam nastavnik shvati da može pričati sto godina, a da ga nijedan od ovih lezihljebovića neće poslušati, i on prestane govoriti pa se fascinira tim njihovim umijećem.
Često kad se spomene škola, mnogima to bude asocijacija na one s kojima provode vrijeme u školi, odnosno prijatelje. Prijateljstva koja se stiču u školi traju godinama pa čak i čitav život. Jedino sjećanje koje ostaje iz osnovne škole jeste druženje i smijeh sa prijateljima, a kontrolni zbog kojih smo zamalo počeli sijediti od brige, zaboravimo. Tako da, svako može reći da škola nije samo ono mjesto gdje ćemo učiti i provoditi vrijeme slušajući nastavnika, nego je to i mjesto gdje se sklapaju nova prijateljstva i mjesto koje će uvijek zračiti ljubavlju prijateljstva. Također škola je mjesto gdje mnogi pronađu svoju prvu simpatiju pa onda prijatelju iz klupe prepričavaju sve što im se desilo sa tom simpatijom. Školska prijateljstva mogu se smatrati i kada jedan đak zaboravi džeparac za užinu pa mu ostali dadnu malo svoje užine. Prijateljstvo nisu samo simpatije i tajne. Prijateljstvo je kad čitav razred zna da je neko uradio problem pa se čitav razred sakupi oko jednog stola da se dogovore kako da to sakriju od nastavnika. Kad nastavnik sazna, onda nema brige, tada se ostvaruje skovani plan. Nakon razrednikovog ispitivanja kao da smo na sudu, ispostavi se da se niko nije trebao brinuti jer je sve ispalo kao da ništa nije ni bilo.
Još nešto što će obilježiti svačije školovanje jeste ekskurzija. Ekskurzija nije samo putovanje na neko mjesto te obilazak nekih znamenitosti. Ekskurzija je smijeh među grupom učenika nekim forama koje su smiješne samo zbog te silne radosti. Ekskurzija je, također, kupovanje nekih sitnica koje će ti stojati u nekoj ladici koja se samo otvara da se ubace te sitnice, koje su za srce prikovane. Pa pored svega toga ima i onaj strah kad razrednik prijeti kako nećeš otići na ekskurziju ako ne budeš slušao, pa onda ko voli nek izvoli. Mnogi se toga boje, pa na kraju odu na tu ekskurziju kao da se nikad ništa do tad ne desi.
Tako na kraju svega ovoga izvučemo da škola nije robija kako je neki predstavljaju, i kako to nije mjesto gdje si zavezan za stolicu po šest sati, nego je to mjesto gdje se, od male djece pa do odraslih ljudi koji idu na fakultet, može dobiti savjet, nasmijati i podružiti. Mnogi će reći kako u školi treba mijenjati klupe jer su ove navodno zastarjele. Moje mišljenje je da ne treba mijenjati klupe jer je na klupama sva historija naše škole. Kad na klupi pronađeš ugravirano ime šestarom, bude ti drago pa začas otvoriš svesku, zapišeš to ime, te kad dođeš kući potražiš tu osobu da društvenim mrežama pa se začudiš koliko ti je stara škola i ko je sve bio u njoj. Ako bi mene pitali kako bi uredio školu, ili šta bi promijenio u njoj, moj odgovor bi bio ništa. To je zato jer škola ima svoju dušu i prepoznatljiva je po tim manama. Jedino što bih promijenio jesste to da bih ukrasio zidove šarenilom boja.
Kad sam se osvrnuo na sve u školi, odlučio sam izdvojiti ono najbitnije, u suštini ono najozbiljnije za kraj. U pitanju je obrazovanje u školi. Tako se obrazovanje odvija od likovne kulture na kojoj učimo tehnike slikanja, preko geografije koja nas uči strane svijeta, kontinente, te mora i okeane pa do matematike na kojoj moramo riješiti za neke nemoguću jednačinu pa na kraju i lektira koju moraš spremiti za mjesec dana, a mnogima je postalo teško pročitati tih sto-dvjesto stranica jer su pažnju tinejdžera obuzeli mobilni uređaji. Školsko obrazovanje mnogi zanemaruju, kažu: “Šta će ovo meni? Nikad mi ovo u životu neće trebat’!”. Mnogi ne shvataju da naučeno u školi možda neće trebati kroz život, ali će trebati za nastavljanje boljeg života. Ovim želim reći da sve ono što naučimo u Osnovnoj školi, to će se oslikati na Srednju školu. Spomenuo sam kako je glavna briga učenicima koju školu da upišu. Opredijelio sam se za gimnaziju, jer će se do četvrtog razreda u meni promijeniti stotinu mišljenja šta bih ja volio raditi kad odrastem. Za kraj želim reći jedan citat: “Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet.”